Petnaestoro plesača ansambla Europaballetta St. Pölten 6. lipnja 2025. izvelo je na pozornici HNK-a u Osijeku baletni diptih: balete Carmen i Boléro u koreografiji renomiranog koreografa Petera Breuera, Breuer je nakon bogate plesačke karijere nastavio djelovati kao koreograf, umjetnički ravnatelj Baleta u salzburškom Landestheateru i pedagog. Kao plesač, bio je česti gost i u zagrebačkom Kazalištu, gdje je 1988. postavio baletnu večer Bernsteina i Barbera: B-B-B Balet, Medeja i Dancing on…, a 2004. njegovo je uprizorenje Boléra bila završna koreografija cjelokupne Večeri Ravela. Peter Breuer je svoju inačicu Carmen prvi put postavio za Dortmundsku operu 2003., a ta koreografija mu je i donijela nagradu zaklade Maje Plisecke i njezina supruga, skladatelja Rodiona Ščedrina (autora baletne jednočinke Carmen skladane prema Bizetovoj glazbi i izvedene u Boljšoju 1967. u koreografiji kubanskog umjetnika Alberta Alonsona i izvedbi Maje Plisecke).
Kao i Bizet i Ščedrin, i autori prije njega, Peter Breuer svoju inscenaciju temelji na Mériméeovoj noveli, a Bizet-Ščedrinovu Carmen suitu za potrebe svojega libreta upotpunjuje Enigma varijacijama Edwarda Elgara (scene s engleskim lordom) i suvremenim maurskim pjesmama španjolske grupe Radio Tarifa (scene okupljanja romske zajednice). Koreograf uvodi gledatelje u priču kroz mistično ritualno ozračje romske svadbe mladenaca Carmen (Nichika Shibata) i Garcije (Gabriel Perez Arencibia). Scena započinje s dvije linije plesača: mušku predvodi Carmenin otac (Ryley Grgic), a žensku njezina majka (Lea Wolf). Tijekom ceremonije vjenčanja pažnja se usmjerava na Garcijinu inicijaciju u obitelj kroz muške grupne scene izazivanja i duet sklapanja saveza Carmenina oca s budućim zetom. Nakon obreda vjenčanja, scena završava senzualnim duetom mladenaca. U sljedećoj sceni otkrivamo drugo lice Andalužanke Carmen; ona je članica bande krijumčara i pljačkaša; provokativna, strastvena i neukrotiva, fatalna žena, prevarantica koja djeluje kao erotični mamac za bogate i naivne muškarce.
Slijedi događaj u tvornici cigara u kojoj rade isključivo žene i gdje Carmen, u žustrom sukobu smrtno ranjava drugu radnicu Rosannu (Claudia Sacchetti) zbog čega interveniraju vojnici-stražari i među njima se prvi put pojavljuje časni Don José (Florient Cador). Iako je iz prijašnjih gostovanja Europaballetta u Osijeku već poznat Cadorov plesački potencijal, iznova su iznenadile njegove izvedbene transformacije i izražajno nijansiranje uloge. Tijekom predstave, Cadorov se Don José preobražava iz vojnika koji djeluje prema pravilima službe u očajnog, ljubomornog i opsesivnog zločinca. Njegova autentična izražajnost posebna je vještina potrebna za onaj čarobni katarzični prijenos gledateljima. Dakako, na razvoj lika Don Joséa (kao i drugih likova) utječu fabula i zahtjevna, konceptualno promišljena koreografija te pripadajući plesni vokabular. Breuer Don Joséovu žudnju za Carmen simbolično zrcali citatom Fauna Nižinskog; u sceni u kojoj je Carmen s drugim ljubavnikom u stražnjem planu, Don José je naprijed, na koljenima u senzualnom odnosu s njezinim crvenim šalom.
Uloga Carmen kondicijski je iznimno zahtjevna jer je većinu vremena na sceni, s pokojim predahom izlaska za presvlaku u sljedeći kostim. Nichika Shibata u ovoj ulozi iznosi visoku razinu baletne tehnike – krasnih linija, dinamična, precizna i spretna, gotovo devedeset minuta u brzom tempu kretanja kroz izmjene dueta ili trija, solističkih dijelova i grupnih scena. Navedeni kondicijski zalogaj Nichika Shibata uspješno nosi od početka do kraja predstave, održavajući kvalitetu izvedbe zadane koreografije. Poput Don Joséa, uloga Carmen sadržava niz akrobatskih i letećih podrški, brzih prijelaza; oni oboje predano razvijaju svoj fatalni odnos. Ipak, s obzirom na narativni oblik baleta i kultnu karakternu ulogu Carmen, Nichika Shibata bi mogla više i kroz jasniji emotivni odnos s drugim likovima, naglasiti njezinu zavodljivost, koketnost i šarm. Neminovni tragični kraj baleta Breuer kreira kao vrhunac svađe u kojem se Carmen poput razjarenog bika zalijeće na Don Joséa i u tom nasrtanju naleti na nož.
Uz vodeći solistički par, značajnu težinu priče nosi Gabriel Perez Arencibia u ulozi agresivnog muža Garcije kojeg u drugom dijelu predstave ubije Don José. Nasilno-erotični odnos Carmen i Garcije, Breuer koreografira kroz niz realističnih radnji: poljubaca, zagrljaja, udaraca, naguravanja, potezanja, čak i ugriza. Iz ansambla pojavnošću i izvedbom ističu se Sarah de Luca u solističkoj ulozi Romkinje, Claudia Sacchetti kao Rosanna i Ryley Grgic koji utjelovljuje čak tri uloge – Carmenina oca, Satnika i toreadora Escamilla.
Nakon pauze, na sceni nas dočekuje ansambl već postavljen u početnu formaciju Breuerove koreografije Ravelova Boléra. Petnaestominutnu skladbu koju je Maurice Ravel skladao po narudžbi Ide Rubinstein za njezin balet u koreografiji Bronislave Nižinske, premijerno je izveden 1928. godine u Parizu. Od onda do danas mnogi su plesni umjetnici postavljali Ravelov Boléro, ali vjerojatno je još uvijek najpoznatija koreografija Mauricea Béjarta (1961.). Slično izvornoj postavi Nižinske, Béjart svoju solisticu (na premijeri Dušku Sifnios) postavlja na stol, veliki povišeni kružni podest, okruženu muškim plesačima koji se postupno, kako ih prožima napeti ritam, dižu sa stolaca i opkoljavaju stol priključujući se izvedbi.
Breuer svoju koreografiju postavlja kao grupno, vremenski ujednačeno kretanje ansambla, iz kojeg se izdvajaju sola, dueti, trija i manje grupe. Breuerov plesni vokabular kreće od čistih, naizgled jednostavnih pokreta (začinjenih zavodljivim kretanjima zdjelice, karakterističnim pokretom Béjartova Boléra) koji sukladno glazbi gradiraju u svim odlikama plesnog kretanja do vrhunca. Dinamičnost za gledatelje postiže i promjenama grupnih formacija pa tako kreće iz četiri reda linija gdje su plesači leđima pozicionirani prema gledateljima, pod rasvjetom koja stvara siluete njihovih tijela. U prednjem dijelu scene pojavljuju se svjetlosni kvadrati za solističke pozicije u koje naizmjenično ulaze i izlaze izvođači plešući leđima okrenuti publici. Prva promjena događa se otvaranjem plesača licem prema gledateljima te nam se grupno predstavlja ženski, a potom i muški dio ansambla. Slijedi polukružna formacija plesača s centrom kao žarišnim mjestom izvedbe pojedinaca. U ovome dijelu istaknuo se duet plesačica Sarah De Luca i Claudie Saccheti, te solo Benjamina Skupiena. Prostorni dinamički pomak koreograf čini kanonom u dijagonalnoj formaciji parova u podrškama. U glazbenoj kulminaciji skladbe vraća se grupnoj linijskoj formaciji ujednačenog kretanja kompletnog ansambla koji izgara plešući do samog vrhunca kada svi završavaju ležeći na podu.
Tako je osječka publika dobila priliku vidjeti dva različita, suvremenija pristupa koreografiji baleta istog autora u izvedbi istog ansambla. Izuzev zimske blagdanske poslastice – Orašara, u Osijeku je i dalje vrlo skroman broj izvedbi plesnih predstava, koje uglavnom slijede tradicionalne obrasce na baletnim špicama, pa je zanimljivost ovog gostovanja da su obje koreografije, u skladu s potkom karakternih, španjolskih plesova, izvedene strasno i emotivno, u mekanim baletnim papučicama (izuzev scene s engleskim lordom u Carmen, što je dramaturški gledano smislena koreografska odluka). Istovremeno, riječ je o dva različita koreografska pristupa: Carmen je narativni balet, istaknute radnje i karakterizacije likova, a Boléro je čisto slavlje tjelesne virtuoznosti kroz interpretaciju poznate skladbe. Dobar je izbor redoslijeda baleta, jer nakon tragičnog završetka Carmen publiku ponovno diže energetska lokomotiva ansambla koji je s užitkom izveo Boléro i taj naboj zadnjih petnaest minuta programa prenio na gledatelje.
Inače, Osječani poznaju Bizetovu Carmen kroz operu (zadnja premijera osječkog HNK-a bila je u studenom 2018. godine), a Boléro je bio na repertoaru tada još regularnog osječkog Baleta (!) 1955., u koreografiji Stjepana Suhog.
© Martina Terzić, BALETI.hr, 25. srpnja 2025.
