Baleti.hr

Visceralno iskustvo bespomoćnosti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, Hrvatsko narodno kazalište Split: William Shakespeare / Maša Kolar, Othello, kor. Maša Kolar

• Muškarci se boje da će ih žene ismijati, žene se boje da će ih muškarci ubiti.
  Margaret Atwood

  
  
  Premijera plesne predstava Othello koreografkinje Maše Kolar održana je 14. lipnja 2025. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu i narativno prati originalni dramski tekst Williama Shakespearea. Maša Kolar i njena dugogodišnja asistentica i dramaturginja, Maja Marjančić, efektno su apstrahirale ovaj iznimno slojevit dramski tekst na petero izvođača / plesača koji kompleksnu radnju plesački iznose vrlo dojmljivo i čitko, što je zasluga ne samo dobro koncipirane koreografije i odličnih izvođača nego i cijelog autorskog tima.
  
  Othello, uz Macbetha, Kralja Leara i Hamleta pripada među najvažnije i najslavnije drame Williama Shakespearea. Napisan početkom 17. stoljeća, od samih početaka je bio popularno djelo kod publike i kod kritičara, a i izvođača. Drama je preživjela stoljeća i zadržala svoju intrigantnu aktualnost i perpleksnost ljudske psihe i ličnosti, što ne govori samo o izvrsnosti samog umjetničkog djela nego kako su i teme o kojima progovara još uvijek, nažalost, prisutne i problematične i u današnjem društvu. Iako smo na vremenskoj lenti udaljeni više od četiri stoljeća od Shakespearea, teme Drugotnog iznimno su aktualne: pitanje prave vjere u odnosu kršćanstva i islama, rasno pitanje, odnosno diskriminacija na osnovu boje kože, elitističko društvo politike i aristokracije, vojna moć i njezina nemoć u mirnodopskim vremenima, postojanje zla u pojedincima, odnosno njihova piromanska strast prema destrukciji koja ne traži poseban razlog ni motivaciju, zloćudne manipulacije i izdaje pa sve do teme koja je najprepoznatljivija u Othellu, opsesivne sveprožimajuće ljubomore opisane u drami kao green-eyed monster (zelenooko čudovište, op.a.) koja nezaustavljivo mrvi ljudske spone u fatalnu entropiju pa umjesto često upotrebljavanog eufemizma zločina iz strasti izravno progovaramo o klasičnom femicidu.
  
  Maša Kolar i Maja Marjančić u programskoj knjižici ističu kako je fokus njihovog Othella stavljen na emotivne obrasce ljudske prirode, tj. istražuju krhkost odnosa moći između muškarca i žene unutar konteksta postojećeg patrijarhalnog društva, a akcentirajući intimno partnerski femicid publici omogućuju i visceralno iskustvo osjećaja straha, jeze, moći i bespomoćnosti.
  
  Predstava se otvara svojevrsnim prologom, u vrlo diskretno osvijetljenom prostoru scene, skoro u mraku naziremo i prepoznajemo dva ženska tijela, pas de deux koji je istovremeno snažan i privržen, što predstavlja zanimljiv uvod i kao da pozicionira ton same predstave jer dramska kulminacija tragedije dolazi kada Emilia, Desdemonina sluškinja, iskazuje lojalnost i privrženost svojoj gospodarici, a ne svome mužu te ga prokazuje kao krivca i manipulatora, čak pod cijenu vlastitog života.
  
  Nakon kratkog prologa, otvara se scenski prostor koji je definiran središnjom čeličnom konstrukcijom scenografkinje i kostimografkinje Petre Pavičić. Scenografsko rješenje je odlično jer ta konstrukcija osim što definira prostor radnje daje i mnoga konotativna značenja. Umjesto komplicirane i doslovne scenografije koja bi uključivala možebitnu srednjovjekovnu palaču ili prostorije, Pavičić uz pomoć tog rupičastog čeličnog zida stvara prostor po kojem se plesači penju, plešu, uvlače i provlače, pa to željezno saće postaje i prostor prisluškivanja, skrivenih pogleda, poprište manipulacija i insceniranih detalja. Posebno je efektno i zanimljivo kada se određeni koreografski momenti u duetu Desdemone i Casia obilježe fokusiranim svjetlom, tj. doslovno uperenim/usmjerenim reflektorom (kojim publici vidljivo manipulira Jago), pa geste i poze postaju izrezane iz konteksta i stvaraju dramaturški zaplet koji počiva na lažnom dojmu intimnosti. Scenografija na momente podsjeća na (paukovu) mrežu u koju se sve više upliću Othello i Desdemona, a Jago ju svojim manipulacijama, intrigama i lažima sve jače i ubojitije steže, zlatni kavez iz kojeg ni Desdemona niti Emilia ne mogu pobjeći.
  
  Plesni vokabular Maše Kolar je furioznog tempa, naglašenog fizikaliteta u kojem se cijelo tijelo pokreće, pogotovo u koreografiji tri muška lika: Othella, Casia i Jaga. Othello je proslavljeni vojskovođa sa svojom entourage vojnom sljedbom, pa je muški ples izrazito snažan, unison, s pokretima koji ističu sirovu mušku snagu, uvijek na granici sukoba i tuče. Zanimljivo je kako koreografkinja oblikuje lik glavnog zlikovca, Jage, koji kada se izdvoji iz muške grupe postaje u pokretu mekaniji, savitljiviji, rekli bismo ljigaviji što je sukladno njegovoj karakterizaciji lika, ali koji je i vrlo sirov i brutalan u duetima sa svojom ženom, Emiliom.
  
  Ženske plesne dionice su u početku iskričave, ili kako sama koreografkinja ističe „brbljave“, ali kako predstava odmiče, njihov odnos i pokret poprima drugačiju vrstu tjelesnosti, intenziteta, težine i privrženosti. Treba istaknuti i jednostavnost, ali i znakovitost ženskih kostima, pogotovo u detalju nježnog ružičastog rublja Desdemone, koje se ponekad razotkrije ispod kratke haljinice što podcrtava njezinu neiskusnu mladost i nevinost.
  
  Maša Kolar ističe kako njezina koreografija „nije rekonstrukcija priče, nego fizički dokument: svjedočanstvo emocionalnih tenzija, povijesne i suvremene sistemske neravnoteže moći i tragične tišine ženske smrti“. No, istovremeno, koreografkinja svojim plesačicama daje kroz plesne pokrete nevjerojatnu snagu, senzualnost, ustrajnost, opetovani otpor, privrženost, nepokolebljivost, pa autorica tim postupkom u njihovom tragičnom kraju simbolično oduzima tišinu… ili bolje rečeno, daje im prijeko potreban glas.
  
  Glazbu za predstavu skladao je Damir Martinović Mrle a njegova partitura vrlo dobro korespondira s dinamikom pokreta koreografkinje. Tenzija glazbe ne popušta do samog kraja predstave što ujedno i odgovara dramaturškom zapletu jer se tenzije i malicioznost intriga kontinuirano povećavaju do tragičnog epiloga. Dominantne prangijajuće gitare daju visokooktanski tempo i ritam koreografiji Maše Kolar, dok ljubavni duet Othella i Desdemone imaju svoj specifični glazbeni leitmotiv koji se ponavlja pri svakom njihovom susretu, a na samom kraju tragedije kulminira vokalnim lelekom Ivanke Mazurkijević, poput bolnog jecaja koji izgovara ime Desdemone. Oblikovanje svjetla potpisuje Nuno Salsinha koji je uspio od vrlo malenog prostora i skromnih scenskih uvjeta dobiti zanimljiva svjetlosna rješenja, atmosferu i prostore radnje.
  
  Maja Đurinović, naša plesna kritičarka i povjesničarka, spomenula je kako ju je ovaj balet po sažetoj čistoći odnosa podsjetio na antologijsko djelo Jose Limona The Moor’s Pavane. „Ono što povezuje te dvije koreografije, osim samog dramskog predloška koji je sveden na četiri kod Limona, odnosno pet ključnih likova kod Maše Kolar, jest vrlo jasna, dinamična struktura koreografske minijature koja suptilno prevodi veliki dramski tekst od pet činova u komorni, emotivni, napeti, tjelesni narativ.“ Privlačnost i zanimljivost predstave dolazi iz načina kako se kroz pokret diferencira i oblikuje svaki karakter te kako se dramaturški zapleti rješavaju koreografskim oblikovanjem i rješenjima, bez ikakve dodatne scenografije, rekvizite ili bilo kojeg dugog dodatka što ga, zapravo, približava originalnom šekspirijanskom kazalištu.
  
  Vrlo je znakovit i potresan odabir citata Margaret Atwood kojim dramaturginja Marjančić započinje svoj uvodni tekst u programskoj knjižici: „Muškarci se boje da će ih žene ismijati, žene se boje da će ih muškarci ubiti.“ Ako izađemo iz okvira kazališta, aktualnost ovog umjetničkog djela je zastrašujuća. Prema istraživanju u zadnjih 25 godina ubijeno je „najmanje" 480 žena u Hrvatskoj, a samo ove godine već je šest žena koje su ubili njihovi partneri, bilo da je riječ o supružnicima, izvanbračnim ili bivšim partnerima. Intimni partnerski femicid je planiran i namjeran, ima svoje obrasce. Na međunarodnoj razini ne postoji općeprihvaćena definicija, no prihvaćeno je da je femicid rodno uvjetovano ubojstvo žene te da je motiv ubojstva spol ili rod žrtve.
  
  Prije nekoliko dana prisustvovali smo još jednoj sjajnoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, predstavu u kojoj naslovnu protagonisticu Carmen ubija njezin intimni partner, kao što je slučaj i u mnogim drugim kazališnim naslovima temeljenim na književnim predlošcima. Pitanje koje se nameće je možemo li, kada mlade upoznajemo s pojedinim umjetničkim djelom, progovarati i o ozbiljnosti i aktualnosti tema koje pronalazimo u tim djelima, dok istovremeno analiziramo i slavimo umjetničko umijeće i izvrsnost izvođača i autora.
  
  Za kraj, istaknula bih poimence sve plesače koji ravnopravno pridonose uspjehu ove predstave, s posebnim naglaskom na našu plesačicu u ulozi Desdemone koja je oduševila publiku svojom scenskom prezencom: Nika Lilek Rep (Desdemona), Ennio Zappala (Othello), Gianmarco Martini Zani (Jago), Laura Miotti (Emilia), Hélias Tur-Dorvault (Casio), a u prologu ženski duet otplesale su Mirabelle Tošković i Josephine Mansfield.
  
  © Iva Višak, PLESNA SCENA.hr, 7. srpnja 2025.
  
  Othello
  koreografkinja Maša Kolar
  izvode: Ennio Zappalà (Othello), Nika Lilek Rep (Desdemona), Gianmarco Martini Zani (Jago), Laura Miotti (Emilia), Hélias Tur-Dorvault (Casio), Mirabelle Tošković, Josephine Mansfield (Prolog)
  skladatelj Damir Martinović Mrle, dramaturgija i asistencija koreografkinje Maja Marjančić, kostimografija i scenografija Petra Pavičić, oblikovatelj svjetla: Nuno Salsinha, inspicijent Vedran Dervenkar
  premijera 14. lipnja 2025.
  Koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Kazališta Marina Držića Dubrovnik te koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu u sklopu konzorcija nacionalnih kazališta K-HNK.

Piše:

Iva
Višak