Baleti.hr

Iza smijeha Vragolaste djevojke

Intervju: Vladimir Derevianko, koreograf

• S Vladimirom Dereviankom, uglednim baletnim umjetnikom, nekoć plesačem blistave međunarodne karijere, danas ravnateljem i koreografom firentinskog Maggio Danza, baletne kompanije Maggio Musicale Fiorentino razgovarali smo o u povodu premijere baleta Vragolasta djevojka Ferdinanda Hérolda i Ludwiga Hertela u Zagrebu 15. svibnja 2009.
  
  Zagrebačka je publika zadnji put vidjela Vragolastu djevojku prije 25 godina. Koliko se često taj balet postavlja u Europi?
  
  Na repertoaru klasičnih europskih baletnih kuća naći ćete uglavnom balete Čajkovskog, Labuđe jezero, Trnoružicu i Orašara te Giselle Adolphea Adama. Ostali baleti nisu redovito na repertoaru. Odnosi se to primjerice na Don Quijotea, Raymondu, Coppéliju, Bajaderu pa čak i Romea i Juliju. Toj skupini pripada i Vragolasta djevojka. Postavljanje tih baleta uglavnom je vezano uz neke obljetnice ili odluku ravnatelja baleta.
  
  Kada ste se prvi put susreli s Vragolastom djevojkom?
  
  Vragolasta djevojka prati me od samih početaka karijere. Pas de deux iz tog baleta izvodio sam na natjecanju u Varni 1978. kada sam osvojio zlatnu medalju i Grand prix što je pridonijelo mojoj međunarodnoj afirmaciji. Također sam ga izveo i na baletnom natjecanju u Moskvi. Zadnji sam put plesao u Vragolastoj djevojci kad sam imao 42 godine.
  
  Kada je dogovorena vaša suradnja s Baletom HNK u Zagrebu?
  
  Kada je prije godinu dana odabrala premijerne naslove za ovu sezonu ravnateljica zagrebačkog Baleta Irena Pasarić ponudila mi je postavim Vragolastu djevojku. Ponudu sam prihvatio, a rezultat suradnje je bila premijera 15. svibnja.
  
  To nije prvi put da postavljate Vragolastu djevojku?
  
  Zagrebačka verzija Vragolaste djevojke na tragu je koreografije koju sam prvi put predstavio 1998. no razlika između tih dviju produkcija ima dosta. Počinju već od same činjenice da su scenografija i kostimografija drukčije. U koreografskom je smislu identična struktura i dobar dio Grand Pas de deuxa, no većina je ostalog izmjenjena tako da mogu reći da je pola koreografije oblikovano upravo za zagrebački Balet. Radeći sa zagrebačkim ansamblom uočio sam njegove vrline i iskoristio ih pri oblikovanju koreografije.
  
  Kako biste opisali pristup koreografiranju Vragolaste djevojke?
  
  Vragolasta djevojka nije intelektualno zahtjevan balet. Riječ je o vrlo jednostavnoj, gotovo banalnoj priči o djevojci zaljubljenoj u mladića kojega njezina majka ne odobrava. Majka želi bogata zeta no ona voli drugog, a kad to shvati majka prihvati kćerin izbor. Priča je to koja ne tjera gledatelja na razmišljanje, no njezino izvođenje zahtjeva kvalitetan ansambl. Može se reći da je Vragolasta djevojka slavlje plesa, pravi vatromet plesačkih vještina. Njezino postavljanje dobar je potez za cijeli baletni ansambl od corps de balleta do solista i prvaka jer plesa ima dosta i sudjeluju različite dobne skupine plesača, od mladih do iskusnih koji nastupaju u karakternim rolama. U Zagrebu je u ovoj produkciji angažiran gotovo cijeli ansambl uz samo dvojicu gostujućih plesača u cijeloj podjeli.
  
  Jeste li često postavljali Vragolastu djevojku?
  
  Ne često stoga što nisam prvenstveno koreograf. Koreografiram jer to znam i mogu no to nije ono čime se primarno bavim u umjetnosti i ne izražavam putem koreografskih koncepata. Trideset i tri sam godine profesionalno u baletnom svijetu i potječem iz baletne tradicije Boljšoj teatra, a znanje i vještine usavršavao sam nastupajući na najpoznatijim svjetskin pozornicama i surađujući s najuglednijim koreografima. Moja primarna zadaća je upravljanje baletnom kompanijom, njezina izgradnja, razvoj i, kao ja to vidim, usmjeravanje u pravcu za koji mislim da je ispravan. Govoreći o zagrebačkom Baletu, mijenjao sam koreografiju na više načina. Primjerice, premijerna je verzija zamišljena za dvanaest parova, no potrebno je prilagoditi broj parova kako zbog veličine same pozornice, tako i broja plesača koje imam na raspolaganju. Sve mora biti proporcionalno, od broja plesača i njihove kvalitete do kvadrata pozornice kako bi se postigao što bolji i kvalitetniji konačni rezultat.
  
  Vragolasta djevojka jedan je od prvih komičnih baleta.
  
  Mislim da je komedija najteži kazališni žanr, jer je ljude teško nasmijati. Najveći komičar svih vremena za mene je Charlie Chaplin. Analizirajući njegova djela lako ćete zaključiti da je ispravno tempiranje nekog gega, njegovo izvođenje u pravom trenutku i na pravom mjestu, ono što ga čini smiješnim. Nešto što je u jednom trenutku smiješno već u sljedećem neće biti. No dok je na filmu moguće istu scenu snimati onoliko puta koliko je potrebno da se poklope sve okolnosti pa potom u montaži još popraviti, u kazalištu imate samo jednu priliku koju nastojite iskoristiti na najbolji mogući način i stoga je tajming od presudne važnosti. Živa izvedba uvijek nosi rizik kojeg su svi u kazalištu svjesni i prihvaćaju ga. Idealna se živa izvedba dogodi vrlo rijetko. U cijeloj plesačkoj karijeri imao sam ih svega nekoliko, no to ne znači da sam prestao vjerovati u magiju kazališta.
  
  Vragolasta djevojka također je i prvi balet čiji su likovi seljani. Prije toga baleti su većim dijelom bili smješteni u svijet bogova, vila ili aristokracije. Tek nakon Vragolaste djevojke dolazi Coppélija i drugi baleti s radnjom smještenom u svijet običnih ljudi.
  
  Kako je bilo raditi sa zagrebačkim ansamblom?
  
  Baletna kompanija ne postoji bez ravnatelja i mislim da ravnateljica baleta Irena Pasarić dobro skrbi o ansamblu i njegovom repertoaru te osigurava repertoarnu širinu kombinirajući klasični baletni repertoar i suvremene koreografije. Ono što me je posebno dojmilo je da publika podržava takvu repertoarnu politiku jer su izvedbe vrlo dobro posjećene što svjedoči i o baletnoj tradiciji. To je vrlo pozitivno jer kazalište ne postoji bez publike. U europskim kazališnim kućama zna se ponekad desiti da za sjajne baletne produkcije jednostavno, iz teško dokučivih razloga, nema interesa 
  
  Koreografiju sam postavio u desetak dana, potom ju je moja asistentica uvježbava s ansamblom, a deset dana prije same premijere osobno sam radio s ansamblom kako bismo ispolirali sve do najsitnijeg detalja. Veseli me da sam na samoj pozornici imao veći broj proba jer je drugdje nerjetko slučaj da predstava prije premijere ima samo dvije probe na sceni. Imali smo dovoljno vremena što je vjerujem rezultiralo i dobrom predstavom. Primjerice u Velikoj Britaniji za produkciju imate četrdeset dana, predstavu oblikujete na jutarnjim probama dok ansambl navečer ima predstavu. U Zagrebu ritam nije toliko oštar jer balet pozornicu dijeli sa operom i dramom.
  
  Ne bih želio nekoga od plesača posebno izdvajati jer kao ravnatelj baletne kompanije koji na tom mjestu ima gotovo dvadeset godina iskustva znam da to nije dobro. Uvijek postoje ljudi koji dobro i kvalitetno rade kao i oni koji se ne trude dovoljno, no u cjelini bilo je mnogo više onih s kojima je bilo zadovoljstvo surađivati.
  
  © Goran Ivanišević, KULISA.eu, 17. svibnja 2009.
  
  
  Životopis
  
  Vladimir Derevianko je nakon završene Baletne škole moskovskog Boljšoj teatra 1977, angažiran u tom kazalištu, gdje je zahvaljujući iznimnim plesačkim kvalitetama ubrzo postao vodeći solist. Zanimanje međunarodne baletne kritike pobudio je 1978. nastupom na Međunarodnom baletnom natjecanju u Varni, gdje je osvojio zlatnu medalju i Grand prix koji je prije njega dobilo samo nekoliko plesača poput Vasilija Vasiljeva, Mihaila Barišnjikova, Patricka Duponda i Sylvie Guillem.
  
  Kao solist u Boljšoj teatru otplesao je mnoge uloge klasičnog baletnog repertoara, dok je njegova interpretacija Marcuzija u Romeu i Juliji Sergeja Prokofjeva u koreografiji Jurija Grigoroviča postala legendarnom. Od 1983. godine započinje međunarodnu karijeru.
  
  Kao plesač lijepe tjelesne građe, visokih skokova, plastičnog izraza te iznimno jake umjetničke osobnosti postao je rado viđen gost mnogih čuvenih baletnih pozornica diljem svijeta. Izražajnim kreacijama najrazličitijih uloga baletne literature, od onih dramatičnih do komičnih, nadahnuo je mnoge suvremene koreografe, poput Jurija Grigoroviča, Vasilija Vasiljeva, Uwe Scholtza, Johna Neumeiera da kreiraju baletne uloge upravo za njega.

  Od 1993. do 2006. godine Derevianko je bio ravnatelj i prvi plesač u baletnom ansamblu Semperoper u Dresdenu, koji je pod njegovim ravnateljstvom mijenja ime u Ballett Dresden. Na repertoar tog Baleta uvrstio je najljepša djela klasičnog baletnog repertoara i angažirao najznačajnije suvremene koreografe poput Jiřija Kyliana, Glena Tetleya, Johna Neumeiera i Matsa Eka. U bogatoj karijeri Derevianko je ostvario nekoliko zapaženih koreografija poput Giselle Adolphea Adama, Don Quijotea Ludwika Minkusa, Chopiniane Frédérica Chopina.

  Od 2007. ravnatelj je i koreograf firentinskog Maggio Danza, baletne kompanije Maggio Musicale Fiorentino.

Piše:

Goran
Ivanišević