Baleti.hr

Posvećeno Brelu ili možda – Béjartu?

Baletni ansambl Kazališta Komedija i Zagrebački baletni solisti: Brel, kor. i red. Dinko Bogdanić

• Cjelovečernja predstava Brel prva je baletna predstava na repertoaru i u produkciji Kazališta Komedija. Pod vodstvom Mladena Mordeja Vučkovića taj je ansambl ostvario dugogodišnju težnju te se konačno predstavlja kao trupa koji može sama puniti dvoranu Kazališta Komedija. Za repertoarom tzv. lakšeg žanra, onog namijenjenog široj publici, na hrvatskoj kazališnoj sceni itekako ima potrebe jer je mjesto između klasičnih baleta i sofisticirane suvremene klasike HNK-a (poput one Edwarda Cluga ili Lea Mujića) s jedne strane te nezavisnih suvremenih produkcija s druge strane – prazno. Dakle publika koja jednostavno želi uživati u plesu, često ostaje bez predstava.
  
  Prisjećam se nedavnog gostovanja Tulsa baleta iz Oklahome u zagrebačkom HNK, koje je ponudilo program upravo takvog tipa: jedan eksplozivni i duhoviti jazz-dance, jedan lirski Duato i na kraju briljantna, istovremeno atraktivna i decentna koreografija proslavljene američke koreografkinje Twayle Tharp na devet Sinatrinih pjesama, u kojoj je povezala klasični balet i društvene plesove. Plesači tog ansambla s lakoćom briljiraju na špici, u jazzu ili u suvremenom pokretu, pružajući vrhunsku plesački spektakl. Može li se ansambl Komedije približiti takvoj razini repertoara i izvedbe, pokazat će vrijeme. A iz Brela je evidentan njihov plesački potencijal i spremnost na velike projekte. Suradnja sa Zagrebačkim baletnim solistima u tome im je uvelike pomogla.
  
  Dinko Bogdanić, baletni plesač značajne međunarodne karijere, ovdje je potpisan kao koreograf i redatelj. Predstava je u formi revije, sastavljena od dvadesetak najpoznatijih Brelovih šansona koje slušamo u autentičnoj izvedbi. Plesne točke nisu narativno povezane nego izlaze iz glazbe, a sežu od klasičnog baleta pomaknutog prema show-danceu, preko tanga i stepa do folka. Okvir predstave čini velika projekcija nekoliko najpoznatijih Brelovih snimki, lik Don Quijotea (igra M. M. Vučković) koji prati predstavu iz drvene stolice za ljuljanje, povremeno prolazeći kroz ples, vozeći se biciklom i dijeleći ruže, čak i plešući u jednom trenutku.
  
  Zanimljivo je da još jedna plesna predstava, ona Maurice Béjarta, Brel/Barbara koristi gotovo istu scensko-dramaturšku strategiju. (Cijela je predstava izdana na DVD-u u izvedbi Ballet Béjart de Lausanne, a inserti su dostupni na You Tube). I u njoj je velika projekcija Brela na platnu u dnu pozornice, točke povezuje prolaz likova, postoji i drvena stolica za ljuljanje, bicikl i ruže… U programskoj knjižici nigdje nije navedeno na koji se način autor odnosi spram te predstave, da li je Brel odgovor na Béjarta, je li Brel/Barbara citat ili samo nadahnuće ili možda zaista slučajnost, no sličnost je velika.
  
  Ostavimo okvir predstave i vratimo se biti, odnosno samoj koreografiji. Autora od Brela prvenstveno zanima emocionalni naboj glazbe i magična moć interpretacije. Bogdanić ne ulazi u Brelovu biografiju, niti u Brela kao pjesnika, poznatog po ljubavnim baladama protkanima gorkom ironijom, kritici svakodnevice građanskog života te mračnim temama kao što je alkoholizam, prostitucija, nacionalizam. Sve to bi se od naziva predstave moglo očekivati, jer Brel bi se na neki način zaista trebao baviti Brelom.
  
  No, Bogdanićeva koreografija prati jednostavni credo: zabavi i – zadivi. Zabavi šarolikim spektrom plesnih izraza, a zadivi energijom plesača, ženskim nogama u maksimalnim ekstenzijama, dramatičnim padovima iz visokih okreta, naglašavanjem seksipila pojedinih plesačica, spretno postavljenim ali nimalo inventivnim zajedničkim sekvencama… Bogdanić tako ne pogađa Brelov profinjeni senzibilitet, a plesne mu se numere približavaju, doduše visokom, ali ipak estradnom stilu.
  
  Nesklad između koreografije i Brela najočitiji je u najtežim i najpoznatijim Brelovim pjesmama: tako je Le moribond, pjesma umirućeg koji se oprašta od svijeta ali i od svoje nevjerne žene, ovdje postavljena kao niz balerina u šinjelima, koje salutiraju seksipilno razbacanih golih nogu, sa završnicom u donjem rublju (???). Tu je i antologijski Amsterdam, jedna o najtragičnijih i najtamnijih pjesma o poniženju prostitucije, riješena šarmantnim muškim solom, dok se ansambl u parovima nježno i nasmijano šeće pod kišobranima, s dramatičnim vrhuncem kada solist zagrli drugog (muškog) plesača (ponovno ???). Ili, nezaobilazna Ne me quitte pas – pjesma toliko potpuna i savršena da je veliko pitanje može li i treba li uopće ulaziti u dijalog s koreografijom. Možda bi bilo mudrije ustuknuti i prepustiti scenu Brelu samom. Ovdje svakako treba naglasiti da se ta točka oslanja na odličnu izvedbu l'etoile Komedijinog ansambla Tine Vrtar Stipić, balerine koja na scenu uvijek donosi, u interpretaciji i plesu, mnogo više od same koreografije.
  
  Koreografija Dinka Bogdanića atraktivna je, dinamična, plesački zahtjevna i pokazuje široko poznavanje plesnih stilova. Izrazito uvježbani plesači plešu punom snagom, poletom i muzikalnošću, ali – zašto Brel? Da je ovakva revija postavljena na glazbeni kolaž koji u sebi ne nosi zahtjev komunikacije s velikim umjetnikom, predstava bi se gledala na potpuno drugi način.
  
  Unatoč nedosljednostima autorstva, kod Brela je bitan veliki pomak u radu Baletnog ansambla kao i produkcijska podrška Kazališta Komedija. I naravno, Brelova glazba i poezija kojoj se uvijek može ponovno vraćati.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 28. travnja 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila