Već četvrt stoljeća nekadašnja solistica Baleta zagrebačkog HNK-a, a sada baletna pedagoginja i koreografkinja Svetlana Lukić svojim radom oblikuje generacije mladih plesača-amatera u Jastrebarskom, gdje njezin studio nije samo prostor za ples, nego i mjesto odrastanja, zajedništva, discipline i umjetničkog izražavanja. Iza Svetlane Lukić i Baletnog studija Jastrebarsko brojne su učenice i nebrojeni trenuci tihe posvećenosti – onakve kakva se ne mjeri titulama i priznanjima, nego osmijehom na dječjim licima. Povodom 25. obljetnice Baletnog studija Jastrebarsko i Nagrade grada Jastrebarskog za životno djelo donosimo pogled na baletnu umjetnost iz perspektive Svetlane Lukić.
Iza Vas je bogata karijera u zagrebačkom HNK-u i 25 godina rada u Baletnom studiju Jastrebarsko, koji ste osnovali 1999. Kada je započela Vaša ljubav prema baletu? Kako ste se prvi put susreli s baletnom umjetnošću?
Prve baletne korake napravila sam s devet godina, ali prvi susret s baletnom umjetnošću i teatrom koji me fascinirao dogodio se u beogradskom Narodnom pozorištu na predstavi Labuđe jezero. Kao petogodišnju djevojčicu ta me se predstava toliko dojmila da kasnije nije bilo upitno hoću li upisati baletnu školu. Također, u dvorište zgrade u kojoj sam stanovala i gdje sam se igrala često su dolazile dvije djevojčice iz baletne škole koje su kasnije postale profesionalne balerine. Rekla bih da mi je sve to bio poticaj da krenem u baletnu školu… Kao i moj temperament, koji je moja mama htjela malo zauzdati i usmjeriti.
Sjećate li se trenutka kada ste osjetili da će Vam balet biti više od hobija?
Itekako se dobro sjećam. Imala sam nekih dvanaest godina. Mama me htjela ispisati iz baletne škole i tu se prelomilo…Tada sam konačno osjetila da se doista želim baviti baletom. Oko ponoći sam je u suzama molila da me ne ispiše iz baletne škole jer nije bilo ničeg drugog čime sam se željela baviti. Htjela sam biti samo balerina i ništa više.
Tko su bile osobe koje su obilježile Vaš umjetnički razvoj? Tko su bili vaši mentori i/li uzori?
Beogradska baletna škola mi je u osam godina po sistemu Vaganove zaista pružila dobre temelje i iz tog bih vremena izdvojila moju profesoricu baleta, Miru Nikolić Kostić, koju nažalost nisam nikada više susrela, ali mislim da bi bila jako ponosna na sve što sam postigla, ne samo u plesačkom, nego i u pedagoškom i koreografskom smislu. Kad sam sa sedamnaest godina došla u Zagreb, prvo sam šest mjeseci volontirala i imali smo nekoliko audicija. Iz tog vremena se dobro sjećam Frane Jelinčića i ostalih pedagoga i ravnatelja Baleta, koji su svjedočili upornom radu kojim sam uspjela osigurati angažman u HNK-u, gdje sam provela cijeli radni vijek, plešući do zadnjeg časa. Tamo je bilo puno dobrih ravnatelja, odličnih pedagoga i balet-majstora. Ipak, na mene je poseban dojam ostavio Grigori Vintila koji je bio pedagog u vrijeme kada smo uvježbavali Labuđe jezero s izuzetno kvalitetnim i strogim Olegom Danovskim. Fascinirale su me vježbe koje je kreirao, koje su istovremeno imale i zahtjevnu i bestežinsku kvalitetu. Zatim, Pavel Rotaru, Karel Toth, Ljudmila Safronova i Iraida Lukašova. Apsolutno bih izdvojila i Milka Šparembleka, čiji je suvremeni plesni izraz na mene ostavio veliki trag, a što se tiče klasičnog repertoara, najviše pamtim Waczława Orlikowskog, Atiliu Labisa, Petera Breuera, Miljenka Vikića i Dinka Bogdanića.
Imate li omiljenu ulogu ili predstavu koju ste plesali?
Bile su tu nevjeste i španjolski ples u Labuđem jezeru, zatim, Tebaldove ljubavnice i družbenice Montecchija u Romeu i Juliji, trio samba kod Petera Breuera, obitelj u Trijumfu Afrodite Milka Šparembleka… Iako sam plesala cijeli repertoar, moj fah je zapravo više bio karakterni. Krčmarica u Don Quijoteu bila mi je draga uloga za kraj karijere. Kada ste na kraju karijere počinjete doista shvaćati koliko je svaka uloga bitna. Lijepa je bila i uloga majke u baletima Giselle i Đavo u selu s kojom sam svečano proslavila odlazak u mirovinu. Sve uloge su za mene bile posebne i prilazila sam im s velikom pozornošću. Bilo to u ansamblu, epizodnoj ulozi ili zahtjevnijem solu, trudila sam se izraditi ulogu do kraja. Rekla bih da je to ono bitno. Kada se ulogama pristupa s takvim žarom i koncentracijom, onda one prelaze rampu.
Biste li onda rekli da Vas je takav odnos prema radu usmjerio u pedagoške vode ili je u pitanju bilo nešto drugo?
Ne! U pitanju je bilo nešto sasvim drugo. Jedne mi je godine, sjećam se da smo uvježbavali Giselle, prvak baleta Štefan Furijan neočekivano rekao: „Mala, ti sutra ideš na Siciliju!“ Iznenađena takvom ponudom sa svojih 28 godina, mislila sam, taman posla, kakva Sicilija… Međutim, skupila sam hrabrosti i sutradan doista otišla na Siciliju, u baletnu školu u Cataniji, a da nisam imala velikog pedagoškog iskustva. Tamo sam podučavala tri mjeseca i shvatila da bih jednog dana u budućnosti doista mogla raditi taj posao. Naravno da sam tada htjela samo plesati i da me pedagoški rad nije uopće zanimao, ali mislim da je iskustvo na Siciliji bilo presudno za moju karijeru pedagoga. Kad sam otišla u mirovinu, shvatila sam da je prirodno da se plesačka karijera pretvori u pedagošku i koreografsku.
Iako je to možda logičan put karijere plesača, ne mora značiti da se svi pronalaze u pedagoškom i/li koreografskom radu. Vi se ipak jeste tamo pronašli. Kako je došlo do osnivanja Baletnog studija Jastrebarsko i zašto baš u Jaski (a ne, npr., u Zagrebu)?
Osnivanje Studija bila je zapravo ideja pisca Nine Škrabea i kazališnog redatelja i profesora Želimira Mesarića. Moja se plesačka karijera bližila kraju, a u Jastrebarskom tada nije bilo ničeg sličnog. Godinu dana prije mirovine, došla sam u Jasku na njihov nagovor, a da nisam bila ni svjesna koliko je to dobra ideja. Uz veliku podršku tadašnjeg ravnatelja Centra za kulturu Jastrebarsko, Dragutina Fabijanića, uspjela sam otvoriti Baletni studio u sklopu Centra za kulturu, gdje od 2011. djelujemo kao samostalna udruga.
Koji su bili najveći izazovi rada u manjoj sredini? Kako su se razvijali uvjeti?
Sami počeci nisu bili jednostavni, možda zato što balet u manjoj sredini nije bio uobičajena pojava, pa je na neki način trebalo probiti led i ljudima približiti baletnu umjetnost. Mislim da sam nakon 25 godina rada u tome uspjela i da Studio otvara put talentiranoj djeci, koje ima posvuda. Što se uvjeta tiče, u životu se uvijek treba boriti da biste nešto postigli, ali smatram da sam imala i podršku sredine.
Dakle, slobodno možemo reći da ste doveli balet u Jastrebarsko i uspjeli ga ukorijeniti u jednu lokalnu zajednicu. Kako se to prema Vašem mišljenju, odrazilo – na djecu, roditelje, publiku, …?
Ključna je riječ suradnja. Iako o organizaciji većinom brinem ja, važni su i roditelji, koji često vode računa o prijevozu i pripremi djeteta za sat baleta ili nastup, kao i sama djeca, koja postupno nauče voditi brigu o svojim kostimima, frizurama i ostalom. Štoviše, kroz godine su mi u radu asistirale i moje bivše učenice, što je dokaz koliko im je balet značio. Što se tiče jaskanske publike, to je za mene najbolja publika, koja uvijek puni dvorane i dočekuje nas s jakim pljeskom.
Baletni studio Jastrebarsko zapravo je amaterskog profila. Iz Vaše pedagoške perspektive, koje su potencijalne prednosti, a koji nedostaci u radu s amaterima?
Naš Baletni studio je otpočetka koncipiran kao studio koji radi dva do tri puta tjedno. Iz moje perspektive, u takvom radu načelno nema one silne odgovornosti kao kada svakodnevno radite u baletnoj školi u kojoj se izgrađuju profesionalci. Rekla bih da je to prednost. Kod nas nema stroge selekcije, ali moram priznati da ja i tom radu pristupam ozbiljno i postavljam se kao da će sve moje polaznice biti profesionalne balerine. Iz toga proizlazi i potencijalni nedostatak: djeca nemaju odgovornost učenika baletne škole pa, primjerice, često izostaju. Zapravo je puno teže ozbiljno raditi u amaterskom, nego u profesionalnom okruženju.
Budući da nema audicija i stroge selekcije kao u baletnoj školi, kako pedagoški balansirate između neophodne čistoće baletne forme i individualnih sposobnosti, senzibiliteta i predispozicija učenica?
Rekla bih da je to ono pravo pedagoško umijeće. Pedagog se mora prilagoditi i iz svakog djeteta izvući njegov maksimum. Pristup je, dakle, individualan. Postoji program klasičnih vježbi po stupnjevima koji sam sama osmislila i kroz njega djeca postepeno savladavaju elemente klasičnog baleta. Na klasu se odmah vidi tko ima baletne predispozicije, ali veličina pedagoga je u sposobnosti da djetetu koje nema prirodnih baletnih predispozicija pomogne da maksimalno savlada pojedine elemente, koji će mu pomoći da se kasnije izrazi na kompleksniji način. Također, svaku se koreografiju trudim prilagoditi uzrastu i mogućnostima grupe.
Jesu li vas neki učenici ili generacije posebno oblikovale?
Djeca se u Studio upišu s pet do osam godina, a kroz tri do četiri godine kao pedagog mogu dobro procijeniti koga bi bilo dobro poslati na studiozan rad u baletnu školu. Nekoliko je djevojaka kroz godine iz Baletnog studija Jastrebarsko upisalo baletnu školu, uključujući i Katarinu Bužić koja je svoje plesno obrazovanje dovršila na Plesnoj akademiji u Budimpešti i najesen postaje članicom Baletnog studija u HNK-u pod mentorstvom Tomislava Petranovića. Međutim, svako dijete je na mene utjecalo, bez obzira na sposobnosti. Odlučila sam da nikada neću unaprijed određivati tko za nešto jest ili nije, jer mi se događalo da me djeca iznenade – nekad se, nakon dugo vremena, dijete odjednom otvori i profunkcionira na sasvim neočekivan način. Najbitnije je zapravo strpljenje i da se na neki način smanje očekivanja, što je profesionalcima najteže. Tek kada nemate velika očekivanja, događaju se lijepe stvari. Tu se zapravo otvara prostor da vas neka djeca oduševe i memorijom i tehničkim predispozicijama, poput recimo izrazito talentirane Antonije Juraj, s kojom je uvijek bio užitak raditi. Nakon sjajne prve generacije koja je ostavila dugovječan trag u Studiju, iznikle su još mnoge generacije kvalitetne i dobre djece, djevojaka koje su se zadržale i do trinaest ili petnaest godina. Sve su na svoj način imale i prednosti i slabosti, ali zadovoljstvo koje osjećate kada znate da vam djeca poklanjaju tolike godine je neopisivo. To prije svega znači da ipak nešto dobro radite i da taj rad ima smisla.
Baletni studio Jastrebarsko iza sebe ima pravu arhivu predstava i koreografija. Tko ili što Vas je potaknuo da se počnete baviti koreografiranjem?
Još dok sam plesala u HNK-u, tadašnja ravnateljica Baleta, Almira Osmanović, 1996. godine organizirala je koreografsku radionicu na koju sam se i ja prijavila. Osmislila sam točku Sudbina na Vangelisovu glazbu, a glavne uloge plesali su Mihaela Devald i Dinko Bogdanić. Imala sam dobru ekipu i koreografija se publici jako svidjela. S obzirom na to da sam i sama puno plesala na HRT-u kod Melite Skorupski i Antona Martija, kasnije sam na televiziji koreografirala brojne novogodišnje programe i zabavno-muzičke emisije. Iako sam priželjkivala da moje koreografiranje krene u ozbiljnijem smjeru, to se tada nije dogodilo, ali dogodilo se nešto drugo. Nekoliko godina kasnije, ravnatelj Baleta Dinko Bogdanić ukazao mi je povjerenje da koreografiram prvi – i jedini – hrvatski Operni bal koji je dobio licencu od Beča. Za mene je to bio veliki izazov, s pedesetak plesača napraviti tri koreografije u dva tjedna. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam to ja koreografirala. Bilo je zahtjevno, ali je rezultat bio predivan i žao mi je što se ta tradicija nije nastavila u Zagrebu.
Sudbina pa Operni bal, a između toga je osnovan Baletni studio Jastrebarsko. Koji su najveći izazovi koreografiranja za jedan amaterski studio, budući da je u posljednjih 25 godina iz njega izašlo puno koreografija?
Nedvojbeno je lakše s profesionalcima, kojima kažete što želite i oni to u principu odmah mogu izvesti. S amaterima je to teže. Određene koreografije koje zamislim djeca možda ne mogu izvesti i onda to prilagođavam njihovom znanju, tehnici i ambicijama. Važno je pažljivo pratiti kada je dijete spremno izraziti se na određeni način. Meni je osobno najgore kada vidim da se određene koreografije postavljaju djeci čijoj dobi nisu primjerene. Dob djeteta bitna je kod prvog koreografskog odabira, a tek onda možemo govoriti o znanju, tehničkoj spremnosti i ekspresivnosti, koji su također bitni.
Kada govorimo o ekspresiji i tehničkoj spremnosti, osim brojnih samostalnih točaka, Baletni studio u posljednjih 25 godina može se podičiti i baletnim predstavama. Kako nastaje predstava u Baletnom studiju Jastrebarsko?
U početku nam je koncepcija bila baletni divertissment koji je funkcionirao kao koncertno-baletna predstava povodom Dana grada. U jednom je trenutku došlo do prekretnice prema nečem kompleksnijem, a kao opipljivi most prema dramaturškoj razradi poslužio je Orašar kojeg smo prvi put – u dječjoj verziji – postavili 2014., za petnaestu godišnjicu Studija. Orašara smo obnovili 2019. i 2024., a u međuvremenu je došla inspiracija i za još jednu veliku predstavu, Put oko svijeta u 60 minuta prema Julesu Verneu. Ona je nastala u suradnji s Martom Brkljačić koja je dramaturški razradila scenarij i napisala tekst, ja sam odabrala glazbu i kostime, a nacionalni prvak drame HNK-a Goran Grgić velikodušno nam je snimio voice-over. Štoviše, predstava je nastajala u izrazito nezahvalnom periodu COVID-a, kada sam mislila da će se Studio možda i ugasiti. Ipak smo se uspjeli održati i na sve to se nadovezao taj Put oko svijeta koji kombinira tekst, pokret, ples i dramska intermezza.
Kako se snalazite u dramaturgiji predstave?
Moram se opet osvrnuti na HNK. Kao balerina sudjelovala sam u brojnim predstavama, ne samo baletnim, nego i onim opernim i dramskim. Tako sam imala priliku surađivati s čuvenim redateljima poput Joška Juvančića, Ivice Kunčevića, Georgija Para… Kroz taj rad sam upoznala dramaturgiju. Također sam puno naučila od Želimira Mesarića s kojim sam surađivala na brojnim uspješnim dramskim predstavama. Na svojim koreografsko-dramaturškim uspjesima doista mogu zahvaliti i njemu, jer sam u našem timskom radu puno toga naučila i na taj sam zajednički rad jako ponosna. Svaki pravi koreograf zna dobro dramaturški rastumačiti prizor. Najteže je postaviti kostur predstave, ali u baletima su jako važne i mizanscene, koji se u taj kostur infiltriraju. Zanimljivo je da oni nerijetko budu i komplicirani za postavljanje, jer većina ljudi – i profesionalaca i amatera – misli: lako ćemo. Međutim, ako se nešto dramaturški do zadnjeg detalja ne izradi u dvorani, na sceni se to neće odviti.
Stvaranje predstave dugotrajan je i naporan proces, a amateri često nemaju mogućnosti kakve se nude profesionalnim ustanovama. Kako ste tome doskočili i imate li neke stalne suradnike?
Mogu reći da imam tu sreću što i dalje surađujem s predivnom ekipom profesionalaca iz HNK. Tamo imaju jako puno posla, ali se na vrijeme uskladimo. To su prije svega Mladen Šolić, koji svojim iskustvom na rasvjeti zna napraviti predivnu atmosferu, kako bi publika osjetila što želimo prenijeti, zatim, Marko Šimić, koji radi odlične video-projekcije, i naravno, Željko Jedinak, od kojeg nema smirenijeg ton-majstora. S njima sve ide kao po špagi. Iako se prije predstave susretnemo na tek jednoj pravoj probi, uvijek sve funkcionira i mirno ulazimo u predstavu. Da nemamo takvu tehničku podršku, bilo bi nam jako teško raditi to što radimo. Neophodan vizualni suradnik nam je i sjajni vizažist Dino Baksa, iza kojeg je također i bogata profesionalna baletna karijera, što mu daje dvostruko iskustvo kazališne šminke i maske. Također, zahvaljujući Davoru Rogiću i DIAT-u, imamo kvalitetnu arhivu snimaka predstava bez kojih bi nam bilo teško išta obnoviti, a profesionalni fotograf Saša Novković potrudio se da iza svake predstave ostanu sjajne fotografije.
U 25 godina primili ste tri važna priznanja za svoj rad. Godine 2008. dobili ste Plaketu grada Jastrebarskog, 2016. Priznanje Zagrebačke županije za doprinos kulturi, a 2024. Vam je grad Jastrebarsko dodijelio Nagradu za životno djelo.
Nagrada za životno djelo definitivno je okrunila moj pedagoški rad u Jastrebarskom. Nakon Plakete Grada, koja mi je bila svojevrsni vjetar u leđa i još me više povezala s Jaskom, doista nisam više očekivala nikakvo priznanje. Najveće mi je zadovoljstvo što su me za i Plaketu i Životno djelo zapravo predložili roditelji mojih balerina. Stoga mi je to na neki način još i veća nagrada. Priznanje za doprinos kulturi nadovezalo se pak na predstave Orašar i Čarobni dječji kutak koje su 2015. i 2016. proglašene najboljim predstavama na 18. i 19. Smotri kazališnih amatera Zagrebačke županije.
Već ste spomenuli da podrške sredine nije nedostajalo. Uz predan rad, za to su djelomično zaslužne i druge aktivnosti Baletnog studija?
U samim počecima imali smo lijepe suradnje s Kazalištem Škrabe, na predstavama Doktor Doolittle i Petar Pan. Zatim, uz pomoć Jelene Škrabe, 2013. godine organizirali smo izložbu Najljepši trenuci Baletnog studija u Gradskom muzeju Jastrebarsko, koja je građanima dodatno približila baletni svijet. Uz veliku uredničku podršku Mladena Mordeja Vučkovića, 2015. je izašla monografija Radost baletnih koraka, autorice Klementine Škrabe. Htjela sam da imamo neki oblik dokumenta i mislim da je to velika stvar za jedan amaterski studio. Tu su i dugogodišnji vrhunski rezultati na plesnim natjecanjima. Od 2007. Baletni studio Jastrebarsko redovito sudjeluje i osvaja nagrade na TREPS-u i TREPS Festivalu, Danima Silvije Hercigonje, ESDU Croatia Open i World Dance Star, Dance Fest i International Dance Open, što je zahtjevno, ali za djecu stimulativno, a za Grad Jastrebarsko veliki ponos.
Jeste li ikada razmišljali da odustanete?
Ni slučajno. Nisam tip osobe koji odustaje. Uvijek sam išla naprijed i borila se – i privatno i profesionalno. Borba je bila dolazak u Zagreb sa sedamnaest godina. Borba je bila i dolazak u Jastrebarsko. No, uz svu svoju borbenost, kroz taj sam rad naučila da treba nastupati diplomatski, biti jako strpljiva, tolerantna i nemati velike prohtjeve jer čovjek tako brzo izgori. Bolje je očekivati manje jer onda na neki način uvijek dobijete više.
Što mislite da Vaši učenici odnose iz Baletnog studija osim baletne tehnike?
Mislim da svi koji odu iz Studija odnose posebnu ljubav prema baletnoj umjetnosti. Sretna sam kad u kazalištu sretnem neku od svojih učenica jer znam da sam odgojila novu baletnu publiku. Poanta mog Studija je da sva djeca koja u njega dođu nose u sebi radost plesa. Najvažnije je da djeca uživaju, da ih pozornica veseli i da jednog dana mogu reći da im je u Baletnom studiju Jastrebarsko bilo lijepo i da su nešto naučili – o plesu, disciplini, kulturi tijela, kulturi ponašanja, ali i o sebi.
Konačno – što biste nakon 25 godina iskustva savjetovali nekome tko se upušta u pedagoški rad s amaterima?
Bez velikih očekivanja i s puno ljubavi prema djeci, puno znanja o onome što želi prenijeti, puno strpljenja, puno tolerancije. Današnja djeca vole dobiti sve na brzinu i bez puno truda, ali za rezultate u baletu treba vremena. Mora postojati doza reda i radne discipline – jer se balet mora podučavati ozbiljno, bez obzira na to što se radi s amaterima. I onda uspijevate na pravi pedagoški način.
© Marta Brkljačić, BALETI.hr, 7. srpnja 2025.
