Baleti.hr

Groznica baletne večeri

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Sad i nikad više, Adam i Eva, kor. Maša Kolar; Za nikad, kor. Jeroen Verbruggen

• 
  
  „Pojeli ste jabuku i onda je počelo, i odonda do danas to neprekidno i intenzivno traje.“ Kaže Gospodin iz Krležine dramske jednočinke Adam i Eva (1922) „pacijentima ljubavne groznice“, prenapetim partnerima koji pucaju po šavovima. I dok Čovjek, Adam, grozničavo želi izaći „iz te anarhije i kaosa“ odnosa i življenja, Ženu, Evu, sve boli kao upaljena, „otvorena rana“. Njihov slučaj je opći, arhetipski upisan u memoriju čovječanstva kroz fatalnu žudnju, animalnu privlačnost tijela i čežnju za duhovnim proširenjem, tjelesnim produženjem „eterične ljubavi“ u ispunjenu (izgubljenu?) rajsku vječnost.
  
  Autori nove baletne jednočinke Adam i Eva praizvedene u Rijeci, koreografkinja Maša Kolar i skladatelj Višeslav Laboš iznijeli su na scenu novi, pomaknuti plesni prijevod dramskog teksta, izmjestivši tragične ljubavnike iz derutne sobe „na petom kartu velegradskog stjeničavog hotela“ Eden u zadimljenu atmosferu kluba, živi ljudski krajolik koji podrhtava u skupnoj obeznanjenosti tehno bakanalija. Narcisoidna tijela prepuštaju se beskonačnom, zavodljivom šumnom beatu u koji su utkani i grleni zvukovi užitka, izvijajući se zmijoliko u repeticijama senzualnih plesnih sekvenci u kojima se uz, riječima koreografkinje: „poigravanje plesnim kodovima pop kulture“, kao u nekom prasjećanju na plemenske rituale plodnosti, naziru motivi i krila i papaka i rogova.
  
  Ta prva i dominantna scena odigrava se na dvije razine (i prema Krležinoj didaskaliji scena je „prepolovljena u horizontali“); počinje na galeriji da bi se prelila dolje, u gužvu, gdje postaju razvidno da su se Čovjek i Žena (na premijeri izvrsni, vješti, izražajni i dirljivi, moćni i krhki, Anna Zaradi i Michele Pastorini) sreli i prepoznali, i da ih to razlikuje od gomile. Njihova fatalna privlačnost i pripadnost podcrtana je i kostimom koji je od jednakog materijala, sjajno crvene umjetne kože. (Inače svi su kostimi Jurja Zigmana ekstravagantni, erotski individualizirani i daju snažan vizualni pečat koreografiji.) Adam i Eva započinju strasni i iscrpljujući, izlomljeni duet koji se proteže unutar općeg clubbinga, u nizu energičnih pokušaja i klonulosti. Njihov tjelesni, plesni dijalog nastavlja se kroz razine i svjetove, utjelovljujući psihološke nijanse likova drame: uzrujanu grozničavost, strast, nadu, provokaciju, očaj. I opet nadu.
  
  Jasmina Holbus, uz video (autor Daniel „Stavro“ Girizd) i svjetlo (Saša Fistrić) kreativno i praktično rješava scenu prepolovljenu vodoravnom linijom koja u drugom dijelu, spuštanjem velike plohe prvo odjeljuje pulsirajući, erosom zaražen zemaljski svijet od praznine „golemog crnog nepoznatog prostora“ zagrobne dimenzije, da bi u konačnici zavladala tama uznemirena tek projekcijom introspektivnih bljeskova. U njoj se ponovno (kao da je prvi put) susreću i spoznaju Čovjek i Žena, mali i sami na svijetu, nagi, titravi i preplašeni, uzbuđeni, s novim ushitom buduće zajedničke krivnje. Krležine Legende, zbirka dramskih radova mladog, buntovnog pjesnika, književnika i u izvornom obliku provociraju naglašenu, tjelesnu ekspresivnost, a više puta su potvrđeni njihovi iznimni potencijali u smislu koreodramske izvedbenosti teksta. Riječka praizvedba baleta Adam i Eva to može samo potvrditi.
  
  No, da se vratim na premijeru baletnog diptiha objedinjenog naslovom Sad i nikad više. Ako smo pomislili da je iza Maše Kolar teško napraviti nešto intenzivnije i žešće, prevarili smo se. Jer je s drugim dijelom večeri, radom 4never, Za nikad belgijskog koreografa Jeroena Verbruggena krenulo novo (pozitivno!) iscrpljivanje, nevjerojatni scenski kaos u kojem autorove ideje samo frcaju u nekom ludom, začudnom randomu toka svijesti. Ta nasumičnost koreografskih elemenata i rješenja, uz također pomaknute razine zvukovne podloge i kostima i scene, koja se na kraju doživljajno uvezuje u cjelinu, otkačenu, nasmiješenu, blistavu, tehnički iznimno zahtjevnu u nevjerojatnim idejnim kombinacijama i akrobacijama tijela čini svaki pokušaj racionalnog objašnjenja dirljivim. Verbruggen kaže: „Kada bih morao djelo vezati za tematsku odrednicu, odlučio bih se za svojevrsnu zahvalnost koju osjećamo kada život sagledavamo u retrospektivi. Zbog toga je riječ o djelu koje odiše pozitivnošću, ali i koje istodobno može postati izuzetno mračno, vrlo je kontradiktorno. Uostalom, znam da imam apsurdnu crtu. Na svoja djela gledam kao na poeziju, djela simbolizma koji me uvijek privlači tijekom stvaranja.“ I tu je Verbruggen točan, 4never je eksplozija asocijacija koje se sudaraju u letu i preusmjeruju u više paralelnih pravaca.
  
  Plesači ulaze kao turisti u veliku, dugu (svjetlosnim rješenjem niskog stropa još izduženiju) prolaznu sobu sa tri zida i dvoja vrata. Imaju bijelo donje rublje koje se sve više nazire ispod nehajno odjenutih havajki na kojima su otisnuti monsterini listovi. Svi imaju i bijele čarapice, ali plesačice često koriste špice a plesači tenisice. Tehnike i stilovi se nepredvidivo, usred fraze pretvaraju u nešto drugo, uz baletne i suvremene tehnike tu je i charleston na špici, hip-hop, show dance, borilačke vještine; neke iznesu sa scene, druge izvuku, treći izađu na četiri noge poput psića, sve onako po dadaističkom postupku aleatoričkog čitanja poezije. Ima tu i zlatne prašine, plesa sa zastavama (zlatno-srebrnim) zapamćenog sa nekog sleta ili revolucionarnog komada, i tako dalje. Unutar sveg tog raskošnog kaosa izdvaja se pri blizini kraja uzbudljiva i meditativna scena u kojoj plesači dohvaćaju, nose, prebacuju, dotiču, hvataju, paze prekrasnu sjajnu Muzu mladosti (nestvarnu Annu Zardi); ona je nadahnuće, izazov, vještina, gipkost, ljepota, sjaj i još mnogo toga što nam prolazi kroz prste, zamamno, neodoljivo i neuhvatljivo.
  
  Jedan od u programu navedenih motiva predstave: četiri godišnja doba, „ciklički koncept vremena“ možda se naslućuje u ritualnoj izmjeni simboličnih postava (tegle sa zelenilom, vaze sa cvijećem, plesačice, par s razbijenim ogledalom umjesto lica) na dva postamenta zaštićena mutnim staklom, ali na jednoj apstraktnijoj razini. Svakako mijene plesača, slika, postupaka, stalne su i nepredvidive, a svijest o prolaznosti potencira eksplozivnu radost carpe diem! trenutka. Verbruggen slavi pompozno i ironično istovremeno nikada (više) i uvijek (mlad), što podcrtava pjesmom Alphavillea Forever Young koja se lagano i znakovito izdvaja iz Pachelbelova Kanona. A čini se, i svi plesači (duboko svjesni ovog uhvaćenog trenutka u vremenu vlastitog umjetničkog trajanja) slave s njim.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2023.
  
  Adam & Eva
  koreografkinja Maša Kolar
  glazba Višeslav Laboš
  kostimograf Juraj Zigman, scenografkinja Jasmina Holbus, asistentica scenografkinje Aleksandra Ana Buković, dramaturginja i asistentica koreografkinje Maja Marjančić, autor video projekcija Daniel “Stavro” Girizd, fotografija Fanni Tutek-Hajnal, oblikovatelj svjetla Saša Fistrić
  izvode:
  Michele Pastorini, Noa Gabriel Siluvangi (Adam), Anna Zardi, Tea Rušin (Eva), Valentin Chou, Janne Boere, Thomas Krähenbühl, Ali Tabbouch, Álvaro Olmedo, Giorgio Otranto, Maria Matarranz de las Heras, Soyoka Iwata, Alejandro Polo, Mio Sumiyama, Federico Rubisse, Alessia Tacchini, Michele Pastorini, Noa Gabriel Siluvangi / Anna Zardi, Tea Rušin (Party ansambl)
  
  Za nikad, 4never
  koreograf Jeroen Verbruggen
  glazba Gabriel Prokofjev, Tynadre Gruyer, Matthew David Gagnon, Johann Pachelbell, Alphaville
  kostimografkinja Ana Savić-Gecan, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan, scenograf Jeroen Verbruggen, asistentica scenografkinje Aleksandra Ana Buković, oblikovatelj svjetla Saša Fistrić
  izvode: članovi Baleta HNK Ivana pl. Zajc
  
  premijera 21. listopada 2023.

Piše:

Maja
Đurinović