Baleti.hr

Gdje smo kada sanjamo?

Intervju: Ljiljana Gvozdenović, koreografkinja

• Hrvatskom premijerom predstave (samoća)…Ipak je san 28. rujna 2009. u zagrebačkom HNK Ljiljana Gvozdenović proslavila je 35. godišnjicu umjetničkog rada. Praizvedba predstave bila je ljetos u Valentino Dance Centru u Tokiju.
  
  To je Vaše drugo gostovanje u Japanu: prvo je bilo 2008. s baletom susreti…prije ponoći. Kako ste uspostavili vezu i kako je došlo do praizvedbe u Tokiju? (Nije bilo gubljenja u prijevodu?)
  
  Slučajni susreti često rezultiraju dobrom suradnjom. Splitsko ljeto pozvalo je predstavu na gostovanje na kojemu smo se svidjeli ljudima koji su u kontaktu sa Valentino Dance Centrom iz Tokija i tako je započela suradnja. Predstava je dobro primljena pa su mi predložili da za zajednički nastup, dakle plesača HNK–a i plesača te trupe, osmislim nešto što je zajedničko svim ljudima, nešto što spaja naše vrlo različite kulture i tradicije. Tražeći takvu temu, naišla sam na dijelove neobjavljenog djela Sime Mraovića Doktor Biblije i odmah sam znala da je to ono o čemu svi razmišljamo – gdje smo kada sanjamo, gdje smo kada smo mrtvi.
  
  Vaše su predstave poetske i asocijativne (s tri točkice…), a uz plesače uključujete i pjevače i glumce. Koja je vaša vizija plesnog teatra i imate li uzore, odnosno autoritete?
  
  Volim spajanje kazališnih mogućnosti. Nedostaje mi novaca i vremena da se upustim u ono što vidim u snovima: za pokušaje morate imati na raspolaganju i ljude i prostor. To nije uvijek moguće jer projekte ponekad stvaram u nezavisnoj produkciji, dakle sredstvima dodijeljenima od Ministarstva kulture i Poglavarstva za kulturu. Ovom prilikom mogu zahvaliti i mom kazalištu koje mi je pomoglo u ostvarenju nove predstave. Cijenim mnoge koreografe, pratim koliko je moguće sve novo što se pojavljuje, ali vrijeme je uvijek pokazatelj pravih vrijednosti: Petipa, Bejart, Bronislava Nižinska, čiju Svadbu na glazbu Stravinskoga doživljavam vrhuncem kazališnog čina. Biti koreografkinja nije uvijek jednostavno, stoga mislim da je njezin opus nepravedno zanemaren.
  
  Rođeni ste u Vinkovcima, gdje ste i započeli baletno obrazovanje u studiju pod vodstvom solistice HNK iz Osijeka Tilde Tudaković. Održavate li veze sa Slavonijom; tamo nekako baš nisu vremena za balet, odnosno priličan je nedostatak profesionalnog kadra, i pedagoškog i plesačkog?
  
  Spremna sam uvijek pomoći, no netko me mora pozvati. Mislim da odlazak predstave Mačak u čizmama u Vinkovce i Vukovar prije gotovo šest godina nije ostao neprimijećen. Sretna sam što smo ljudima, osobito djeci, koji su u proteklom periodu proživjeli teške trenutke, pružili djelić bajkovitoga svijeta, a raspoloženje plesača i kazališne tehnike učinilo je od sportskih dvorana u kojima smo nastupali – pravo kazalište. Osijek je grad u kojemu sam kao dijete vidjela prve operne predstave i nastupe profesionalnih balerina, dakle mjesto u koje bih, ako nešto mogu pomoći, došla s velikim entuzijazmom.
  
  Po završetku Baletne škole u Zagrebu započinje plesačka karijera u HNK u Zagrebu. Koje je to vrijeme, kako prolazite plesačku hijerarhiju do statusa solistice? Koje autore i djela i, naravno, uloge posebno pamtite? (Ima li nešto čega se ne želite sjećati?)
  
  Još za vrijeme školovanja moja je generacija pozvana u profesionalni angažman. Zahvaljujući Waclavu Orlikovskom ubrzo smo dobile manje, kako mi to kažemo, četvorke pa sve značajnije solo nastupe. Orlikovski je koreograf kojega osobito cijenim i sa kojim sam s radoznalošću surađivala, jer je osim tehnike baleta plesač od njega mogao naučiti puno toga što pripada kazališnom zanatu; čovjek koji je svakome objasnio prvo zašto izlazi na scenu a zatim i kako. Kao i Milko Šparemblek, čije sam balete sa radošću plesala i koji me i potaknuo i dao mi mogućnost baviti se pedagoškim i balet-majstorskim radom.
  
  Što se uloga tiče, to je sigurno Giselle i Jela iz Đavla u selu. Prvu sam pripremila i otplesala u Kijevskom teatru a za Jelu me pripremala Sonja Kastl. Učila sam, dakle, od dobrih učitelja i danas sam sa njima u kontaktu. Svakako ima stvari koje nisu bile ugodne. Ono čega se ne želim sjećati, zaboravila sam.
  
  Kad ste se otkrili kao pedagog? Kako ste postavili predmet scenskog pokreta na Baletnoj školi?
  
  Scenski pokret u Školi za klasični balet doista me veseli. Taj predmet učenici vole jer se susreću s ozbiljnim problemima naše struke, pravim baletom, a ne samo vježbanjem. Pokušavam razviti osjećaj slobode plesa i dati im točne upute o stilu određene varijacije, te ponuditi nekoliko mogućnosti izvođenja – ukoliko postoje. Suradnja s mojom pedagoginjom Tanjom Lucić-Šarić nastavlja se i dalje u Baletnoj školi, ponekad je potreban savjet iskusnog pedagoga koji radi sa djecom, a moj je pedagoški posao ipak više okrenut radu s profesionalnim plesačima.
  
  Prenosili ste klasične balete. Kako pristupate tom poslu i što mislite o redakcijama klasičnih baleta?
  
  Prenosila sam neke predstave. To je težak i odgovoran posao jer morate ispoštivati tuđe zamisli, što nije uvijek jednostavno, jer ansambli ili solisti nisu istih tehničkih mogućnosti. Volim klasični balet, klasično sam školovana, mislim da vrijednosti treba čuvati i njegovati, snimati odnosno precizno zapisivati. Pritom rado gledam i nove verzije npr. Labuđeg jezera; plastika tijela danas je jako razvijena, tehnika je na zavidnoj visini i mogućnosti su otvorene za sva mišljenja i pokušaje.
  
  Vraćam se na premijeru. Poetično i plesno u izvedbi malog ansambla: Andrej Izmestjev, Maja Babac, Ivančica Mirošević, Dunja Novković, Sabrina Feichter, Mirna Sporiš, Benjamin Duran, Daniil Yastrebov. Osim (tako nadahnutog i laganog!) Antona Bogova, riječ je o članovima baleta HNK u Zagrebu. Pretpostavljam da je to prednost jer imate postavljene i trenirane plesače, ali i mana jer nemate baš vremena na izbor?
  
  Plesači koje ste nabrojili uglavnom i sudjeluju, uz još nekolicinu, u mojim predstavama. Neke poznajem još od škole ili sam s njima pripremala njihove prve značajnije uloge. To je talentirana grupica hrabrih koji svoje slobodno vrijeme daruju svojoj umjetnosti. Njihova energija i predavanje je dragocjeno, žalim što im osim baleta ne mogu baš puno pružiti. Radimo kada oni obave sve svoje obaveze, vremena nikad dovoljno. Anton Bogov je ljubimac naše publike, plesač koji se nikada ne žali, ništa mu nije teško; sretna sam da je imao slobodne termine i mogao nastupiti i u ovoj predstavi.
  
  Česti su slučajevi da plesni partneri budu i životna pratnja i podrška? Vaš čovjek iz sjene?
  
  Moj čovjek iz sjene je otmjen i plemenit pa samim time i samozatajan.
  
  Tekst Sime Mraovića u interpretaciji Tomislava Stojkovića je duhovit i misaon, i onda sve tamniji, ali zbunio me završetak, odnosno vaš izbor završnice. Nakon sjetne međimurske Vuprem joči i Mraovićevih razmišljanja i pogađanja oko smrti i onoga nepoznatog onkraj, primjedba da je sada i ovdje, gdje živimo – pakao!?
  
  Simo Mraović je bio zaljubljenik u život, kao što sam i ja. No zbog mnogih stvari »Vuprem joci u to nebo visoko.. svetle zvezde igrajo… Ne želim umrijeti. Tom nagonu ne pomaže ni ono novo poražavajuće saznanje da živimo u paklu«, kaže pjesnik, a ja vjerujem pjesnicima.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 2. listopada 2009.

Piše:

Maja
Đurinović