Baleti.hr

Uvijek dovoljno mlad

Sjećanje: Milko Šparemblek (Prevalje, Slovenija, 1. prosinca 1928. – Zagreb, 25. veljače 2025.)

• „Etimologija riječi Tanz-Danse-Dance vodi podrijetlo iz sanskrtskog korijena TAN koji znači napetost. Plesati znači izraziti s maksimalnim intenzitetom odnos čovjeka prema čovjeku, prirodi, društvu, budućnosti, prošlosti, prema božanstvima i prema samom sebi, jer svatko od nas je bezbrojan.” Milko Šparemblek, 1975.
  
  Tašto svojatam jedan od tih bezbrojnih utisaka i otisaka Milka Šparembleka. (Znam da mi Spomenka i dečki neće zamjeriti.) Prebirem prekrasna sjećanja na naše razgovore, druženja i susrete. Duboko je usidren u moje promišljanje plesa, i jedan je od ključnih pokretača snažne potrebe da se bavim poviješću plesa, da zapisujem, dokumentiram i posredujem znanja, sjećanja na doživljaje i događaje plesnih umjetnika. Kad nas netko tako važan u našem životu ostavi, velika je utjeha svijest da nismo puno toga propustili, da smo se uistinu potrudili iskoristiti vrijeme koje smo dobili (na dar). I da sad samo treba nastaviti dokle je moguće, i nadati se da ćemo tako, čuvajući svetu vatru nešto sačuvati za one koji dolaze, a možda na kraju i nešto naučiti.
  
  Napisala sam puno tekstova i održala niz predavanja o Milkovom djelu (baš nedavno, prije mjesec dana pokazala sam film Jakova Sedlara Šparemblek za koji sam pisala scenarij studentima diplomskog studija Suvremene izvedbene prakse na kolegiju Plesno kazalište i bili su ushićeni njime); potaknula tri simpozija na tu temu, koja su zahvaljujući Hrvatskom centru ITI pod sjajnim vodstvom Željke Turčinović, provedena u djelo, popraćena, zabilježena i zapisana. A Milko je bio taj koji je, svjesno ili nesvjesno, nadahnuo, inicirao uvijek nove teme. Između ostalog, on nas je upozorio na fenomen plesne dijaspore 1950-ih koje je bio dio, kao i na domaće plesne umjetnike, po svijetu rasutu dragocjenu baštinu.
  
  
  
  Početni citat je iz programske knjižice Baletne večeri Milka Šparembleka prvo put izvedene 9. prosinca 1975.  Tada se, prije pedeset godina Šparemblek koreografski prvi put predstavio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Bila je to večer za pamćenje odmah prepoznata kao jedan od ključnih prekretničkih događaja u povijesti hrvatskog baleta. Autorsku večer domaćeg koreografa tako čvrsto i autoritativno postavljenog na međunarodnoj sceni (izdvajam ovdje samo vodeće pozicije Baleta Opere Metropolitan u New Yorku i Gulbenkian Balletta u Lisabonu 1970-ih) činila su tri baleta: premijera Opus 43 Ludwiga van Beethovena, i dvije praizvedbe, Sonata Claudea Debussyja i Trijumf Afrodite Carla Orffa, a tom su prigodom u programskoj knjižici objavljena dva autorska, zapravo povezana i edukativna Šparemblekova teksta: Uz baletnu premijeru i Koreograf o predstavi u kojem on znalački i sa stavom ukratko prolazi kroz povijest i ključna imena i pojmove suvremenog baleta i modernog plesa, da bi onda priredivši teren prešao na postulate svoje ekumenske autorske poetike i prakse ukorijenjene u povijesti plesa (ali i općem umjetničkom nasljeđu), a slobodne u odabiru tjelesnog rječnika i scenske forme.
  
  Nasljedujući tradiciju Ruskih baleta (u koju su upisani revolucionarni obrati Fokina i Nižinskog); nasljedujući angažirani izražajni plesni teatar Mlakarovih koji su kao i Kurt Jooss izrevni izdanci Labanove škole; otkrivajući američki modernizam (Martha Graham, José Limón, Doris Humphrey) koji je početkom druge polovine 20. stoljeća moćan mainstream kao i balanchineovske tendencije i postmoderne stavove i eksperimente (Merce Cunningham, Alwin Nikolais, Lucinda Childs...), taj suradnik i suvremenik Mauricea Béjarta uvijek je iznova istraživao opcije autorske odluke, uočavajući pritom bliskost s drugim područjima umjetnosti, upijajući, Valéryjevim riječima, „jedinstvenu povijest stvari i duha“. Šparemblek kao spiritualne vodiče navodi jednako Françoisa Delsartea, Antonina Artauda, Samuela Becketta, Jeana Geneta, Eugènea Ionesca ili Living Theater, kao i Antona Weberna, gregorijanski koral, Ivu Maleca, No, Kabuki, predstave Balija, Akiru Kurosawu, Crumba, Ravija Shankara, Jarettta,ili Pieta Mondriana, Paula Kleea, Vasilija Kandinskog…
  
  Tri koreografije prikazane te prve večeri 1975. bila su tri zorna primjera različitih autorskih odabira – Opus „apstraktnog baleta“, Sonata „poetske  mnogosmislenosti“, a Trijumf Afrodite scenske akcije koja tumači svadbenu ceremoniju. „Himna ljudskom tijelu i sreći koju to tijelo može donijeti.“
  
  Beskrajno mudar i obrazovan, neobično otvoren i radoznao, Milko je bio uvijek dovoljno mlad da bude i sudionik te dragocjen i rado viđeni gost na Tjednu suvremenog plesa. Pratio je suvremenu plesnu scenu, dolazio na predstave, družio se s nama i odazivao se na tematske razgovore, često bio ključni sudionik na skupovima. A uvijek je znao i htio podijeliti to svoje fascinantno znanje s mladima. Naime, uzalud ste učitelj, ako nemate one koji vas slušaju. A mi smo ga stvarno slušali! Fascinirani… Uostalom, da malo piknem kolege iz baleta, u nekom periodu je kod nas našao otvorena vrata koja su mu na hrvatskoj baletnoj sceni bila zatvorena. (Bilo je tu, na žalost, nekoliko zaista velikih propusta.)
  
  Njegova posljednja velika scenska meditacija, Johannes Faust passion (2001., 2015.), koja uprizoruje ljudsku – muku po Faustu: životom uokvirenim mukom rađanja i smrti, i najvećom mukom sumnje u smisao, počinje in medias res, furiozno, grozničavo, sa žestinom slike, zvuka i pokreta. Mehr Licht! Vape mudri starci. Gdje je tajna života?
  
  Milko je otkrio i svjedočio: U erosu i kinezisu.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. ožujka 2025.

Piše:

Maja
Đurinović