Knjiga Jane Gall Spooner naslovljena A Life Well Danced u središte pažnje stavlja život i djelovanje ruske plesačice, koreografkinje i baletne pedagoginje Marije Zibine (1910. - 1986.), kao i njezino naslijeđe raspršeno Europom. Biografija Marije (Mary) Zibine nam je zanimljiva i zbog njezine bliskosti s Anom Roje i Oskarom Harmošem. Upoznali su se i družili u Beogradu gdje su se usavršavali i plesali kod Jelene Poljakove, zatim kod Legata u Londonu, pa u Hrvatskoj. Zibina je 1930-ih nastupala na njihovim plesnim koncertima, vodila svoju baletnu školu u Splitu, te postavila nekoliko koreografija za splitski Balet 1945. i 1946. Stoga smo se nadali moguće nekoj novoj informaciji vezanoj uz povijest hrvatskog baleta.
Nastanak ove monografije trajao je gotovo dvadeset godina tijekom kojih je Gall Spooner neumorno prikupljala detalje o životu i umjetničkom djelovanju Zibine, svoje prve baletne učiteljice koja ju je podučavala u Beckenhamu u Kentu čak jedno desetljeće, sve do njezinih kasnih tinejdžerskih godina. Iako se Gall Spooner nije profesionalno bavila baletom nego geologijom i ekološkim resursima za koje se obrazovala u Manchesteru i Salfordu, napisala je biografiju sastavljenu od dvadeset i jednog poglavlja kojima otpetljava život, ples, podučavanje, uzore i utjecaje Marije Zibine. Njezinu baletnu priču nemoguće je ispričati bez spominjanja njezinih učitelja – Eugenije Eduardove u Berlinu, Poljakove u Beogradu, Olge Preobraženske u Parizu i posebice Nikolaja Gustavoviča Legata u Engleskoj.
Gall Spooner knjigu započinje političkim previranjima koja nagovješćuju Prvi svjetski rat. Obitelj Marije Zibine, poput tisuću drugih ruskih obitelji, odlučuje napustiti rodnu zemlju te se nakon mnogobrojnih selidbi, odlučuju zadržati u Berlinu (1921. ili 1922.) u kojemu se već formirala zajednica ruskih emigranata. Zibinu je u spomenutom gradu očarao nastup Ane Pavlove te je kazalište napustila „kao da sanja". U Berlinu dobiva priliku vježbati balet pod okriljem Eugenije Eduardove, poznate baletne pedagoginje iz Marijinskog baleta. Eduardova poput Legata, Poljakove i Preobraženske dolazi iz Carskog kazališta u Sankt Peterburgu pa su njihovi sati ukorijenjeni u baletnoj tradiciji kasnog 19. stoljeća. Eduardova je uvelike utjecala na sklonost Zibine karakternom plesu koji će njegovati kada osnuje vlastitu školu.
Gall Spooner se također osvrće na početak 20. stoljeća kao vrijeme obilježeno društvenim nemirima, ali i obojano novim umjetničkim tendencijama. Mihail Fokin eksperimentirao je s novim plesnim oblicima, uključujući stil američke plesačice Isadore Duncan koja je prvi put nastupila u Sankt Peterburgu u prosincu 1904. Iako je Isadorin ples zapanjio europsku publiku, neki su plesni majstori smatrali da je njezin izražaj nestrukturiran i da ne posjeduje temeljnu tehniku, a među njima je bio i Legat. S druge strane, Fokin je Legata smatrao robom tradicije te je smatrao da takav novi pristup omogućuje snažniju ekspresivnost klasičnog baleta koji bi trebao biti reformiran na način da isprepliće glazbu, slikarstvo i plastičnu umjetnost (art plastique). U tom smislu autorica daje širi umjetnički i društveni kontekst koji čitatelja silovito uvlači u dinamičan svijet europske kulturne pozornice.
Knjiga zadire i u složenu mrežu politike i umjetnosti naše regije u prvoj polovici 20. stoljeća. Beograd, iako ni blizu kulturno razvijen kao Pariz i Berlin, doživljava ubrzanu modernizaciju te postaje dom mnogim Rusima koji bježe iz domovine. Budući da su Srbija i Rusija povijesno, politički i kulturno povezane države, priljev Rusa prihvaćen je otvorenih ruku. Zibina u Beogradu nastavlja svoje baletno obrazovanje te sa suprugom Hughom Pearseom, engleskim diplomatom, živi u vili na Topčiderskom Brdu.
Gall Spooner spominje baletne autoritete koji tih godina djeluju u Beogradu i utječu na umjetnički razvoj Zibine: ruske balerine Jelenu Poljakovu i Margaritu Froman. Posebno značajnim naglašava koreografski rad Froman temeljen na tradicionalnim jugoslavenskim plesovima. (Autorica se referira na godine stare Jugoslavije, te ne razlikuje nacionalno nasljeđe, a činjenica je da je Margarita Froman koja je inače tridesetak godina vodila zagrebački Balet, dvije sezone izmještena u Beograd gdje je 1927. prenijela Licitarsko srce Krešimira Baranovića.) Spominje se i očaranost Marije Zibine plesom, vjerojatno se misli na antologijsko završno kolo, u operi Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta. Autorica se osvrće i na bračni i umjetnički par Piu i Pinu Mlakar koji uz Margaritu Froman razvijaju jugoslavenski balet usidren u lokalnim narodnim pričama i glazbi suvremenih skladatelja poput Baranovića, Gotovca i Hristića. Iako Zagreb i Beograd nisu bili žarišta baletnog svijeta, nakon Prvoga svjetskog rada oni će iznjedriti mnogobrojne priznate plesače poput Milorada Miškovića, Mije Čorak Slavenske, Željka Jureše, Oskara Harmoša i Ane Roje.
Marija Zibine upoznaje Anu Roje 1929. ili 1930., nedugo nakon što je krenula pohađati sate Jelene Poljakove. Na jednom klasu Ana Roje pada u nesvijest, a Zibina, iako tada ne zna jezik, od drugih saznaje da Roje nema gdje živjeti nakon svađe s tetom kod koje je stanovala. Zibina je tada poziva u svoj dom gdje se Roje zadržala čak godinu dana. Započinju njihova zajednička druženja, odlasci u kazalište i na sate baleta, a pridružuje im se i Oskar Harmoš koji je, kao i Roje, podržavao odluku Marije Zibine da se profesionalno bavi plesom. Anina ambicija vremenom raste te nakon audicije za Beogradsko nacionalno kazalište uz Harmoša i Zibinu postaje solistica. (Zibina kasnije u Aninom pristupu tjelovježbi i pokretu uočava besprijekorno poznavanje anatomije što pripisuje Legatovom naslijeđu.) Knjiga skokovito prati Anine umjetničke poduhvate, Međunarodne škole baleta koje vodi u Kaštel Kambelovcu, onda na Bermudima, i na kraju u Primoštenu. Autorica spominje neke zanimljive činjenice kao što je posjet britanskog premijera Clementa Attleea baletnoj školi kada ga je Tito pozvao u Jugoslaviju 1953. A plesač Myles Marsden uvjerio je svoje roditelje da napusti Legatovu školu i izučava ples u Kaštel Kambelovcu te 1955. postaje solist u Splitu i nastupa s Anom Roje nekoliko puta. A tu je i početak karijere Željka Jureše. Zibina je održavala dobre odnose s Roje i Harmošem, te je ljeti podučavala u njihovoj školi.
Autorica od svih uzora Marije Zibine, najviše pozornosti pridaje Nikolaju Gustavoviču Legatu koji je otvorio baletnu školu u Londonu. Roje je žarko željela učiti pod okriljem Legata i svjedočiti baletnim dosezima izvan Jugoslavije pa sa Zibinom upravo to i čini, a Zibina s vremenom shvaća da ne može uskladiti svoju ambiciju prema baletu i profesionalnoj karijeri s očekivanjima koja joj se nameću kao ženi britanskog diplomata te se bračni par razilazi. Marije Zibine odlučuje ostati u Engleskoj gdje pohađa Legatove sate baleta, a nakon njegove smrti 1937. i uslijed političkih previranja u Njemačkoj i srednjoj Europi, Marija, Oskar i Ana ponovno pronalaze utočište u Jugoslaviji koja je 1939. još uvijek neutralna te će i ostati sve do bombardiranja Beograda u travnju 1941. Zajedno su Zibininim autom došli do Jugoslavije preko Njemačke u kojoj je živjela njezina majka. Povratak Zibine u Jugoslaviju bio bi bez Roje i Harmoša neizvediv jer je imala britansku putovnicu, a Harmoš i Roje onu jugoslavensku s kojom su mogli kupiti benzin. Pretpostavlja se da se Zibina skrivala kada su prelazili granicu, ali su, na svu sreću, uspješno stigli u Jugoslaviju prije početka rata.
Razlog zašto su Ana i Oskar početkom rata pozvani u Zagreb jest, prema autorici, vjerojatno politički motivirano nezadovoljstvo vodstvom Margarite Froman, no ondje su otvorili studio i održavali klasove. Međutim, Tijardović uskoro poziva Anu i Oskara da vode baletne i operne izvedbe u Splitu. Nažalost, tadašnji su umjetnički pothvati u Splitu bili kratkoga vijeka jer je Hrvatska doživljavala raskol između Mađarske, Njemačke i Italije. Talijanske su snage okupirale Split u travnju 1941. i bilo kakvo umjetničko djelovanje u ratnim okolnostima biva otežano pa se Ana i Oskar vraćaju u Zagreb, a Zibina i njezin suprug Germano Jakaša za kojeg se udala 1942. u Splitu, ostaju. Znamo da je Zibina u Splitu koreografirala nekoliko baletnih večeri 1945. i Griegova Peer Gynta 1946. Knjiga spominje koreografije u operetama Šišmiš i Zemlja smješka.
U knjizi je jedno od poglavlja posvećeno političkim i ratnim previranjima koja su otežala umjetničko djelovanje ne samo u Jugoslaviji nego i u cijeloj Europi. Ta ista previranja rezultirala su migracijama umjetnika koji su se borili za vlastitu egzistenciju, kao i za egzistenciju klasičnog baleta. Autorica se dotiče i neobičnog puta koji je Zibinu vratio u Veliku Britaniju, u London gdje otvara školu plesa te istovremeno drži ljetne tečajeve u Legatovoj školi u Tunbridge Wellsu. Naime, iako Marija i Germano nisu htjeli napustiti Split odmah poslije rata, poslan im je telegram u kojemu Marijin šogor napominje da joj je sestra Tatjana ozbiljno bolesna te Marija, zajedno s kćerkom Tamarom, odlazi u Englesku kako bi vidjela sestru. Nakon što si je osigurao talijanske papire, u Londonu im se pridružuje i Germano, Zibinin suprug. Na njihovo iznenađenje, Tatjanino zdravlje nije bilo ugroženo pa se vjeruje da je netko od bližnjih htio da godine poslije rata provedu izvan Jugoslavije.
Autorica se osvrće i na Zibininu pripadnost raznim udruženjima kojima je cilj očuvanje klasičnog ruskog baleta pa ne čudi činjenica da knjizi pridodaje podnaslov Maria Zybina's Russian Heritage, a veliku pozornost pridaje i njezinoj strasti prema raznolikim nacionalnim i lokalnim plesovima. Posjećujući i radeći u raznim europskim državama – Jugoslaviji, Njemačkoj, Mađarskoj, Finskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Austriji, Grčkoj i Italiji – Zibina je sakupljala nacionalne plesove, između ostalih i kolo, čiji joj je čar isticala Eduardova još u Berlinu. Zibina 1963. iznosi javnosti svoje višegodišnje istraživanje raznovrsnih plesova naslovljeno Dancing Through Europe. Njime je prikazala plesove Rusije, ukrajinski hopak, gruzijski ples, poljsku mazurku, čehoslovačku polku, mađarski čardaš, talijansku tarantelu, dalmatinski svatovac i kolo iz opere Ero s onoga svijeta u kojoj je i sama plesala nebrojeno puta.
Završni dio knjige prikazuje isprepletenost sudbina, nerijetku neraskidivost naših stopa od stopa naših uzora i svjedoči mnogobrojnim dosezima plesova, koreografija, podučavanja i želja za očuvanjem ruskog baletnog naslijeđa Marije Zibine – onog bez kojeg Zibina i europski kontinent ne bi dosegli svoje baletne visine.
© Matej Gabud, BALETI.hr, 24. veljače 2025.
