Baleti.hr

Fascinantna tehnička perfekcija

Sjećanje: Vesna Butorac Blaće (Zagreb, 11. rujna 1943. – 11. rujna 2024.)

• Vesna Butorac Blaće jedinstvena je baletna umjetnica i najveća primabalerina koja je kontinuirano djelovala na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Obišla je cijeli svijet i doživjela ovacije i laskave kritike na nebrojenim gostovanjima. Unatoč tome i unatoč mogućnostima da ostane negdje drugdje, najvažnijim je pitanjem svojega umjetničkog bića i postojanja smatrala i osjećala pripadnost Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Fascinacija tim kulturnim simbolom hrvatskoga naroda prožimala ju je do posljednjeg atoma; svu svoju iznimnu plesnu nadarenost, muzikalnost, radnu energiju koja ju je dovela do plesačke, tehničke savršenosti, usmjerila je HNK-u i zagrebačkoj publici. Nastupi na inozemnim pozornicama nisu joj bili nužni kao potvrda vrijednosti jer je ona vrijednost svoje baletne umjetnosti stvarala u Zagrebu i potom je s ponosom pronosila svijetom kao vrijednost hrvatske kulture.
  
  Vesna je angažirana u HNK-u 1959. godine. Ostvarila je stotinjak uloga u klasičnim, neoklasičnim i modernim baletima. Rad s troje koreografa, a bili su to Pino Mlakar, Sonja Kastl i Waclaw Orlikowsky, imao je najveći utjecaj na njezinu karijeru i značio stalan napredak, usavršavanje i razvijanje umjetničkih dosega, kumuliranje znanja i tehničke sposobnosti za sve učestalije nastupe na inozemnim pozornicama.
  
  Pino Mlakar otkrio ju je kao solisticu, ne samo drugima, nego i njoj samoj. Radeći s njim i s Pijom Mlakar, shvatila je kako u stvaranju baletnog lika ne sudjeluje samo baletna tehnika nego i glumačka nadgradnja pokreta. Prošla je normalan razvojni put od plesanja u baletnom zboru, malih pa sve većih uloga, do onih glavnih i naslovnih. Pino Mlakar počeo je s njom izrađivati uloge i uvrštavati je u podjele svojih i supruginih novih predstava.
  
  Sonja Kastl od prvog susreta vjerovala je u nju. Odmah je uvidjela da pred sobom ima plesačicu koja će ubrzo postati ponos zagrebačkog Baleta. Uputila ju je i, kao ravnateljica Baleta, omogućila joj jednogodišnje usavršavanje u Lenjingradu. Po povratku 1967. godine donijela je odluku o njezinu promicanju u status primabalerine. Balet HNK-a imao je na čelu umjetnicu i primabalerinu svjetske klase i značenja.
  
  Koreograf velikog europskog ugleda i ravnatelj Baleta Bečke državne opere Waclaw Orlikowsky radio je pojedine predstave isključivo za nju. Dugo su i plodno surađivali, u Zagrebu i Grazu zamalo četvrt stoljeća, do njegove smrti.
  
  Tri desetljeća karijere Vesne Butorac Blaće odvijala su se u okvirima i na prostoru tadašnje države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na cijelome tome prostoru ona je bila jednoglasno i bez ograda prihvaćena kao najbolja, najveća i jedinstvena jugoslavenska primabalerina.
  
  Obišla je cijelu Europu, Aziju i Sjevernu Ameriku. Na gostovanja je odlazila s Hrvatskim narodnim kazalištem, s trupama New London Ballet i Wiener Festival Ballett, te samostalno. Gostovanja je korektno usklađivala s potrebama repertoara matične kuće, tako da se njezina česta odsutnost nije osjećala u programu HNK-a. S HNK-om je u Hrvatskoj gostovala u Dubrovniku, Varaždinu, Splitu, Rijeci, Puli i Slavonskom Brod. U Jugoslaviji u Beogradu, Ljubljani, Novom Sadu, Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu. U inozemstvu u Cataniji, Bresci, Solunu, Bologni, Linzu, Salzburgu, Berlinu, Ateni, Napulju, Haagu, Utrechtu, Rotterdamu, Tilburgu, Amsterdamu, Parizu, Tokiju, Osaki, Wiesbadenu, Grazu, Beču, Salzburgu, Veneciji, Mainzu, Passauu, Pisi, Fanu, Ceseni, Trstu, Torinu, Bordeauxu, Bregenzu, Interlakenu te na turnejama u Indiji, Pakistanu, Iranu, Libanonu i Sjedinjenim Državama.
  
  Samostalno je u Hrvatskoj gostovala u Rijeci, Splitu i Dubrovniku. U Jugoslaviji u Beogradu, Sarajevu, Skopju i Mariboru. S beogradskim Baletom gostovala je u Dormundu (Labuđe jezero).
  
  S trupom New London Ballet gostovala je na Dalekom istoku (Bombay, Cochin (Kochi), Bangalore, Madras, Calcutta, New Delhi, Singapur, Kuala Lumpur, Bangkok, Hong Kong, Tokio), u Dublinu i Lisabonu te u desetak gradova Sjedinjenih Država i desetak gradova Španjolske. S trupom Wiener Festival Ballett gostovala je u desetak njemačkih gradova. Samostalna gostovanja obuhvaćaju Odesu, Erevan i Taškent s ulogom Giselle; Bermuda s Đavolicom; gostovanja u Salzburgu, Klagenfurtu, Baselu i Innsbrucku te česte nastupe u Grazu, od 1978. do 1989. Vrhunac njezinih samostalnih gostovanja svakako su nastupi u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu (tadašnjem Teatru Kirov u Lenjingradu) 1973. u Giselle i Labuđem jezeru.
  
  Početkom 2000-ih putovali smo zajedno u Graz, privatno pogledati neku predstavu. U jednom dućanu Vesni se uzbuđeno obratila neka gospođa, kazališna posjetiteljica, riječima: „Vesna, jeste li to Vi? Drago mi je što Vas vidim jer sam Vas često gledala u kazalištu. Pamtim sve Vaše nastupe!‟ Tada je bilo prošlo petnaestak godina od Vesnina posljednjeg gostovanja u Grazu.
  
  Budući da u središtu grada nismo mogli naći parking, Vesna se dosjetila da pitamo u hotelu u kojemu je redovito odsjedala. I ondje je reakcija recepcionara bila: „Vesna, jeste li to Vi? Drago nam je što ste ponovo došli. Naravno da možete parkirati na našem parkiralištu.‟ „Ali, ja neću odsjesti kod Vas, samo sam došla na predstavu‟, odgovorila je. „Ma, naravno, možete kod nas parkirati kad god želite.‟
  
  Iako nije relevantan teatrološki podatak, ova zgoda zorno govori o odnosu publike prema omiljenoj umjetnici koja je ostavila snažan trag, i čiji ples pamte svi koji su je gledali. A zasigurno je tako ne samo u Grazu, gdje je bila stalna gošća, nego i u svim drugim gradovima u kojima je gostovala, a napose u njezinu Zagrebu. Posebno se ističe nastup u Mainzu 1968. godine, kada je poslije Labuđeg jezera bila pozivana pred zastor čak 42 puta. 
  
  „Kraljica baleta“ i „Kraljica plesnih bajki“, epiteti su kojima je često bila čašćena. Iako oni ponekad mogu zazvučati kao izraz kritičarske egzaltacije i iako je ona doista vladala pozornicama, bajkovitost klasičnih baleta i nestvarnost bića što ih je utjelovljivala, opravdavaju smisao postojanja u kazališnoj umjetnosti zahvaljujući načinu i načelima tumačenja kojih se držala. U svakom je pokretu tražila zna­čenje. Od početka je zauzela čvrst stav kako se pokreti na pozornici moraju osmisliti. Od svakog je koreografa tražila podrobna objašnjenja lika. Bila je uvjerena da je klasika vječita i temelj bez kojega ne mogu ni moderan balet ni suvremeni ples.
  
  Vesnina specijalnost bio je vrlo težak korak koji drugi plesači ne izvode, tzv. jeté u okretu sa skokom na špicu. Njime je oduševila publiku u kazalištu Kirov, u Labuđem jezeru. Općenito su njezina tehnička perfekcija, u svakom detalju, plesačka kondicija i pouzdanost bili poslovični i fascinantni.
  
  Koje uloge uopće nabrojati? Prvenstveno, bijelu labudicu Odettu i crnu Odiliju u Labuđem jezeru, Vilu šećera i Klaru (kao dvostruku ulogu) u Orašaru, Auroru u Trnoružici, Quitri u Don Quixoteu, Djevojku u Čudesnom mandarinu, Desdemonu u Othellu, Đavolicu u Đavlu u selu, Lizu u Vragolastoj djevojci, naslovne uloge u baletima Giselle, Romeo i Julija, Pepeljuga, Tri kavalira frajle Melanije, Žar ptica… Najveće i najteže uloge klasičnog repertoara plesala je do odlaska u mirovinu.
  
  Poslije završetka plesačke karijere bavila se pedagoškim i koreografskim radom. Kao pedagog klasičnog baleta podučavala je nekoliko ansambala, a dvadesetak godina intenzivno je surađivala s Baletnim ansamblom Kazališta Komedija, vodeći vježbe i prenoseći mu bogato znanje. Suradnja ansambla s balerinom takva ugleda i iskustva, dovela je do njegova jačanja i razvitka što je omogućilo da su se od 1994. počela otvarati stalna radna mjesta za plesače.
  
  Kao majstor klasičnog baleta potvrdila se prenošenjem Romea i Julije Orlikowskog te postavljanjem Labuđeg jezera u Rijeci sredinom 1990-ih. Labuđe je koreografirala i režirala prema Petipau, Ivanovu i Zaharovu, držeći se najbolje tradicije ruske škole i uskladivši ga s potencijalom ansambla. Učinila je mnogo u ujednačavanju plesača i plesačica riječkog Baleta različitih škola i fizionomija. Zahvaljujući njezinu zalaganju i trudu ansambla, Rijeka se potvrdila kao relevantno hrvatsko baletno središte koje je zaokružilo repertoar velikih klasičnih baleta.
  
  Godine 2002. Vesna Butorac Blaće primila je Nagradu Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje (životno djelo). Bila je to potvrda i priznanje iz redova kazališne struke za sve što je ostvarila. Tu je nagradu pridodala najvećim nagradama i najvišim društvenim priznanjima što su pratila njezin rad: Orden rada sa srebrnim vijencem, Orden rada sa zlatnim vijencem, Plaketa Saveza baletnih umjetnika Jugoslavije na 11. jugoslavenskom baletnom biennalu u Ljubljani, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, Nagrada Grada Zagreba.
  
  Neminovnost kraja života sili nas da pišemo ovakva sjećanja. Ovo mi je posebno teško. S Vesnom sam imao poseban odnos, ponajprije poštovanja prema njezinim umjetničkim ostvarenjima i znanju. Poslije početne baletne naobrazbe koju sam stekao od Silvije Hercigonje i niza prekrasnih koreografija Sonje Kastl u kojima sam nastupao, Vesnini klasovi bili su uporište mog profesionalnog rada. Imao sam sreću biti članom Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca dvije sezone baš kada je Vesna radila Romea i Juliju. Kada se trebalo početi postavljati Labuđe jezero, Kazalište Komedija konačno je otvorilo radna mjesta za plesače. Vesna i ja ranim smo se jutarnjim vlakom uputili za Zagreb. Na kolodvoru nas je dočekao Bleki i odvezao u Komediju, Vesnu u audicionu komisiju, a mene za štap. Tako nisam plesao u Labuđem jezeru, vratio sam se u Komediju, počeo pisati. Profesionalni odnos pretvorio se u toplo prijateljstvo što je zajedno dovelo do ukoričavanja Raskošne pjesme njezina tijela. Nije voljela mnogo izlaziti iz kuće. Poslije svake premijere u HNK-u zazvonio bi telefon čim bih došao kući, da prokomentiramo predstavu. Brinula se za kćer Lanu i požrtvovno njegovala bolesnog supruga.
  
  I otišla, nenadano. Kao da nikoga nije željela opterećivati, možda svojom tugom. Draga Vesna, neizmjerna Ti hvala na svemu što si podarila baletu.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 14. rujna 2024.
  

Piše:

Mladen Mordej
Vučković