La Amour i glamur Pariza
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Georges Bizet – Roland Petit, L Arlésienne i Carmen, kor. Roland Petit
-
Posljednja baletna premijera u još jednoj poletnoj i iznimno uspješnoj sezoni donijela je na pozornicu zagrebačkog Kazališta duh pariške baletne scene iz sredine prošlog stoljeća: slobodouman, otvoren, smion i radoznao u intrigantnim i zabavnim subverzijama institucionalizirane klasike i šarolikim kombinacijama žanrova, stilova i tehnika plesanja. To je Pariz o kojemu mladim plesačima HNK-a pričaju Nenad Lhotka koji već 1954. dovodi i Janine Charrat u Zagreb i Octavio Cintolesi; Pariz koji je žuđeno odredište i plesačka Meka, i grad koji je tada prihvatio dobar dio naše poznate plesne dijaspore i dao ima vjetar u leđa. Svi su oni, svjedočili su nam o tome i Šparemblek i Sulić i Banović i Dobrijevići i drugi, radili na osobnom usavršavanju i plesali u više kompanija, iskušavali slobodu življenja i plesanja s druge, zapadne strane Željezne zavjese, zarađujući za život i snimanjima, nastupima u noćnim klubovima…
Da bi se razumjelo vrijeme i kontekst (i razlog zašto će npr. Nurejev 1961. zatražiti azil u Parizu kao prvi u nizu ruskih baletnih umjetnika fasciniranih stvaralačkom slobodom i obiljem mogućnosti izbora), krenimo od primjera baleta Carmen, koji je Roland Petit postavio prvi put 1949. u Londonu, pa onda Parizu, proslavivši glumicu, pjevačicu i plesačicu, i buduću suprugu Zizi Jeanmaire koja je tom ulogom u senzualnom korzetu, zalizane kratke frizure, šokirala publiku i postala uzor i pojam fatalnog seksipila. Na drugoj strani svijeta, u Moskvi, Maja Plisecka koja je već nacionalna prvakinja, nakon silnog truda, 1967. uspijeva izgurati i izvesti svoju Carmen. Prva repriza je zaustavljena, gostovanje u Kanadi otkazano, morala je izmijeniti neke dijelove ljubavnog dueta, a Komisija je tražila da „prekrije gole butine“ jer to je scena Boljšoj teatra.
Ne znam je li razlog u političkoj poziciji Jugoslavije bližoj ćudoređu socijalističkog Istoka, no, zanimljivo je, kako nas je, bez obzira na jake francuske veze, posve zaobišao Roland Petit i njegov bogati opus, iako su kod njega plesali mnogi naši plesači. „Raditi za Rolanda Petita, i biti partner Zizi Jeanmaire, bila je životna prilika za mene, za svakog plesača.“ zapisao je u svojim sjećanjima Veseljko Sulić (Vizije u pustinji, 2005.), inače Kristijan u Petitovom baletu Cyrano de Bergerac (1959.). Moguće je razlog distanci i mnogo snažnija umjetnička bliskost s Mauriceom Béjartom, antipodom Petita na francuskoj sceni tog vremena, koreografom koji se nametnuo kao misaoni, revolucionarni kreator i vizionar i autoritet novog baletnog, plesnog teatra. Maja Bezjak ih je gledala u Parizu i sažela njihovu različitost: „Petit je manje filozof, više okrenut prema plesnom momentu i tradicionalnom klasično-revijalnom stilu“ (Vjesnik, 1978.), a Marta Brkljačić će u odličnom, analitičkom tekstu programske knjižice zagrebačke premijere zaključiti da je Petit, iako školovan u strogoj klasici, transparentno uživao u blještavilu zabavne kulture. Privlačilo ga je „ono što je u izrazu teatralnije, senzualnije, eksplicitnije, konkretnije i popularnije.“ Milko Šparemblek, kao njegov suvremenik i suradnik, u sjajnom tekstu posvećenom Petitu kao „zaštitniku tradicije francuskog baleta“ (više ovdje) priznaje da je sam teško podnosio narativnost njegovih dekora i površni erotizam, ali i primjećuje da Petitu, bez obzira na zasluge te produktivnost i popularnost ni Francuska ni Europa nisu oprostili bavljenje mjuziklom, odnosno nižim, zabavnim žanrovima.
Kako bilo, baleti Rolanda Petita konačno su zaigrali u Zagrebu kao zanimljiv prikaz autora glamuroznog Pariza s početka druge polovine prošlog stoljeća, koreografa čija nam je neobična poetika osebujnog spoja pariške Opere i Moulin Rougea, bila posve nova. Program je supostavio dva glazbena djela Georgesa Bizeta: poetičnu i pastoralnu L'Arlésienne (prema istoimenoj pripovijetki Daudeta) i popularnu, senzualnu i fatalnu Carmen (prema predlošku Mériméa). Balete je prenio Luigi Bonino, nekadašnji plesač, suradnik i asistent Rolanda Petita, a sada umjetnički ravnatelj njegova repertoara, uz provjerene kazališne suradnike koji održavaju atraktivni vizual izvornih postava.
Plesači zagrebačkog Baleta ponovno su zdušno prihvatili novi rječnik, vrlo ekspresivan i složen i naporan u specifičnoj logici pokreta, odnosno otklonu od logike jednog stila. Uredna etno ornamentika Arležanke, situacija seljačke svadbe (naravno da na trenutak uzemljenim stavom u liniji i zatvorenim strogim kostimom priziva znameniti balet Bronislave Nižinske i Stravinskog), premrežena je igrom ruku i nježnim doticajima, impulsima tijela modernog plesa koji odvedu u baletnu sekvencu i pozu na špici; unisona linija grupe se razvija na elementima tzv. radnih pokreta, ali odjednom prepoznajemo motiv kan-kana... A u Carmen se kao u kabaretu puši, plješće i pjeva: l'amour, pleše na stolu i stolicama, na špicama se skakuće, izvode se groteskne mimske scene, a izvrsni ljubavni duet, prilično izravnih poza za baletne pojmove, na granici je akrobatike. Briljantna je i duhovita groteskna minijatura Escamilla, ironična maska toreadorske taštine (i bikovske moći), u maniri commedie dell' arte, koju je na premijeri odlično razigrao Taiguara Goulart, a u sljedećoj postavi ju je Adam Harris stilizirao na svoj, malo prigušeniji način.
Unutar tog živopisnog okvira plesa i pokreta započinju i rastu dramske napetosti koje se u oba slučaja razrješavaju tragično i spektakularno. U pastoralnom ugođaju Arležanke, priprema se svadba, dakle radostan događaj za zajednicu, no od početka se osjeća, pod vangogovski užarenim suncem na horizontu, da nešto ne štima. Problem je u mladoženji, Frédériju, koji je unutar priprema slavlja sve odsutniji duhom. U ovoj koreografiji i ansambl i ženski lik Vivette u profinjenoj, samozatajnoj interpretaciji Natalije Kosovac (što je preuzela i Asuka Maruo u drugoj postavi) preuzimaju ulogu podrške glavnom liku, kao dišuća, pokretna scena unutar koje raste njegov nemir. Frédéri se lomi opsjednut jednom Arležankom (vjerojatno nekom inačicom fatalne Carmen), i u toj opsesivnoj strasti (koju kao nepoznatu Arležanku nosi u sebi) ne može prihvatiti običnu djevojku, običnu ljubav i život na selu. Sve to se iščitava iz složene, silno ekspresivne koreografije, koja utjelovljuje unutarnju buru, uprizoruje nemoć i raspad mladića. Takuya Sumitomo se više puta dokazao u interpretacijama složenih likova poput Leonea Glembaya, Gustava von Aschenbacha, Hamleta ili Peer Gynta te više ne čudi njegova duboka uronjenost u ulogu i slojevita izražajnost pokreta koja će završiti u furioznom accelerandu i skoku u bezdan. Ništa slabiji nije bio ni Frédéri u drugoj postavi. Dapače, Yuho Yoshioka je uz briljantnu tehniku unio neku mladenačku zbunjenost i strast, sanjarske momente posve primjerene neiskusnom seoskom mladiću koji se gubi u nepoznatim ponorima vlastitog bića, da bi u zaumnom finalu zakovitlao cijeli prostor povukavši ga sa sobom u crnu rupu.
Drugi dio Petitove večeri, znamenita Carmen, sva je u eksplozivnom naboju boja i pokreta, povišenih emocija i naglašenih gesti, kabaretski zavodljiva i lascivna, glamurozno dizajnirana grubost pariškog podzemlja. Protagonistički par, Carmen i Don Joséa, na premijeri su iznijeli umjetnički i životni partneri, omiljeni duo zagrebačkog Baleta: Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves. Elegantni i skladni, napetih tijela i izloženog šarma, samodopadno usredotočeni na opasnu igru uspostavljanja moći nad onim drugim, uronili su u spektakularni, pokazivački plesni teatar Rolanda Petita, okruženi i podržani jednako angažiranim ansamblom. Don José u izvedbi Pavela Savina unio je jednu nijansu više opsesivne grubosti dok je Guilherme osjetljiviji u prirođenom mediteranskom temperamentu. Završna scena ubojstva je kratka i upečatljiva, i provodi do kraja motiv noža (koju je ljubavniku sama Carmen dala u ruke) i koride, koja se istovremeno odvija s obje strane arene.
Zagrebački Balet izveo je novi, odličan program, upoznao nas s povijesnim autorom i atraktivnom poetikom pariške scene prošlog stoljeća, ali moram primijetiti da je, na žalost, u startu zakinut: umjesto orkestra balete prate snimke, od kojih je prva, L'Arlésienne, uistinu loša. A drugo, ženska podjela ne podržava optimalne plesačke kapacitete zagrebačkog Baleta. Naše novo imenovane i zaslužene nacionalne prvakinje Iva Vitić Gameiro i Natalia Kosovac (čestitamo im na tome, kao i novim nacionalnim prvacima Guilhermu Gameiru Alvesu i Takuyi Sumitu!) u svojoj bogatoj interpretacijskog paleti obje mogu otplesati i prigušenu, nježnu i tužnu Vivette i agresivnu, seksipilnu Carmen, ali Natalia Kosovac bi zasigurno bila najbliža idealu Zizi Jeanmaire, i najtočnija Petitova Carmen pa pomalo čudi da uopće nije bila dio podjele ovoga baleta. U tom smislu odabir Rieke Suzuki kao alternacije uloge Carmen nije bio najsretnija odluka Luigija Bonina, nositelja prava i prenositelja koreografije. Rieka Suzuki, inače odlična, suptilna plesačica, čistih i izrađenih linija pokreta fizički je iznimno krhka te se ovako ogoljena i izložena u korzetu kao zadanom kostimu putene i uzemljene Carmen, čini dalekom od izvorne postave djela što je nažalost, bez obzira na preciznost njezine izvedbe, uvelike utjecalo na opći dojam.
© Maja Đurinović, BALETI.hr, 8. srpnja 2025.
L’Arlésienne
glazba Georges Bizet (aranžman Tommy Desserre)
scenografija René Allio, kostimografija Christine Laurent, prenositelj koreografije Luigi Bonino, obnova scene i svjetla te tehnička supervizija Jean-Michel Désiré, obnova kostima Aurélie Lyon, asistentica prenositelja koreografije Gillian Whittingham, asistentica kostimografkinje Ana Trišler, baletne majstorice Pavla Pećušak, Mihaela Devald Roksandić
izvode: Natalia Kosovac / Asuka Maruo (Vivette), Takuya Sumitomo / Yuho Yoshioka (Frédéri), Rizumu Tanaka, Candela Nieto Cortes, Diana Montes Mota, Saya Ikegami, Hinako Shinzaki, Mutsumi Matsuhisa, Helena Troha, Valentina Štrok, Kornel Palinko, Seth Bromley Clark, Arnau Velázquez Rodríguez, Mattia Baccon, Takahiro Tamagawa, Giovanni Messeri, Andrea Podda, Mario Charlo Sobrino /Dora Kovač, Elizabeth Anderson, Agnese Stancanelli, Estrella Cebrino Torres, Dora Blaić, Ozana Mirković Blokar, Paulina Žanetić, Makeely Georgia Foster, Anna Letizia Joly, Marta Sironić, Leda ŠeparovićYuho Yoshioka, Pierre Gaston, Ossian Montematrillo, Samuele Berbenni, Thomas Boddington, Justin Popa, Vid Vugrinec (Ansambl)
Carmen
glazba Georges Bizet
scenografija i kostimografija Antoni Clavé, prenositelj koreografije Luigi Bonino, obnova scene i svjetla Jean-Michel Désiré, obnova kostima Aurélie Lyon, asistentica prenositelja koreografije Gillian Whittingham, asistentica kostimografije Ana Trišler, baletne majstorice Pavla Pećušak, Mihaela Devald Roksandić
izvode: Iva Vitić Gameiro / Rieka Suzuki (Carmen), Guilherme Gameiro Alves / Pavel Savin (Don José), Taiguara Goulart / Adam Harris / Samuele Berbenni (Escamillo), Candela Nieto Cortes / Diana Montes Mota, Elizabeth Anderson, Mutsumi Matsuhisa, Anamarija Marković, Mattia Baccon / Justin Popa, Takahiro TamagawaMario Diligente / Mario Charlo Sobrino (Tri bandita), Lucija Radić Palinko / Cristiana Rotolo / Saya Ikegami (Djevojka s cigaretom), Saya Ikegami, Rizumu Tanaka, Hinako Shinzaki, Estrella Cebrino Torres, Atina Tanović, Lada Rora, Makeely Georgia Foster, Agnese Stancanelli, Helena Troha, Dora Kovač, Mario Charlo Sobrino, Seth Bromley Clark, Takahiro Tamagawa, Pierre Gaston, Justin Popa, Vid Vugrinec, Thomas Boddington, Giovanni Messeri /Dora Blaić, Candela Nieto Cortes, Helena Troha, Anna Letizia Joly, Diana Montes Mota, Leda Šeparović, Cristiana Rotolo, Dora Kovač, Valentina Štrok, Marta Sironić, Ozana Mirković Blokar, Paulina Žanetić, Andrea Podda, Mattia Baccon, Kornel Palinko, Samuele Berbenni, Taiguara Goulart, Adam Harris, Arnau Velázquez Rodríguez, Ossian Montematrillo (Ansambl)
Piše:
MajaĐurinović