Suzana Bačić bila je istaknuta solistica i baletna majstorica, i moja draga kolegica. Rođena je u Zagrebu 24. srpnja 1962. godine gdje je 1980. završila Školu za klasični balet na Ilirskom trgu, u klasi profesorice Nadežde Herceg, kao jedina učenica u generaciji. Po završetku baletne škole Suzana je godinu dana provela na specijalizaciji u LAHU u Sankt Petersburgu u klasi poznate baletne pedagoginje Natalije Dudinskaje. Po povratku primljena je u ansambl Baleta HNK-a u Zagrebu, tada pod ravnateljstvom Damira Novaka. Samo tri godine kasnije postaje epizodisticom da bi 1986. godine dobila status solistice baleta. Suzana Bačić bila je iznimna balerina. Njezinoj profesionalnosti nije bilo premca, bila je vrijedna i predana te radnik kakav se samo poželjeti može. Isticala se čistom klasičnom tehnikom, brzim i mnogostrukim piruetama, visokim skokovima laganih doskoka, okretnošću, ljupkošću te iznimnom muzikalnošću.
Spektar njezinog umjetničkog djelovanja kretao se od čiste klasične forme do modernog i suvremenog plesnog izraza. Tijekom cijele karijere bila je vrlo dobra u raznim stilovima, pa je tako mogla plesati karakterne uloge istom kvalitetom kao i one lirske. Bila je sitne ali čvrste građe što joj je davalo spretnost te mogućnost brze prilagodbe na svaki novi pokret. Suzana je mnogima bila uzor zbog svog predanog načina rada i iznimne posvećenosti baletu, a takav pristup nastavila je njegovati i kao baletna majstorica. Za svoj rad i izniman talent nekoliko puta je i nagrađivana pa je tako na drugom Jugoslavenskom baletnom takmičenju u Novom Sadu 1984. godine osvojila Srebrnu plaketu u II. natjecateljskoj skupini, dok je dvije godine kasnije osvojila Zlatnu plaketu u III. natjecateljskoj skupini istog natjecanja. Dobitnica je Godišnje nagrade HNK-a Ana Roje za najbolje ženske baletne uloge u sezoni 2002/2003. koje je ostvarila u predstavama Cirkus primitif balet i Đavo u selu. Također, 1999. bila je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji Najbolja ženska uloga u baletu, za svoju kreaciju u baletu Dom Bernarde Albe Ivice Sertića.
Kada pogledamo unazad njezinu bogatu karijeru, možemo reći da su uloge koje je kreirala ostale zapamćene kod mnogih ljubitelja baleta, kolega plesača te vjerne publike koju je Suzana uvijek iznova impresionirala svojom čistoćom pokreta, perfekcionizmom, šarmom, glumom, a ponekad i humorom kojeg je unosila u uloge koje su to tražile. Bila je miljenica mnogih koreografa: Milka Šparembleka, Dragutina Boldina, Waclawa Orlikowskog, Vasca Wellenkampa, Pavela Rotarua, Ivice Sertića, Frane Jelinčića te mnogih drugih. Svi oni su kreirali uloge baš za nju, a ona ih je, svojom posebnom scenskom osobnošću i potpunom predanošću nosila s veseljem, stapajući se sa zadanom rolom. Bila je Klara i Vila šećera (Orašar, kor. Waclaw Orlikowsky), Zločesta sestra (Pepeljuga, kor. Ivica Sertić), Plava ptica (Trnoružica, kor. Waclaw Orlikowsky), Klaun (Pjesme ljubavi i smrti, kor. Milko Šparemblek), a briljirala je i u ostalim baletima kao što su Balade... Koje donosi vjetar (kor. Vasco Wellenkamp), Kraljevo (kor. Dragutin Boldin), Četiri godišnja doba (kor. Pavel Rotaru), Cirkus primitif balet (kor. Staša Zurovac), Dom Bernarde Albe (kor. Ivica Sertić), Don Quijote (kor. Dinko Bogdanić), Giselle (kor. Gradimir Hadžislavković), Trijumf Afrodite, Faust (kor. Milko Šparemblek), Labuđe jezero (kor. Oleg Danovski), Ples kadeta (kor. Ivan Kramar)...
Neke od Suzaninih plesnih kvaliteta izvrsno je uočila i plesna teoretičarka Katja Šimunić koja je u Kretanjima br. 11 (2009) pišući o Šparemblekovoj predstavi Amadeus Monumentum, odnosno njegovom prvom dijelu: Exsultate, Jubilate i Ave Verum corpus opisala Suzanu Bačić: „Mudar je i precizan Šparemblekov izbor Suzane Bačić za ulogu plesačice koja inicira koreografiju. Suzana Bačić je balerina izvanredne klasične tehnike, ali s pred-pokretom suvremene plesačice. Francuski plesni teoretičar Hubert Godard pred-pokretom imenuje stav spram težine, spram gravitacije, koji postoji i prije no što se pokrenemo, u samoj činjenici da stojimo uspravno, i koji će proizvoditi ekspresivni naboj pokreta koji će izvesti. Ekspresivni naboj pokreta klasične balerine Suzane Bačić korespondira s izražajnošću ponajboljih hrvatskih plesačica suvremenog plesa poput Blaženke Kovač ili Zrinke Lukčec. S jedne strane tehnički izvanredna mirnoća dugih linija pokreta, a s druge kompaktnost i eksplozivnost tijela koje nestrpljivo treperi u pred-pokretu sa željom da se baci u vrtlog kretanja. To je ona posebna kvaliteta plesanja u kojoj se čini da plesačica stvara poseban plesni prostor oko sebe i da ima vremena improvizirati unutar zadane koreografije, a pritom je u potpunom muzikalnom i izvedbenom suglasju s ostalim plesačima na sceni."
Pred kraj svoje plesačke karijere Suzana se počela baviti i pedagoškim radom te je svoje scensko iskustvo isprva dijelila kao nastavnica baleta u baletnoj školi, u kojoj je plesački odgojila dvije generacije djevojaka da bi samo koju godinu kasnije počela raditi i kao baletna majstorica. Neke od njezinih učenica; Ksenija Krutova, Leona Sivoš, Velentina Štrok i Daria Brdovnik, sjećaju se Suzane kao „uvijek nasmiješene, brižne i pune pozitivne energije, velikog motivatora, bez pritiska i stresa koji ostavlja mnogo prostora za samoostvarenje i napredak“. Prema njihovim riječima Suzana je ustrajavala na disciplini i radu, te je uvježbavala i čistila svaki korak od početka do kraja. Prije sljedeće faze učenja uvijek bi ponavljali sve greške radi boljeg napretka i ne ponavljanja istih. Ostavljala bi malo vremena za odmor radi što bolje uvježbanosti i stjecanja kondicije. Sama bi uvijek dolazila na vrijeme na klas i potpuno bi se posvećivala satu. Sve njezine učenice se slažu u tome da je bila odličan pedagog i velika podrška kada su došle u veliki kolektiv Baleta HNK-a. Njezine učenice odlikuju se sigurnom tehnikom te imaju čvrstu bazu, koju su dalje usavršavale te su sve vrlo uspješne balerine kao članice ansambla ili solistice.
Suzana Bačić se potpuno pronašla i na poziciji baletne majstorice, što je bio i logičan slijed nakon završetka aktivnog bavljenja plesom. Iako nije bilo lako raditi s mnogo plesača, često i čitavim ansamblom, i pritom biti autoritativan te znati napamet mnoge koreografije, njezin profesionalni pristup poslu koji je imala kao balerina uvelike joj je pomagao i s druge strane ogledala. Po prirodi perfekcionistica, od plesača je pokušavala dobiti onaj isti žar, poletnost, čistoću, harmoniju i sklad koji je i sama imala.
Kroz plesačku karijeru Suzana je uvijek bila moj uzor, a putevi su nam se presijecali te smo često dijelile scenu. Na početku sam, kao mlada balerina gledala samo u nju. Naime, na svakodnevnim kondicionim vježbama Suzana se uvijek najviše isticala preciznošću i odličnom klasičnom tehnikom. Kasnije sam nebrojeno puta bila njena alternacija, kako zbog slične građe tako i plesačkih karakteristika. Nakon nekog vremena počele smo plesati u paru. Sjećam se tako pas de troisa u Labuđem jezeru, u kojem smo plešući disale zajedno, što nas je činilo odličnim i vrlo uigranim partnericama. Sjećam se i svoje prve velike role Klare u Orašaru 1991. koju sam dobila priliku zaigrati jer je tada Suzana, koja je do tada plesala Klaru, dobila priliku zaplesati Vilu šećera. Zadovoljstvo je bilo obostrano. Svaka od nas je tada imala svoj veliki debut. Možda nije na odmet napomenuti da smo obje završile baletnu školu kod iste profesorice Nadežde Herceg pa nas je i taj segment na neki način spojio i učinio bliskima.
Ova iznimna, ali na neki način samozatajna umjetnica uvijek je svoj rad, profesionalnost i predanost stavljala u prvi plan te iako je uživala hvale i podršku od kolega i publike, koja je prepoznavala njezin izniman talent, nikada to nije koristila za osobnu promociju. Cijelu svoju karijeru posvetila je svojoj matičnoj kući, HNK-u u Zagrebu. Suzana Bačić bila je kompletna umjetnica i njezin će trag ostati zapisan u svima nama koji smo imali sreću i zadovoljstvo surađivati i plesati s njom.
© Mirna Sporiš, BALETI.hr, 21. kolovoza 2023.
