Baleti.hr

Nomen est omen

Veseljko Sulić / Vassili Sulich (Pučišća na Braču, 29. prosinca 1929. – Rio de Janiero, 22. ožujka 2023. )

• „Dragi prijatelji,

  Evo javljam vam da „brački ribar“ još „lovi“. Jest da šepam, i da se mičem s bolovima, ali nisam prestao s baletom! Sve me to veseli i živ sam, ne može biti bolje, zar ne?“ napisao nam je, u jesen 2010. u pismu iz Ria nestašni gospodin nepresušne životne radosti, čista pozitiva kako bi danas rekli, Veseljko Sulić, u svijetu poznat kao Vassili Sulich. (Kako je prijatelj i kolega Milko Šparemblek govoreći o njemu primijetio: „Nomen est omen!“)
  Zadnjih godina se nije javljao; vjerojatno je u tom bolnom suočavanju sa tijelom koje je polako odustajalo, na kraju klonula i njegova poznata srčanost i pjesnička duša. A nije nas htio opterećivati niti zatamniti sjećanje na čovjeka koji unosi radost. Volio je more, plaže, egzotične ptice i cvijeće, ali još više ljude, posebno mlade umjetnike i najviše – kazalište. U svoju posljednju destinaciju Rio de Janiero Sulić se preselio iz Las Vegasa, gdje je nakon umirovljenja, pomalo gubio i profesionalne i emotivne veze. U Rio ga je privukla klima i atmosfera grada, ali i skupina prijatelja i mogućnost daljnjeg rada u teatru i baletnoj školi. A to ga je punilo uvijek novim poletom.
  
  U Ameriku je bio otišao na kratko, vjerojatno s upisanom memorijom otočkog siromaštva, zaraditi novac. Neobično atraktivan muškarac, plesač zarazne energije imao je osiguranu egzistenciju i istaknuto mjesto u zabavnim spektaklima Folies-Bergèrea. No, Sulić je došao u Las Vegas iz kazališnog miljea Londona i Pariza, pa je taj period rada u kulturnoj pustinji iskoristio za pravu umjetničku subverziju. (U slobodno vrijeme između nastupa u Folies-Bergère vodio je za kolege plesače klasove i baletne probe!) Osnovao je Nevada Ballet Theatre (1972) koji je vodio 25 godina i za koji je postavio niz koreografija (između ostalog i Orašara) i Odjel za ples na Sveučilištu u Las Vegasu na kojemu je podučavao klasični balet. Sulić je u Americi istesao pedagoški i koreografski zanat; nesumnjivo su tu uložene i pohranjene njegove najzrelije umjetničke godine, što je nova domovina znala cijeniti. Vassili Sulich je dobitnik niza važnih američkih nagrada za istaknute umjetnike, 1999. ulazi i u Legends Hall of Fame, a na Las Vegas Walk of Stars jedna od zvijezda je njegova.
  
  Prije odlaska iz Amerike Vassili Sulich je objavio knjigu Vision in the Desert, koju smo u nešto prerađenom prijevodu, 2005. objavili u Zagrebu. Vizije u pustinji: Život jednog plesača je iznimno zanimljiva autobiografija koja na specifično Veseljkov vedri, lagani, duhoviti način niže osobne doživljaje i izdvojene, važne trenutke impresivnog životnog i profesionalnog putovanja. Od Pučišća na Braču, preko El Shatta, Splita, Zagreba, Londona, Pariza… do Las Vegasa. Istovremeno ova knjiga uvelike osvjetljava generaciju poslijeratnih hrvatskih plesnih umjetnika, znatiželjnih entuzijasta koji su se 1950-ih zarazili profesijom u Baletu HNK-a u Zagrebu; dobili krila, a poneko i stipendiju, i hrabro kretali na uzbudljivi, obećavajući Zapad u pustolovine života. Veseljko mi je i poslije objavljivanja knjige slao i donosio neke svoje fotografije na koje je upisivao podatke, a na moja pitanja znao je poslati i kraće tekstove.
  
  Na primjer, uz fotografiju Tric-Trac polke napisao je: „U London sam stigao u veljači 1952. na usavršavanje baletne tehnike u školi Audrey de Vos, gdje je dolazio i John Cranko, afirmirani koreograf u Royal Balletu. Valjda me je tu zapazio, kad je krajem srpnja, telefonirao mojoj učiteljici, da me hitno pošalje u Henley-on-Thames, gdje ću preuzeti uloge ozlijeđenog plesača. Grupa je bila mala, ali sve poznati plesači iz Covent Gardena ili Sadlers Wellsa. Sa puno straha i treme, učio sam Tric Trac polku, koreografiju mladeg Johna, koju sam iste večeri morao plesati. Ninette de Valois i drugi uvaženi baletani i baletomani iz Londona oduševljeno su pljeskali. (…)
  
  Stanovali smo u dvorcu nekoga lorda, s malo pokućstva. Spavali smo po podu. Balerine su kuhale a ja sam prao i brisao posuđe. Malo kazalište gdje smo vježbali i spremali drugi program, bila je minijaturna imitacija Covent Garden Theatre. To je bio i moj prvi nastup pred engleskom publikom, ali pod imenom John Smith, jer nisam imao dozvolu za rad. (…)
  
  U Jugoslavenskoj ambasadi sam upoznao Madame Nadine Legat. „Trebaju mi dečki, dođite u moju školu" rekla je. „Ali ja nemam nikakav novac." „Ne treba vam ništa, tamo ćete sresti Anu Roje i Oskara Harmoša; imam sobu za vas, a hranit ćete se gdje i drugi plesači". Sutradan s polupraznim koferom doselio sam se u Tunbridge Wells u poznatu baletnu školu Nicolasa Legata; tu sam sreo Vjeru Marković i Franu Jelinčića…“
  
  U Parizu je Sulić proveo jedanaest „najsretnijih godina“ svoje mladosti. Divio se kestenima u cvatu, zaljubljivao; strasno i sa zahvalnošću je učio, radio, prihvaćao sve što se nudilo, nastupao u trupama Janine Charrat i Milorada Miškovića, surađivao s Mauriceom Béjartom i Rolandom Petitom, i Milkom Šparemblekom koji je u Parizu započinjao i svoju koreografsku karijeru. Proveo je mjesece na turnejama, i uvijek s uzbuđenjem otkrivao nove zemlje i kulture. Preko pola stoljeća kasnije njegova su sjećanja još uvijek bila živa.
  
  „Monte Carlo 1958., slavni baletni fotograf, Serge Lido, slikao nas je na krovu Monte Carlo Opere, u kostimima dizajnera i našeg prijatelja Andrea Levasseura. Ivan Dragadze, tehnički virtuoz baleta bio je također dragi i veseli kolega. Često smo nastupali s njime i njegovom ženom, brazilskom balerinom Yvonne Meyer. Milko Šparemblek nas s osmjehom promatra: znali smo svi da smo upali u balet koji će se brzo zaboraviti. Cache-Cache, jedan lagani i veseli balet poput Beach-partyja (prema popularnim američkim filmovima tog doba) u koreografiji Ronnia Aula stvarao se pod teškim uvjetima, dok smo putovali po Njemačkoj i nastupali svaki dan u drugom gradu.“
  
  Sulićev javni povratak u Hrvatsku dogodio se 1998. zahvaljujući Almiri Osmanović. „Kada sam postala ravnateljica Baleta zagrebačkog HNK-a jedan od važnijih ciljeva bilo mi je angažiranje hrvatskih koreografa koji bi radili predstave u kazalištu u kojem su započeli svoje značajne karijere. Osim Šparembleka, odmah sam se sjetila Veseljka Sulića o kojemu sam u međuvremenu mnogo toga čula: o njegovim pariškim, londonskim i američkim danima, o uspjesima koje je postigao kao plesač, ali i kao koreograf. Od prvoga upoznavanja naš odnos bio je više nego prijateljski. Veseljko je bio iznimno ugodan čovjek pun nezaboravnih priča iz svoga baletnog života. Bio je čovjek Mediterana, dobroćudan, veseo, blagonaklon, duhovit, bez imalo negativnoga u sebi. Volio je život. Radio je s velikim entuzijazmom, pa je naša zadnja suradnja, Best of Veseljko Sulić, 2005., koja je ostvarena dok sam bila ravnateljica Baleta splitskog HNK-a, završila na način da je nakon što se kao koreograf poklonio publici koja ga je dočekala s ovacijama, rekao: „Lipo je bit doma!“
  
  Ljiljana Gvozdenović je bila asistentica koreografa na Sulićevoj koreodrami Kralj Edip: „Nakon Kralja Edipa želio je u Zagrebu postaviti Orašara. Neću govoriti o njegovim koreografskim rješenjima, no prva slika tog baleta bila je upravo zrcalo Veseljka i njegove iskrene, vedre, tople duše. Obitelj, prijatelji, slika blagdana i zaslužene sreće očekivanja onoga što dolazi i što će se sigurno ostvariti. Taj optimizam i vjera u ljude oduševila me je. Predstava se nije ostvarila, ali mi se zadržala u sjećanju i nakon mnogih godina od gledanja snimke. Zahvalna sam mu na prijateljstvu, a cijeli njegov život je pouka o upornosti i ozbiljnosti u umjetnosti plesa koji je tako volio.“
  
  Veseljko Sulić počeo je redovito dolaziti u Hrvatsku, često je dovodio i prijatelje kojima je ponosno pokazivao Dalmaciju i rodni Brač. Sanjao i o potpunom povratku u domovinu; na žalost, odustao je, ili je prekasno počeo razmišljati o tome. Izdao je još jednu višejezičnu knjigu poezije, a duša ga je sve više vraćala doma. Jedan značajan dio njegove ostavštine poklonjen je i pohranjen u Pučišćima, gdje je s gospođom Lucijom Puljak godinama pokušavao i nadao se otvoriti izložbeni spomen prostor, mali plesni muzej u kojem bi se našao cijeli veliki svijet kroz priču jednog neobičnog otočkog pečalbara. Možda bi se barem ovaj trenutak njegovog fizičkog odlaska mogao pretvoriti u neki lijepi povratak?
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 31. ožujka 2023.
  
  Komemoracija za Veseljka Sulića održat će se u srijedu 5. travnja 2023. u 14 sati u foajeu HNK-a u Zagrebu.

Piše:

Maja
Đurinović