Baleti.hr

Može i bez Koščeja

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Igor Stravinski – Maša Kolar ⁄ Edward Clug, Žar-ptica / Petruška, kor. Maša Kolar ⁄ Edward Clug

• 
  
  Zagrebački Balet je 15. studenoga dodao još jednu izvrsnu baletnu večer na svoj bogati repertoar, i jedino što možemo žaliti jest premalo termina i izvedbi svih tih sjajnih naslova koji plijene pozornost i privlače publiku. (Prema rasporedu, čini se da su sljedeće izvedbe Žar ptice i Petruške tek u travnju sljedeće godine!?) Skladatelj Igor Stravinski jedno je od velikih otkrića Sergeja Djagiljeva Europi i svijetu. Njegov je uspon vezan uz početne sezone Ruskih baleta u Parizu, a njegova glazba za balete Žar ptica (1910.), Petruška (1911.) i posebno Posvećenje proljeća (1913.) izbacila ga je u prvi plan europske avangarde. Prva dva baleta, koja su u suvremenim uprizorenjima Maše Kolar i Edwarda Cluga sada na repertoaru zagrebačkog Baleta, naručena su za Djagiljevljevu skupinu Ballets Russes i kreirana u suradnji s koreografom Mihailom Fokinom, „najvažnijim nepoznatim koreografom“, kako ga duhovito i s pravom etiketira Iva Višak.
  
  Naime, iako je Fokin reformirao klasični balet Petipaa, usmjerio balet 20. stoljeća (više ovdje i ovdje), i koreografirao između ostalog i Žar pticu i Petrušku postavljajući osnovni, poticajni, izvorni plesno scenski predložak baleta Stravinskog, njegovo se ime u novim redakcijama baleta u pravilu izostavlja, bez obzira koliko to bilo blisko ili namjerno pomaknuto u reinterpretaciji izvornika, odnosno narativa upisana u glazbeno tkivo. Fokina ne spominje ni Margarita Froman koja Petrušku postavlja već 1923. u Zagrebu, očito prenoseći djelo s repertoara Ruskih baleta, ni Octavio Cintolesi (1956.), ali ni Edward Clug koji u svojem kratkom obraćanju publici u programskoj knjižici zagrebačke premijere navodi da je otvorio prostor dijaloga s izvornikom, što je razvidno iz koreografije, ali on pod izvornikom smatra suradnju skladatelja Stravinskog i plesača Nižinskog, kao da ne postoji funkcija i osoba koja ih povezuje – koreograf Fokin.
  
  Nema sumnje da je prvi Fokinov Petruška, „božji klaun“ Nižinski, kako ga je nazvao Béjart, utjelovljujući ruskog tragičnog lutka ne samo na sceni nego i u životu, (ubijene duše ostao je desetljećima zarobljen u tijelu, poput završne scene baleta: zaglavljen, ni živ ni mrtav na krovu čarobnjakovog šatora) ostao pojam i memorabilija kazališne umjetnosti: pogurena leđa, klonula glava, na unutra klecava koljena, opuštene, viseće ruke koje se pokreću zamasima iz ramena i završavaju rukavicama „s dva prsta“, bijela tužna maska lica s asimetričnim linijama obrva. No kad gledate Fokinov balet (koji se čuva i izvodi i kao antologijski izvornik, a snimljen je primjerice unutar sjajnog projekta Pariz pleše Djagiljeva) Petruška fascinira i kao lik i kao moderno plesno kazališno djelo. Uprizorenje Stravinskog, Benoisa i Fokina je spektakularno, prebogato u šarenilu zvuka, boje i mizanscena. Izrađeni detalji i kvaliteta pokreta različitih karaktera objedinjeni su u sajamskom šušuru a središnja, poetična i silno dirljiva scena lomnog, ljubavlju potaknutog na revolt, zarobljenog lutka i danas fascinira dubokom simbolikom, promišljenom izražajnošću i emotivnošću pokreta. Fokinov pak plesni Trio lutaka mali je koreografski dragulj koji duhovito supostavlja tri plesna izraza. Istu sekvencu nogu istovremeno Arapin izvodi na gordi, grubi folklorni način, Balerina hekla na baletnoj špici, a Petruška lomi u modernističkom duhu.
  
  Edward Clug je u svojoj redakciji Petruške (kojeg je prvi put postavio za Boljšoj 2018.) prihvatio i zadržao likove i slike izvornog baleta i narativnu liniju libreta; samo ga je, kako sam kaže, ponovno „iskrojio“. U njegovom viđenju Petruška (Mattia Baccon) je lutak u svijetu lutaka; time ne mislim samo na balerinu (Iva Vitić) i Maura (Taiguara Goulart) iz njegove lutkarske ekipe, nego i na narod, skupine parova, trgovce i pijance okupljene na sajmu, ali i na Šarlatana (u funkciji izvornog Čarobnjaka) kojeg igra Takuya Sumitomo. On ulazi kao lutka s dva štapa (kao neka vrst javanke), manipulira ljudske lutke, ali animira i prave lutke, odnosno manipulira animaciju drugih lutaka (u ljudskoj veličini, tzv. manekene), koji se kreću kao umnoženi (3 u 1) lik. Taj vrlo efektni lutkarski segment predstave potpisuje Primož Mihevc.
  
  Scena Marka Japelja je čista s jedinim elementom monumentalnom plavom glavom Babuške (kao Šarlatanovim „šatorom“) koja se otvara po sredini otkrivajući unutarnji prostor, Petruškinu sobu zatvorenu zlatnom mrežom. Vizualno, naglašeno kostimom Lea Kulaša, cijelo je djelo kao i lik Petruške profinjeno pročišćeno i niveliranjem, smirivanjem, stilizacijom, geometrizacijom, ujednačenjem zapravo bliži estetici Schlemmerovih baleta i nasljeđu Bauhausa nego Ruskih baleta. Pitanje je osobnog ukusa i stava koliko vam taj poriv za kroćenjem strasti i ekspresivnog kaosa zvuka, ritma, boja i pokreta, odgovara u odnosu na prštavu raskoš Stravinskijeve glazbe. (Sjetilo me to na Clugovo Posvećenje proljeća iz 2013. izvedeno na istoj zagrebačkoj sceni uz samo dva klavira, nekako kao s prigušivačem, oslobođeno strasti, kreirano kao uredna poslušnost kontrolirane i ravnodušne zajednice.) Clugov Petruška je prozračan i sanjarski blijed kao Pierrot (umjesto grubih dvoprstih rukavica dlanovi su pod koprenom dugih rukava), ne odaje emociju, miran u trpnji, bliskiji i sličniji ostalim lutkama u toj igri figurica na nečijem velikom stolu. Na kraju Clug priređuje obrat: Petruška i Šarlatan mijenjaju pozicije moći, a Petruška zadovoljno i s opasnim pogledom preuzima štap za manipulaciju, pa se tako zapravo ništa bitno ne mijena u svijetu živih marioneta.
  
  Maša Kolar je pak u svojem jedinstvenom, duboko osjetljivom i promišljenom pristupu povijesnom klasiku, i u suradnji s Majom Marjančić (dramaturgija), Petrom Pavičić (scena i kostim) i Nunom Salsinhom (svjetlo), ponovno pronašla svoju razigranu i duhovitu autorsku nišu. Poznaje ona i Fokinovu ironiju spram bajkovitih tema i balerina tate Petipaa, i Béjartovu viziju koja (i danas) posreduje revolucionarnost vremena i umjetnika s početka 20. stoljeća, i znameniti Bućanov plakat Žar ptice (i Petruške) splitskog Baleta koji je na daleko nadživio koreografiju Dimitrija Parlića (1983.).
  
  No, Maša se uz glazbeni predložak orkestralne suite iz Žar ptice, bavi tek jednim ključnim trenutkom, simboličnim motivom iz ruske narodne – i baletne bajke Fokina, Stravinskog i Benoisa: na sceni je čarobni vrt u kojem rastu zlatne jabuke, u koji će se ušuljati carević Ivan, odnosno Princ (Yuho Yoshioka). A vrtom gospodari Žar-ptica, neuhvatljivo biće satkano iz žive, fluidne dinamike dvostrukog, muško-ženskog tijela, dva međusobno isprepletena i ovisna principa. Tim začudnim, sjajno razigranim rješenjem mitske ptice (u premijernoj izvedbi Takuye Sumitomo i njegove umjetničke i životne partnerice Rieke Suzuki Sumitomo), podržane, i tjelesno i energetski umnožene izvrsnim pticolikim zborom, razrađenim u individualnim varijacijama animalnog kretanja ptica i duhovitim u karakternim detaljima radoznalog, taštog, zbunjenog, pomalo bedastog pomalo agresivnog ptičjeg svijeta (koje živi uz izobilje zlatnih jabuka) i nadasve vizualom, Maša Kolar ostvaruje dinamični, napeti prostor suvremene a bajkovite fantastike, posve sljubljen s glazbom Stravinskog.
  
  Čitajući Rječnik simbola Chevaliera i Gheerbranta nalazimo da je zlatna jabuka plod sa Stabla spoznaje odnosno Stabla života, i ovisno o mitološkim izvorima, simbol mladosti, znanja, zemaljskih želja, besmrtnosti; a ptice su simbolična poveznica neba i zemlje, naklonost bogova, nebeske glasnice, besmrtnice koje lakokrile i lakoumne nesuvislo lete amo tamo, rastresene i spontane. Zanimljivo je i da se u Upanišadama spominju dvije ptice, ili jedna s dvije glave, gdje jedna (simbol aktivne osobne duše) samo jede plod sa stabla a druga (simbol sveopćeg duha) promatra. Sve su to razigrani i usložnjeni motivi i djelići prastare priče svijeta s vedrim humorom upredeni u ovu maštovitu plesnu prispodobu o sakrivenom Vrtu i ljudskoj čežnji i potrazi za onim nečim sjajnim kao zlato, savršenog oblika kao jabuka i zavodljivo moćnim kao ptičji let.
  
  Princ iz Mašine bajke je u borbi i nadigravanju s mističnim jatom na kraju ipak zaslužio i dobio čarobno pero, kao amulet, ohrabrujuće obećanje za sljedeći korak u avanturi života. (Mi znamo da će mu trebati, jer iako se nije pojavio na sceni, Koščej Besmrtni uvijek negdje vreba.)
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 29. studenoga 2024.
  
  Žar-ptica
  glazba Orkestralna suita iz baleta Žar-ptica Igora Stravinskog
  koreografkinja Maša Kolar
  dirigenti Valentin Egel, Vjekoslav Babić
  dramaturginja i asistentica koreografkinje Maja Marjančić, scenografkinja i kostimografkinja Petra Pavičić, oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, baletna majstorica Iva Višak
  izvode: Takuya Sumitomo, Rieka Suzuki Sumitomo / Mutsumi Matsuhisa, Vid Vugrinec (Žar-ptica), Yuho Yoshioka / Mattia Baccon (Princ), Natalia Kosovac, Mattia Baccon, Atina Tanović, Taiguara Goulart, Saya Ikegami, Mario Diligente / Giovanni Messeri, Seth Bromley Clark, Ozana Mirković Blokar, Andrea Podda, Anamarija Marković, Hinako Shinzaki, Asuka Maruo (Ptice)
  
  Petruška
  libreto Igor Stravinski, Alexandre Benois
  koreograf Edward Clug
  dirigenti Valentin Egel, Vjekoslav Babić
  scenograf Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš, oblikovatelj svjetlaTomaž Premzl, asistentica koreografa: Mirjana Šrot, autor i izrađivač lutaka Primož Mihevc, baletni majstor Andrej Barbanov, asistentica kostimografa Ana Trišler, autorica skulpture prema skici scenografa Lucija Jelić, suradnik na izradi skulpture Dražen Grdanjski
  izvode: Mattia Baccon / Pavel Savin (Petruška), Iva Vitić Gameiro / Natalia Kosovac (Balerina), Taiguara Goulart / Guilherme Gameiro Alves (Maur), Takuya Sumitomo / Guilherme Gameiro Alves (Šarlatan), Atina Tanović i Mario Diligente, Cristiana Rotolo i Kornel Palinko, Anamarija Marković i Andrea Podda, Valentina Štrok i Arnau Velázquez Rodrìguez, Mutsumi Matsuhisa i Mario Charlo Sobrino, Helena Troha i Yuho Yoshioka, Dora Kovač i Takahiro Tamagawa, Makeely Georgia Foster i Mihai–Justin Popa, Leda Šeparović i Bálint Rauscher / Hinako Shinzaki, Saya Ikegami, Dora Blaić, Diana Laura Montes Mota, Anna Letizia Joly, Rizumu Tanaka, Marta Sironić / Mattia Baccon, Adam Harris, Drew Benjamin Jackson, Giovanni Messeri (Mladi parovi), Thomas Boddington, Ovidiu Muscalu, Dan Rus, Vid Vugrinec, Samuele Berbenni, Seth Bromley Clark, Azamat Nabiullin / Mario Charlo Sobrino, Ossian Montemartillo, Vito Križnjak (Mladi trgovci), Paulina Žanetić, Maja Šehić, Lada Rora, Lucija Radić Palinko, Ozana Mirković Blokar, Elizabeth Maria Anderson, Agnese Strancanelli / Ivančica Alajbeg, Daria Brdovnik, Dunja Zoričić, Estreiia Cebrino Torres (Mlade trgovkinje), Kornel Palinko, Yuho Yoshioka / Mario Diligente, Mattia Baccon (Pijanci)
  Lutke: Vito Križnjak (Petruška), Anna Letizia Joly (Balerina), Ossian Montemartillo (Maur)

Piše:

Maja
Đurinović