Mala četrnaestogodišnja plesačica (La Petite Danseuse de quatorze ans) Degasova je voštana figura izrađena 1881. godine, a smatra se jednom od najrevolucionarnijih skulptura modernog vremena. Temelji se na stvarnoj baletnoj plesačici – Marie van Goethem koja je, zajedno sa svojim sestrama Antoinette i Charlotte, u središtu romana Djevojke sa slika Cathy Marie Buchanan. Autorica djela služila se poznatim podacima iz ranog života spomenutih sestara, umjetničkim djelima Edgara Degasa i osvrtima iz francuskih novina (Le Figaro, Le Courrier du soir i Le Temps) kako bi satkala živopisnu priču o siromašnim petits rats pariške Opere u posljednjoj trećini 19.stoljeća. Na taj način Buchanan umjetničku fikciju gradi na povijesnim osobama, stvarnim događajima, člancima iz spomenutih novina i društvenim temama. Roman je podijeljen na pet dijelova, odnosno godina, a ispričan je iz dvije paralelne perspektive sestara Marie i Antoinette. Kroz njihovu životnu priču zalazimo u mračne kutke Pariza, grada koji dobro poznaje alkoholizam, prostituciju, zločin i seksualno nasilje. U takvom okruženju najranjivije su djevojke pa Le Figaro 1880. opravdano piše da „Ni jedno društveno biće nije nezaštićenije – zakonima, odredbama i društvenim običajima – od mlade djevojke u Parizu.“
Na početku romana, koji obuhvaća vrijeme od 1878. do 1895. godine, saznajemo da je otac triju sestara preminuo te da se za njih brine majka koja se bori s alkoholizmom. Ona ih tri puta tjedno podsjeti da je pariška Opera najveća operna kuća na svijetu. Sedamnaestogodišnja Antoinette, koja je i sama bila baletna plesačica, zbog manjka prihoda odlučuje upisati svoje mlađe sestre Charlotte (10) i Marie (12) u plesnu školu kako bi postale baletne plesačice u Operi i time zarađivale novac za kruh i ostale egzistencijalne potrebe kućanstva. One ne predstavljaju iznimku francuskog baleta u 19. stoljeću koji je vrvio siromašnim neobrazovanim djevojčicama praznog trbuha.
Kako bi zaradila novac potreban za dodatne sate baleta, čime će nadoknaditi kasni početak plesnog školovanja, Marie prihvaća biti model poznatom francuskom slikaru Edgaru Degasu. Degas se prvenstveno bavi prikazom pokreta pa mu je balet predstavljao vrlo bujan krajolik u kojemu sve vrvi od dinamičnosti i elegancije tijela. No, Degas se uglavnom bavi prikazom balerina u vježbaonici, a ne na samoj pozornici. Zanimaju ga obične radnje poput vezanja papučica i istezanja, a svoje prikaze lišava uljepšavanja pa Marie smatra da „Ne pomaže ni to što nas djevojčice iz baleta slika tako da izgledamo obično, s razjapljenim ustima od zijevanja i kvrgavim koljenima i mršavim rukama iako većina nas i jest takva“ (70).
Marie predstavlja očekivanje publike svoga vremena kada se zapita „Zar on ne zna kako ljudi žele da na njihovim zidovima visi nešto lijepo?“ (70) U samome romanu oživljeno je nekoliko Degasovih slika, od kojih se ističe ona s djevojkom u crvenom šalu. Marie u prikazu spomenute djevojke vidi nešto tragično, nešto poput same sebe: „Njezin je šal kričavo crven i možete vidjeti kako iz njega progovara bijeda. Ona je zbog nečega odsutna duhom, i nagnuta je naprijed, možda čak briše suzu. Možda ne može držati korak s klasom. Možda se njezina sestra prošle noći kasno vratila kad je već sivo jutarnje svjetlo prodiralo kroz rebrenice. Možda je čula njezin smijeh na stubištu dok je govorila nekome mladiću kako će u nedjelju poslijepodne, da, tijekom onih nekoliko slobodnih sati što ih imaju zaposlene mlade Parižanke, doći u Rat-Mort, upravo kad je ta žalosna djevojčica željela da njezina sestra provede vrijeme s njom. Možda se probudila zbog buke koju je stvarala njezina majka dok je povraćala apsint.“ (69) Zbog takvih prikaza Degas, zajedno s Édouardom Manetom i Pierre-Augustom Renoirom, predstavlja svojevrsnu revoluciju u slikarstvu jer težište stavlja na obične, svakidašnje trenutke, a ne na povijesne ili mitološke prikaze.
Degas prikazuje mršavu četrnaestogodišnju plesačicu u četvrtoj poziciji, netipičnog izgleda za balerinu koja je tijekom romantizma definirana kao eterično, ljupko biće i ideal klasične ženske ljepote. Degasova mala balerina je petit rat, dijete niskog staleža koje je prebrzo moralo odrasti. Izrađena je od voska (neuobičajeni materijal koji nema trajnost ni otpornost), naturalistički, odjevena u pravu baletnu suknjicu od jeftinog tila i baletne papučice, s pravom, ljudskom kosom koja joj je svezana u pletenicu ukrašenu satenskom vrpcom, čime ju je Degas učinio gotovo lutkom. Voštana figura koju je Degas prikazao na Izložbi neovisnih umjetnika 1881. u Parizu, i jedina skulptura koju je za života pokazao široj javnosti, primila je mnoge kritike i izazvala umjetničke debate. Opis djevojčinog izgleda koji donosi Le Temps poprilično je oštar: „Sa životinjskom bestidnosti ona izbacuje lice naprijed. Zašto njezino čelo, poluskriveno iza uvojaka, već nosi znakove, kao i usta, duboko gnusne naravi? Možda je Degas upućen u nama nepoznatu budućnost plesačice“ (244).
Le Courrier du soir izravno kaže: „Dijete je ružno. Ali neka umjetnika to ne brine. Pred tom skulpturicom osjetio sam najsilovitiji umjetnički dojam u životu“ (243). Le Figaro tvrdi „Ova skulpturica jedini je uistinu moderni pokušaj koji mi je poznat u kiparstvu“ (243). A sama Marie u romanu primjećuje: „Ono nakazno tijelo – mršavi udovi, preveliki laktovi i koljena, izbočine mišića što se izdižu iz bedara i ključnih kostiju što strše ispod vrata – nije sličilo mom tijelu. Ali u licu – nisko čelo, majmunska čeljust, široke jagodične kosti, sitne polusklopljene oči – skulpturica je bila moja zrcalna slika. Monsieur Degas se smilovao kad je sakrio moje zube iza zatvorenih usana.“ (195)
Opisi skulpture koje iznose novine, posebice Le Temps, pod utjecajem su frenologije – pseudoznanstvene discipline koja na temelju oblika lubanje donosi zaključke o prirodi pojedinca, a veliku je popularnost doživjela upravo u 19. stoljeću. Uvelike počiva na ideji da je nakazno lice zrcalo nakaznog duha (monstrum in fronte, monstrum in animo). Casare Lombroso, talijanski kriminolog, proučavajući zločince došao je zaključka da dijele određene fizičke osobine – široke lične kosti, izbočenost donjeg dijela lica, nisko čelo te crnu i bujnu kosa. Ovakva razmatranja nisu samo utjecala na percepciju Marie iz čijeg lica Le Temps iščitava „gnusnu narav“, nego i na Antoinettinog voljenog Émilea Abadiea koji je optužen za ubojstvo, a Le Figaro (1880.) na temelju njegovog fizičkog izgleda zaključuje da „Iz tog mladog razbojnika izbija zločin od glave do pete“ (152). Émilea Abadiea nacrtao je i sam Degas kada je prisustvovao suđenju, a djelo je nazvao Criminal Physiognomies.
Spisateljica jasno daje do znanja da je svijet pariškog baleta u posljednjoj trećini 19. stoljeća poprilično mračan te na koji način njime dirigiraju muškarci. Iako većina njih „nije razlikovala attitude od arabeske, željeli su da ih djevojke uzbuđuju dok ih gledaju“ (17). Nadalje, baletni divertissement često je umetnut između činova na uživanje muškim gledateljima, a za intimnije odnose s plesačicama služio je Foyer de la Danse (svečana plesna dvorana). Djevojke iz disfunkcionalnih i siromašnih obitelji često su se morale okretati upravo abonentima, muškim pokroviteljima koji su najčešće birali plesačice radi seksualnih usluga, kako bi si priuštile prikladnu baletnu odjeću i osigurale mjesto u Operi, a među njima je i Marie van Goethem. Ona želi postići baletno savršenstvo koje će joj donijeti financijsku neovisnost i uspjeh – ono što je potrebno kako bi sudbinu uzela u svoje ruke. Njezin joj abonent ističe da čak ni najdarovitije balerine poput Emme Livry i Marie Taglioni nisu mogle uspjeti bez podrške muškaraca. Dijelom zbog svoga truda i darovitosti, a dijelom zbog njegove podrške Marie van Goethem profesionalno napreduje i dobiva ulogu u operi Le Tribut de Zamora Charlesa Gounoda koji će povećati njezinu popularnost.
Za razliku od Marie, Antoinette pronalazi svoje mjesto u manjem kazalištu gdje dobiva ulogu u komadu Jazbina, dramatizaciji istoimenog romana naturalističkog pisca Émilea Zole. On je začetnik eksperimentalnog romana te su njegova djela često bila osuđivana zbog svoje ružnoće, surovosti, brutalnosti i izrazito detaljnog prikaza života i svih njegovih gadosti. Njegov je cilj bio prikaz „odsječaka života“ (la tranche de vie) te je svoje romane, pokušavši ih približiti egzaktnim znanostima, nazivao pokusima. Njegov književni utjecaj ne može se osporiti jer je odjeknuo velikim dijelom Europe, ali i u Sjedinjenim Državama te Japanu. Zolin je naturalizam često bio shvaćen kao prijetnja istinskoj umjetnosti koje u središte stavljala ljepotu i profinjenost. Zola besramno prikazuje život bez idealiziranja kao i čovjeka ograničenog rasom, sredinom i trenutkom. Upravo u Jazbini Zola donosi propast mlade pralje iz Pariza koja nikako ne može umaći svojoj sudbini. Scena Jazbine podsjeća Marie na njihovu iznajmljenu sobu i ona, gledajući predstavu u kojoj nastupa i njezina sestra, strahuje da se život protagonistice neće promijeniti, kao ni njezin vlastiti. Čitajući članke o Zoli u novinama Le Figaro ona zaključuje da je i njezina sudbina „određena u trenutku kad smo se rodili u kaljuži naših roditelja koji se nikada nisu uspjeli izvući iz nje“. (83) Marie želi pobjeći od života koji joj je dodijeljen, želi postati balerina, ali je ujedno svjesna svojih ograničenja – „majmunskog“ lica, mršavih nogu, trošne odjeće i pita se „može li djevojka rođena kao puka sirotinja ikad postići čistu dražest u baletu?“
Na kraju romana Marie, zbog teških unutarnjih previranja i nesuglasica sa sestrom, odustaje od baleta, ali u međuvremenu je najmlađa sestra, Charlotte, napredovala u baletnom svijetu, postala sujet te omiljena među abonentima. „Charlotte se rodila od iste loze kao ja, kao Antoinette s vlastitim majmunskim izgledom, sa sudbinom da postane coquette“ (238).
Roman Djevojke sa slika književno je djelo vrijedno čitanja, roman koji govori o Parizu Degasa i Zole, o sudbini siromašnih djevojaka koje si baletom žele osigurati dostojan život, a onda bolno otkrivaju da život ni na pozornici Opere nije dostojanstven. One svojim tijelom krče put u muškom svijetu i ta ih spoznaja neprestano mori. Zaborave je tek na tren uz fouettes en tournant, kad požele da ta čarobna vrtnja nikada ne prestane.
© Matej Gabud, BALETI.hr, 28. veljače 2024.
