Atraktivni interpret Don Josea

Sjećanje: Carlos Araya (Santiago, Čile, 1943. – Zagreb, 2024.)

  • Carlos Araya kao Alain u baletu Vragolasta djevojka, Čile, 1969.Kada su, tijekom 1970-ih godina, 1980-ih i dalje, hrvatske baletne ansamble u muškom kadru popunjavali uglavnom rumunjski i ruski plesači, u korpus hrvatskog baleta došao je jedan plesač iz dalekog Čilea. Došao je kao asistent znamenitog engleskog koreografa Normana Dixona (1926.-2020.) i ostao cijeli život. Carlos Enrique Araya Marin rođen je 24. studenoga 1943. u glavnom gradu Čilea, Santiagu. U mladosti je volio folklor i plesao ga u lokalnoj zajednici. Bio je student nacionalnog i španjolskog plesa te stipendist Gradskog Baleta u Santiagu gdje je 1968. započeo profesionalnu plesačku karijeru kao član tog ansambla. Zanimljivo je da su se još u njegovim školskim danima anticipirale veze s Hrvatskom, čega, dakako, tada nije mogao biti svjestan. Naime, Gradski Balet u Santiagu osnovao je 1958. godine Ottavio Cintolesi (1924.-1999.), proslavljeni čileanski baletni umjetnik koji je tri godine neposredno prije toga djelovao u Zagrebu kao koreograf Baleta HNK-a i nastavnik na Baletnoj školi te uvelike pridonio razvoju i napretku našeg baleta.
    Carlos Araya u dvorani za probeCarlos Araya s partnericom u dvorani za probe
    U Santiago se vratio sa suprugom, hrvatskom balerinom Irenom Milovan (1937.-2020.) koja je postala prvakinja Gradskog baleta, a zajedno su osnovali prvu čileansku državnu baletnu školu, La Escuela de Ballet del Municipal de Santiago. Carlos je „veliku umjetnicu‟ Irenu, kako ju je nazvao, upoznao kao polaznik Baletne škole Gradskog kazališta. U to je doba plesala glavne uloge klasičnog baletnog repertoara i općenito imala veliki utjecaj. „Bila je uvijek posebna. Najviše me zadivila u drugom činu Labuđeg jezera, kao Odetta: svojom figurom, rukama poput krila i najfinijom, prekrasnom osobnošću labudice. A ta profinjenost je dolazila do izražaja i u svim drugim baletima. Ponosan sam što mi je bila učiteljica i što sam, kao član baletnog ansambla, mogao sudjelovati u njezinim predstavama‟, prisjetio se Carlos za naš portal povodom Irenine smrti (više ovdje).
    Carlos Araya u baletu Silfida, fotografija s potpisima članova Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, 4. ožujka 2003.
    Pored Ottavia Cintolesija i Irene Milovan, isticao je da je mnogo naučio i od drugih pedagoga: Jelene Poljakove, Blanchette Hermansenn, Angele Cañas, Jessice Ivansonn, Irene Stemkovske, Đurđice Ludvig, Ivice Sertića, Charlesa Dicksona, Alana Woodarda, Normana Dixona, Ane Roje i Grigora Vintile. Nakon dvije sezone u rodnom gradu Carlos odlazi u ansambl Nacionalnog baleta u Montevideu, u Urugvaju, a nakon dvije sezone ondje dolazi u Europu. Jednu sezonu je član Baleta Kazališta na Gärtnerovu trgu u Münchenu i jednu sezonu solist Baleta Gradskog kazališta u St. Pöltenu, u Austriji. Sezonu po sezonu, dolazi i u Jugoslaviju. Jednu, 1975./1976. provodi u Rijeci, sljedeću u Sarajevu. Vraća se u Rijeku, a od 1978. u stalnom je angažmanu Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, kao solist riječkog Baleta, do zaslužene hrvatske mirovine 2003. godine.
    Carlos Araya kao Don Jose u baletu Carmen, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka
    Carlos je ostvario brojne zapažene baletne uloge: Pierotta i Kineza u Orašaru, Franza i doktora Coppeliusa u Coppeliji, Guillauma u Esmeraldi, Menelaja u Heleni od Troje, Ujaka u Đavlu u selu, Peću u Peći i vuku, Wilfrieda u Giselle, Starca u Peeru Gyntu, vješticu Madge u Silfidi. Njegova originalna latino pojava i dobro poznavanje španjolske folkloristike činili su ga atraktivnim interpretom Don Josea u baletu Carmen i u plesovima u operi Carmen, Sancha Panse u baletu Don Quixote i u plesu toreadora u operi Traviata. S ulogom Alaina u Vragolastoj djevojci gostovao je 1973. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu kao jedini solist riječkog Baleta ikada. Ostvario je solističke uloge u modernim baletima Pillow of Winds, Divertimento, Four Seasons.

    Carlos Araya, Sarajevo, 1972.Kao plesač u ansamblu sudjelovao je u svekolikom modernom i klasičnom baletnom repertoaru, a kao solist ili plesač u ansamblu u atraktivnim baletnim brojevima opera Faust, Nikola Šubić Zrinjski, Ero s onoga svijeta, Prodana nevjesta, Aida, Krabuljni ples, Andrea Chenier, Lucia di Lammermoor, Evgenij Onjegin, Trubadur, Moć sudbine, Car i tesar; u operetama Šišmiš, Bečka krv, Grofica Marica, Cirkuska princeza, Viktorija i njezin husar, Đak prosjak, Barun Ciganin, Vesela udovica, Mala Floramye, Barun Trenk i Pariški život; te u mjuziklima Kiss me, Kate, My Fair Lady, Fanny, Guslač na krovu, Čovjek iz Manche i Karolina Riječka.

    Dijeleći životni i profesionalni put s Normanom Dixonom najviše je, kao asistent koreografa s njim surađivao, ali i sa Sonjom Kastl, Slavkom Pervanom, Dragom Boldinom, Valerijem Miklinom, Miljenkom Štambukom, Štefanom Furijanom, Gradimirom Hadžislavkovićem. Samostalno je kreirao koreografije za opere Trubadur, Norma i Krabuljni ples te koreografije i scenski pokret za predstave Hrvatske i Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci.

    Carlos Araya i Norman DixonU Rijeci je Carlos Araya, kao asistent Normana Dixona, sudjelovao u postavljanju hrvatske praizvedbe baleta Silfida 2000. U zagrebačkom HNK-u postavili su prvi put Vragolastu djevojku 1972. i Silfidu 2005. U splitskom HNK-u postavili su Vragolastu djevojku 1988. i 2016. Godine 2001. Carlos je, u povodu Dana grada i zaštitnika Rijeke Sv. Vida, dobio priznanje za ustrajno umjetničko djelovanje.

    Godine 2004. preselio se u Zagreb. Odlazio je povremeno u Čile, ali ga je srce vuklo natrag u Hrvatsku. Vezu s rodnom zemljom intenzivno je održavao surađujući s čileanskim veleposlanstvom u Zagrebu. Pomagao je u održavanju kulturnih priredbi i provođenju izbora. Njegov dječački šarm nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Osvajao je simpatije vedrim duhom i skromnošću. I bio je zadovoljan jer je bio skroman. Sa zanimanjem je pratio sve što se događa u baletu. Umro je iznenada, 15. svibnja, uz nevjericu svih koji su ga poznavali. Hola, dragi Carlos. Uvijek ćemo te se sjećati.

    © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 31. svibnja 2024.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković