Baleti.hr

Sveobuhvatno i iz različitih perspektiva

Ivana Katarinčić, Estetika i etika baleta: ambivalentna opstojnost, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2022.

• 

  O baletnoj umjetnosti posljednjih desetljeća, napisano je mnogo kritičkih tekstova koji temeljito propituju razne aspekte tog kompleksnog područja. Baletna umjetnost promatra se kao zatvoreni sustav, čvrsto određen tradicijom u kojem se uz znanje o plesu generacijama, s koljena na koljeno, prenose i stavovi i vrijednosti odnosno sve ono što se u literaturi naziva baletnom ideologijom. Ipak, takva vrsta literature koja se kritički i analitički bavi baletnom umjetnošću te to područje promatra kao polje istraživanja, u Republici Hrvatskoj gotovo da i ne postoji. Osim časopisa za plesnu umjetnost Kretanja, te internetske stranice Baleti.hr, na kojima se objavljuju tekstovi vezani uz područje plesa i klasičnog baleta, kao i radova koji su se, prvenstveno potaknuti djelovanjem Studija plesa, u posljednjih desetak godina počeli probijati u zainteresiranu javnost, klasični balet dosad nije bio tema koja bi se, u formi knjige obrađivala multidisciplinarno i kritički.
  
  Stoga je posve jasno da je Estetika i etika baleta: ambivalentna opstojnost Ivane Katarinčić ujedno i prva knjiga koja klasični balet promatra sveobuhvatno i iz nekih posve različitih perspektiva. Naime, iako su u isto vrijeme izdavane i mnoge monografije plesača, kao i knjige koje su sabirale izgubljene dijelove i osobe iz hrvatske baletne povijesti, one su na neki način još uvijek pričale idealiziranu, a možda i ideologiziranu priču baletne povijesti, ne pružajući potpuni uvid u ono što se događa s druge strane ogledala. Također, biografije umjetnika, koliko god bile značajne, pružaju subjektivnu sliku i osobni pogled na ovu umjetnost koji može, ali i ne mora govoriti o mnogim skrivenim praksama kojim baletna umjetnost obiluje. Upravo u tom smislu, knjiga Ivane Katarinčić daje ogroman pomak u smjeru drukčijeg promišljanja baletne umjetnosti, kako za one koji samo žele znati više, tako i za one koji baletnu umjetnost vide kao važno područje istraživanja.
  
  S tekstovima Ivane Katarinčić prvi put sam se susrela prije nekoliko godina i odmah shvatila da je riječ o iznimnoj autorici koja argumentirano progovara o mnogim temama važnim za baletnu umjetnost dobro poznajući njezine brojne specifičnosti. Naime, u svojim tekstovima, jednako kao i u knjizi Estetika i etika baleta: ambivalentna opstojnost, Ivana Katarinčić u velikoj mjeri koristi insajderski diskurs tj. znanja koja je stekla u vlastitoj praksi učenja, plesanja i podučavanja baletne umjetnosti. Taj insajderski diskurs predstavlja možda i onaj najvažniji razlog zbog kojeg njezini tekstovi imaju tako pozitivan odjek i među članovima plesne, a prije svega baletne zajednice. Za sve nas koji smo od najmlađih dana duboko uronjeni u baletnu umjetnost te smo u njoj ostvarili i profesionalnu karijeru, kritika tog područja može predstavljati veliki izazov, ponajviše zbog teškoća u ostvarivanju refleksivne distance spram područja i praksi koje su utkane u gotovo sve segmente naših života.
  
  Tako sam se i sama često nalazila u ulozi braniteljice baletne umjetnosti pokušavajući objasniti kako je „to u baletu tako“ i kako „to u baletu tako mora biti“ jer inače „to nije balet“, zanemarujući pritom, osim brojnih i vrlo konkretnih argumenata i onaj unutrašnji osjećaj koji mi je govorio da, bez obzira na to koliko ja osobno voljela umjetnost kojom se bavim, u njoj zaista postoje različite problematične prakse i mehanizmi djelovanja koje treba kritički preispitivati pa i mijenjati. To neophodno „narušavanje automatizma percepcije“ i odmak koji je potreban da ono što poznajete i živite pokušate sagledati objektivno i iz neke druge perspektive dogodio se u procesu obrazovanja kada sam shvatila da svoju umjetnost snažnije zastupam onda kada ju kritički promatram, nego kada je bespogovorno branim.
  
  U tom su smislu tekstovi Ivane Katarinčić bili su onaj ključni faktor koji mi je pomogao da bez otpora, koji sam dotad osjećala, prihvatim nužnost kritičkog preispitivanja i propitivanja područja kojim se bavim. Imala sam osjećaj, ponajviše zbog načina autoričina pisanja, da su ti tekstovi, osim za znanstvenu zajednicu napisani djelomično i za nas – ljude iz profesije. Ivana Katarinčić ih je pisala blago, odmjereno, odmatajući pažljivo sloj po sloj samorazumljivih i općeprihvaćenih praksi i baletnih trauma, istovremeno argumentirano i jasno ukazujući na sve kontroverze koje baletna umjetnost u sebi objedinjuje. Pisala je o temama koje sam i sama percipirala kao izuzetno važne, pisala je o događajima koje sam živjela i doživjela, ali nije to činila s visoka, čudom se čudeći baletnim pravilima i dogmama nego s dozom razumijevanja (ne i opravdavanja), prema toj specifičnoj umjetničkoj grani. Danas mi je jasno da je Ivana Katarinčić o baletu pisala pedagoški, pomno razmišljajući o nama kao čitateljima njezinih radova, iako u tom trenutku vjerojatno nije bila svjesna da zaista postojimo te da se u međuvremenu stvorila poprilična grupica vjernih čitatelja njezinih tekstova.
  
  Jednako kao što sam imala dojam da su tekstovi Ivane Katarinčić pisani sa željom da ih pročitaju ljudi iz profesije, tako imam dojam da se knjiga Estetika i etika baleta: ambivalentna opstojnost jednim dijelom obraća upravo nama – sve većem broju plesača koji se nakon profesionalnog bavljenja baletnom umjetnošću odlučuju krenuti nekim drugim putem kako bi klasični balet sagledali možda i iz kritičke perspektive.
  
  U tom smislu nova knjiga Ivane Katarinčić, Estetika i etika baleta: ambivalentna opstojnost donosi dvojno razumijevanje odnosno lice i naličje baletne umjetnosti koje je prikazano već na koricama knjige, vrlo suptilnom, ali vidljivom razlikom između dvije baletne papučice. Tako je u prvom planu sjajna satenska papučica u kojoj možemo prepoznati željeni estetski ideal baletne umjetnosti tj. onu njezinu stranu koju publika najčešće vidi i glorificira, dok ova druga papučica (pretpostavljam) prikazuje naličje baletne umjetnosti, razna popravljanja i prilagodbe koje su potrebne kako bi se dosegnuo imperativ estetskog savršenstva, ali koja uključuju i razne vidljive i nevidljive ožiljke (neadekvatnih pedagoških praksi?) te kao da u sebi objedinjuje ono što se u baletu često naziva „krv, znoj i suze“.
  
  Knjiga pokriva iznimno širok raspon tema donoseći tako uvid u mnoge razine te umjetnosti koje su važne kako za sve one koji istražuju to područje, tako i za nas koji smo tu umjetnost živjeli jer nas prisiljava da stanemo i razmislimo, kako se nešto što uglavnom uzimamo zdravo za gotovo može promatrati i na neki posve drukčiji način, te nam pomaže da baletnu umjetnost prije svega bolje razumijemo, kako bismo se mogli kritički odrediti prema njezinim krajnostima.
  
  Tako u prvom dijelu knjige Ivana Katarinčić govori o baletnoj umjetnosti kao iznimno zahtjevnom području istraživanja koje je specifično upravo po tome što nema čvrsti objekt istraživanja. Klasični balet, odnosno onaj njegov dio koji je vidljiv publici postoji samo u trenutku izvedbe, nije (uglavnom) ni na koji način zapisan, nema svoj tekst niti partituru, nema svoj udžbenik iz kojeg možete naučiti baletne korake nego se znanje prenosi isključivo s osobe na osobu. Osim tog utjelovljenog znanja u baletnoj umjetnosti postoji cijeli niz različitih praksi, ali i stavova i uvjerenja koje se također prenose s generacije na generaciju i čije je razumijevanje iznimno važno kako bismo tu umjetnost mogli sagledati u cjelini.
  
  Kada govorimo o razumijevanju konteksta važno je uočiti i usidrenost klasičnog baleta u vlastitu povijest te odnos prema tradiciji koji nas dovodi do jedinstvenog fenomena vezanog uz to područje, a to je neprestano vraćanje izvornim verzijama baleta i prenošenje baletnih koreografija po uzoru na originalne koreografije tzv. kanonskih djela nastalih u 19. stoljeću. Naime, iako su kanonska djela još uvijek među najzastupljenijima na repertoarima svjetskih kazališnih kuća te i dalje imaju svoju brojnu publiku, to je ujedno i jedan od najčešće kritiziranih aspekata klasičnog baleta, no prema Ivani Katarinčić „balet svoju tradiciju čuva trajanjem te on, poput drugih tradicija i oblika nematerijalne baštine, živi u izvedbi. On mora biti izveden kako bi bio prenesen te tako upravo izvedba postaje izvorom njegova opstanka.“
  
  Značajan dio knjige posvećen je i feminističkoj kritici baletne umjetnosti. Feministička kritika klasičnog baleta koja se pojavila sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća pred baletnu je umjetnost postavila mnoga kompleksna i dotad nepostavljena pitanja, te otvorila važne rasprave koje još uvijek traju.
  
  Ivana Katarinčić u knjizi govori o kritici reprezentacije žene u klasičnom baletu i njezinoj pasivnoj i objektiviziranoj poziciji koja se najviše očituje kroz bajkovite sadržaje baletnih dijela koji, budući da se stalno vraćamo izvornim koreografijama, na scenu još uvijek donose prikaze patrijarhalnih odnosa iz 19. stoljeća. Ipak, promatrajući balerinu isključivo na taj način dolazimo do sukoba između sadržaja i izvedbe tj. stereotipizacije balerine kao krhke slabe i pasivne s obzirom na ulogu koja je prikazuje kao slabu i pasivnu dok je stvarna fizička snaga plesačice koja tu ulogu izvodi dijametralno suprotna. Naime, tehnička razina izvedbe koja uključuje izrazitu virtuoznost i tjelesnu snagu u izrazitoj je diskrepanciji s ideološkim sadržajem klasičnog baleta u kojima je balerina nježna, delikatna, eterična, nemoćna i ovisna o muškarcima pa u tom smislu Ivana Katarinčić predlaže da uočimo ambivalentnost materijalnog i simboličnog tijela jer „svojom simboličkom funkcijom balet u nekim segmentima može biti interpretiran nazadnjačkim, ali u plesnom ženskom tijelu koje predstavlja taj simbolizam nalazi se nevjerojatna snaga i kreativnost“.
  
  Ipak, dualizam baletne umjetnosti tj. ambivalentna opstojnost etike i estetike klasičnog baleta možda najviše dolazi do izražaja u drugom dijelu knjige u kojem autorica, pokazujući vrsno poznavanje upravo te druge strane, odnosno naličja baletne umjetnosti, otvara istinski bolne i po mom mišljenju najvažnije teme.
  
  Tako u poglavlju Estetski projekt stvaranja (elitnih) tijela govori o stavovima koji se snažno provlače kroz sve segmente plesačkog života, započinjući još u procesu školovanja, a prema kojima je i dalje prisutna premisa kako samo baletno sposobna tijela mogu i smiju pristupiti tom procesu. U baletnoj umjetnosti je naime, kao ni u jednom drugom području, selekcija tijela poželjnih za bavljenje tom umjetnošću vezana gotovo isključivo uz prirodne datosti tj. najvećim dijelom uz izgled djetetovog tijela. Takav kriterij selekcije kasnije postaje kriterij procjene pa se pri daljnjim odabirima češće ocjenjuje i procjenjuje estetika tijela djeteta, nego njegovo postignuće i napredak. Upravo zbog tih posve pogrešnih postavki koje snažno utječu na sliku koju dijete stvara o sebi, te na njegovo samopouzdanje i samopoštovanje od iznimne je važnosti osvijestiti to naličje baletne umjetnosti, te je upravo zato ta tema jedna od etički najvažnijih tema ove knjige.
  
  Jednako tako, u poglavlju Preko etike do estetike: fizički i mentalni izazovi Ivana Katarinčić otvara temu pedagoških praksi u baletnom školovanju te „još uvijek dominantnog diskursa koji uključuje patrijarhalne i autoritarne prakse s dominacijom učitelja nad poslušnim i pokornim učenicima“. Ta tema je iznimno važna jer je njezino razumijevanje također izravno povezano s dobrobiti djece koja pristupaju procesu baletnog školovanja. U tom smislu kritičko preispitivanje i drukčije razumijevanje pojmova discipline i poslušnosti koji se često ističu kao najvrjedniji nusprodukti procesa baletnog školovanja, dok u rukama neosviještenog učitelja mogu postati alat opresije koji može pogubno utjecati na razvoj mlade osobe, nužno je kako bismo baletnu umjetnost počeli misliti drukčije.
  
  Kada sam na početku ovog teksta rekla kako smatram da je knjiga napisana za sve nas koji dolazimo iz profesije i želimo vidjeti baletnu umjetnost iz neke druge perspektive, tada mislim da su upravo to neke od tema za koje bih i osobno voljela da dođu do što većeg broja čitatelja. A potencijalnih čitatelja ove knjige je sa svakim danom sve više. Naime, otvaranjem Studija plesa koji je upravo proslavio svojih prvih deset godina, sa svakom novom generacijom stvara se sve veći broj onih kojima će Estetika i etika baleta: ambivalentna opstojnost biti važan vodič i orijentir za snalaženje na tom području, dok će oni koji radove Ivane Katarinčić već poznaju, s ovom knjigom moći neke teme još dodatno produbiti.
  
  I na kraju, premda sama autorica u uvodu kaže kako „knjiga nije stigla kamo je smjerala“, ja se nadam da će stići u ruke ljudi iz profesije te učiniti ono što su tekstovi Ivane Katarinčić već ranije učinili: nadahnuti, pokazati put i potaknuti na razmišljanje i promjenu.
  
  Predstavljanje knjige Estetika i etika baleta: ambivalentna opstojnost, održano je 9. svibnja 2023. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, a knjigu su predstavili Mojca Piškor, docentica na Muzičkoj akademiji sveučilišta u Zagrebu, Tvrtko Zebec, znanstveni savjetnik na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i Mihaela Devald Roksandić, baletna majstorica Baleta HNK-a u Zagrebu.
  
  © Mihaela Devald Roksandić, BALETI.hr, 16. svibnja 2023.

Piše:

Mihaela
Devald Roksandić