Radim arhitekturu prostora
Intervju: Edward Clug, koreograf
-
S uglednim suvremenim slovenskim koreografom Edwardom Clugom razgovarali smo u povodu premijere plesne predstave Razloga 4 / 4 Reasons na glazbu slovenskog skladatelja Milka Lazara u HNK u Zagrebu 27. ožujka 2009.
Razloga 4 / 4 Reasons praizvedena su u Portugalu. Koliko se zagrebačka predstava razlikuje od portugalske, glazbeno, koreografski i režijski?
Riječ je o produljenoj verziji. U Portugalu je koreografija trajala oko 35 minuta i izvođena je zajedno s koreografiom Come Together portugalskog koreografa Ruija Horte.
Ravnatelj Portugalskog nacionalnog baleta Vasco Wellenkamp bio je vrlo zadovoljan predstavom te je predložio da je produljimo na cjelovečernju. Kad sam pozvan da u Zagrebu postavim predstavu, predložio sam ravnateljici Baleta Ireni Pasarić da to bude produljena verzija Four Reasons, jer je djelo potpuno otvoreno. Što se glazbe tiče, radi se četiri sonate za violinu, što mi je dalo ideju za naslov predstave. Wascu Wellencampu sam predložio da produženu verziju prvo postavim u Zagrebu, a potom je najesen postavim u Portugalu i on se složio s tim prijedlogom.
Zajedno sa skladateljem Milkom Lazarom produžio sam djelo na temelju portugalskog koncepta. U Zagrebu imam dva plesača više, 25 minuta više glazbe i dodao sam nove scene. Na portugalskom iskustvu, i s distancom od pet mjeseci vido sam gdje bih još mogao istraživati i razvijati predstavu.
Koji je temeljni koreografski koncept predstave?
Uvijek radim arhitekturu prostora, ne radim ansambl scene, solo scene i duete u konvencionalnom smislu. Uvijek, kada netko i ne pleše, nego se samo pojavi na sceni za vrijeme dok neki plesač i plesačica pleše, on je dio arhitekture prostora. Više me zanima tijelo kao dio prostora, nego odnosi među likovima, više vidim tijelo, nego osobnost koja je iza njega. Na tome gradim predstavu.
Najviše vremena koristim za pokret, koji je meni kao koreografu najznaimljiviji u estetskom smislu, no pokret dobije smisao tek u kontekstu, kada je postavljen u situaciju. Kroz te male situacije sam gradio svaki prizor predstave.
Ima li balet priču ili je nenarativan?
Uglavnom je nenarativan i to je ključan aspekt moga rada u posljednje vrijeme. Istodobno ne mogu reći da je potpuno apstraktan, jer situacije koje se dešavaju ipak nose neke osobine koje komuniciraju, koje gledatelj može prepoznati. No, to je neka druga vrsta komunikacije. Predstava je izgrađena na velikim kontrastima scena koje su vrlo kontemplativne i scena koje imaju vrlo snažnu strukturu. Unutar toga možemo prepoznati osobe koje u interakciji ipak donose neku vrstu priče.
Kako ste odabrali plesače?
Poznajem zagrebački ansambl dulje vrijeme. Godine 1997. plesao sam na premijeri Don Quijotea u koreografiji Dinka Bogdanića ulogu Basilija, upravo s Irenom Pasarić. Tek kasnije počeo sam se baviti koreografijom.
Zagreb je blizu Maribora, tako da sam vidio sve zagrebačke predstave i poznajem plesače. No, oni još nisu poznavali moj koreografski rječnik. Bio sam vrlo iznenađen, imao sam neke predodžbe koje se nisu pokazale točnima. Tek nakon tjedan ili dva proba, odlučio sam s kim mogu nastaviti raditi.
Zagrebački balet nedavno izveo koreografije Duata, Wellencampa i Mujića, prije toga Zurovčev Danse macabre, a i prije je bilo suvremenijih predstava. Dakle nije zarobljen u klasičnom baletu. Je li vam to pomoglo u radu?
Svakako. No, moram priznati da kad radim s nekim ansamblom uvijek osjetim da im treba vremena da se priviknu na rad sa mnom, jer im je moj način rada drukčiji. Tek sada, pred premijeru, vidim da su svi posve ušli u predstavu. Na početku je bilo teško, no sada sam vrlo zadovoljan.
U zagrebačkom ansamblu je i Eugen Dobrescu, baletan koji je došao iz mariborskog Baleta.
Na početku je bila vidljiva razlika između njega i ostalih plesača, no uskoro su svi došli do temeljne razine kada smo mogli komunicirati istim plesnim jezikom i tada smo nastavili proces zajedno.
U Portugali ste radili i s hrvatskim plesačem Tomislavom Petranovićem.
Da, on je plesao u portugalskoj verziji predstave i bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s njiim. Uglavnom radim s klasičnim ansamblima i nacionalnim kućama. Sljedeći mjesec ću u Lisabonu imati premijeru s Stuttgartskim baletom. Početak je uvijek isti i iz iskustva znam što mogu očekivati u prvoj fazi.
Kako je nastala glazba ovog baleta, odnosno kako ste radili sa skladateljem Milkom Lazarom?
Milko Lazar i ja imamo vrlo organsku suradnju. To je drugi projekt koji radimo zajedno, prvi je bio Prêt-à-porter u Mariboru prošle godine. On je skladao glazbu za dva klavira, kojoj je bio i jedan od izvođača uživo.
Vrlo malo razgovaramo o glazbi, više razgovaramo o njezinoj strukturi i dijelovima te o atmosferi. Glazba je vrlo minimalistična i prepuštam mu da odabere teme. On, kao i ja s koreografijom, teži da glazba ne bude prenarativna. Tek u spoju s pokretom ta kombinacija zaživi i dobije smisao. Nekad su njegove teme vrlo konkretne i muzikalne, a ponekad ima više prostora za istraživanje i tada se plesač oslobađa.
Glazba će biti izvođena uživo.
Da, izvodit će je skladatelj Milko Lazar na klaviru i ljubljanska violinistica Jelena Ždrale.
Kakvi su vam dojmovi o zagrebačkom ansamblu nekoliko dana uoči premijere?
Vrlo sam zadovoljan. Premda smo gostovali s Radio & Juliet, ovo je moj prvi rad sa zagrebačkim plesačima. Zanima me kako će publika reagirati na predstavu.
Baletna publika, vjerovatno više od one suvremenog plesa, očekuje emocije na sceni.
Sigurno. I ovoj predstavi biti će emocija koje će izlaziti iz slike predstave, iz tijela. Uvjeren sam da će ih publika osjetiti.
Radio & Juliet bila je lijepa, no prilično hladna predstava.
Ako poredim, mislim da su Razloga 4 / 4 Reasons komunikativniji. Imaju drugačiju poetiku. U Radio & Juliet namjerno nisam išao u emocionalnost. Svi znamo priču, vidjeli smo je toliko puta na sceni i na filmu, i zbog toga htio hladniju, kliničku atmosferu.
Predstava, barem djelomično, ima i drugu plesačku podjelu.
Teško je pričati o drugoj podjeli, jer predstava je vrlo individualna. Znao sam kako ću krenuti, ali kada me iznenadio George Stanciu ili posve u drugom smjeru odvela Ksenija Krutova, prepustio sam se. A u ansamblu nema drugog Georgea ili Ksenije. Svaki od plesača je gotovo nezamjenjiv.
Tu se vraćamo na vaše prvo pitanje o razlikama portugalske i zagrebačke predstave: imamo posve druge likove, s različitim energijama, različitim stanjima i posve različitim promišljanjima. Nadogradio sam originalne likove temeljem karaktera pojedinih plesača. Plesače sam doveo do likova, a potom su ih oni sami preuzeli. Mislim da će se to vidjeti, a prvenstveno osjećati.
© Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 24. ožujka 2009.
Životopis
Edward Clug rođen je 1973. u rumunjskom gradu Beiusu. Studij baleta završio je 1991. u Nacionalnoj baletnoj školi u Cluj-Napoci. Iste je godine angažiran kao prvak u mariborskom Slovenskom narodnom gledališču gdje je s velikim uspjehom interpretirao uloge u klasičnom i suvremenom baletnom repertoaru. Kao plesač gostovao je izvan matičnog kazališta te nekoliko puta nastupio i u repertoarnim predstavama zagrebačkog Baleta.Godine 1993. poznati slovenski redatelj Tomaž Pandur predložio mu je da napravi koregrafiju za njegovu predstavu Babilon čime je započelo novo razdoblje umjetničkog stvaralaštva Edwarda Cluga.
U proteklih desetak godina Clug je zahvaljujući osobenom koreografskom stilu, skrenuo na sebe pozornost međunarodne umjetničke javnosti i jednako tako uspio uvrstiti mariborski Balet na međunarodnu plesnu mapu. Balet SNG Maribor, u kojemu Clug od 2003. godine obnaša i funkciju ravnatelja, sudjelovao je na najvećim kazališnim festivalima širom svijeta interpretirajući njegove koreografije.
Za prvu samostalnu baletnu minijaturu napravljenu 1994. godine One, dobio je posebnu nagradu na baletnom natjecanju u Ljubljani. Zatim je surađivao kao koreograf u projektima Gorana Bregovića Tišina na Balkanu i Palermo, u dramskoj predstavi Amadeus u režiji Sebastijana Horvata i Hazarski rječnik u režiji Tomaža Pandura te osmislio koreografiju završne svečanosti Thesaloniki – Europski grad kulture 1997.
S mariborskim je Baletom ostvario svoju prvu cjelovečernju baletnu predstavu Tango 1998. godine, koja je postala prava uspješnica; na 18. Međunarodnom natjecanju u Varni dobila je nagradu kao najbolja suvremena koreografija za razdoblje od pet godina, posebnu nagradu za najbolju koregrafiju na Međunarodnom natjecanju baleta i suvremenog plesa u Nagoji te nagradu Društva baletnih umjetnika Slovenije za najbolju plesnu predstavu 1999. godine. Slijedile su koreografije Bachelorette u ljubljanskom Baletu SNG, predstava Solo for two Chairs, napravljena za Međunarodnu baletnu kompaniju u Nagoji, koja je na Međunarodnom baletnom i koreografskom natjecanju u moskovskom Boljšoj teatru 2001. godine osvojila brončanu medalju te nagradu publike na 17. Međunarodnom koreografskom natjecanju u Hannoveru. S baletnim duetom First Letter & PS koji je interpretirao s Valentinom Turcu, sudjelovao je na 4. Međunarodnom festivalu u Nagoji, te ponovno osvojio treću nagradu.
Predstavu Lacrimas ostvario je u Baletu SNG Maribor, i s njom sudjelovao na baletnom natjecanju u Nagoji, oduševivši publiku na gostovanju diljem Europe. S matičnim baletnim ansamblom realizirao je 2005. godine i vrlo hvaljenu predstavu Radio & Juliet, koja je gostovala diljem svijeta, između ostalih 2007. vidjela ju je i zagrebačka publika. Predstava je gostovala na Festival of Firsts u Pittsburgu, Arts Festivalu u Singapuru, Biarittz Festivalu u Francuskoj, Dance Festivalu u Tel Avivu, Sintra Festivalu u Lisabonu, u milanskom Teatro Piccolo te bila na turnejama u Nizozemskoj, Belgiji, Italiji, Njemačkoj, Monacu i zemljama bivše Jugoslavije. Requiem for Two Chairs ostvario je s nizozemskom plesnom skupinom Station Zuid 2006. godine i s njom gostovao na izraelskom Dance Festivalu. Iste je godine u Sloveniji napravio prvi projekt u kooperaciji SNG Maribor i SNG Ljubljana, Architecture of Silence, koja je ujedinila dva baletna ansambla, dva zbora i dva orkestra. Predstava je otvorila prošlogodišnji singapurski Arts Festival. Godine 2007. ponovno je s nizozemskom baletnom skupinom Station Zuid ostvario predstavu, Sacre du temps. U 2008. godini koreografirao je baletnu predstavu Prêt-à-porter u mariborskom SNG i 4 Reasons u Nacionalnom baletu u Lisabonu, obje u suradnji sa skladateljem Milkom Lazarom.
U tekućoj sezoni koreografirat će novu predstavu u Stuttgarter Ballettu dok će se njegov matični Baletni ansambl predstaviti na prestižnom Jacob's Pillow Dance Festivalu u Sjedinjenim Državama s predstavom Radio & Juliet te na International Dance Festivalu u Seoulu s predstavom Prêt-à-porter .
Dobitnik je najvećih slovenskih nagrada za djelovanje na području kulture, Nagrade Prešernove fondacije 2005. godine i Glazerove povelje 2008. godine.
Piše:
Vidačković