Baleti.hr

Puštam glazbu da sazrijeva u meni

Intervju: Vasco Wellenkamp, koreograf

• Portugalski koreograf svjetske karijere Vasco Wellenkamp dobro je poznat zagrebačkoj publici. Godine 1992. postavio je iznimnu predstavu Balade…koje donosi vjetar… koja je doživjela veliki uspjeh i upisana je u povijest Baleta zagrebačkog HNK kao jedna od nezaobilaznih. Nakon toga, 1996. postavlja dva kraća baleta Tranquillissimo na glazbu Henryka Góreckoga i Cantata 66 na glazbu Johanna Sebastiana Bacha. Povod ovome razgovoru je Sinfonia da Requiem Benjamina Brittena koju postavlja u HNK Zagreb u sklopu Baletne večeri, s premijerom 30. svibnja 2008.
  
  Vaše su koreografije snažno povezane s glazbom, u pokretu je puno zraka, a tijela vaših plesača kao da su nošena snažnim osjećajima. Možete li mi objasniti odnos osjećaja i pokreta u vašem radu?
  
  To je prirodan proces jer sam takva osoba. Kada slušam glazbu, uglavnom ne tražim ništa posebno, nego samo slušam. Nađem li nešto što me dotakne, slušam ponovno i ponovno i pustim da sazrije u meni. Onda ulazim u studio i to je prvi trenutak stvaralačkog procesa. Tada to nešto treba staviti u formu i to je druga razina. U dvorani su sa mnom drugi ljudi, plesači koji su moji materijal. Radim na svakoj osobi posebno. Slušamo glazbu i tražimo pokret. Od trenutka kada nađemo smjer, otvaraju su mnoga pitanja o prostoru, o stilu, o disanju. Na početku se osjećam kao rob glazbe, a onda se javlja borba da istovremeno pratim liniju glazbe, ali da unutar nje budem slobodan i stvorim vlastitu dramaturgiju. To je moj proces koji je nakon toliko godina postao prirodan. Ima i drugih načina. Upravo sam napravio predstavu nadahnutu velikom perzijskom poemom iz 12. stoljeća. Prekrasna poezija o pticama koje se sastanu i odlaze tražiti vlastitoga boga. Za takvu ideju glazba je potpuno drugačija, pa sam kombinirao mnoge skladatelje i njihovu glazbu na istu temu i stvorio veliki glazbeni kolaž. Tražio sam i slušao oko šest mjeseci. No, sve radim s velikom dozom emocionalnosti, sa strašću, sa strahom, sa sukobima unutar ljudi.
  
  Znači, ne biste se složili s tvrdnjom da je ples pokret, a ne emocija (dance is motion not emotion).
  
  Danas postoji toliko mnogo ideja o plesu, i ne, ne bih se u potpunosti složio. Kada je ljudsko biće uključeno, uvijek postoji emocija. Razumijem tu tvrdnju s apstraktnog gledišta. Moguće je uzeti samo pokret za pokretom i ništa više, dobiti lijepu plastičnu informaciju. Ima koreografa koji rade na toj liniji oblika, forme, intelekta koji vas tjera da mislite o odnosu tijela, prostora i tempa. Ali ima i koreografa koji rade s emocijom. Pogledajte Pinu Bausch, ona radi kazalište, ali to je emocionalnost od početka do kraja. Kada vidite njezine ljude, vidite osobe a ne plesače. Svaki njezin pokret ozbiljna je impresija ljudskoga bića. Ponekad tamna, duhovita ili poetska. Neki ljudi vide ples kao ritual pokreta kao što je folklor. Kada plešemo folklor tada ne želimo ništa izraziti, želimo samo osjećati, raditi nešto što je u našoj tradiciji i biti zajedno s drugima. Ima mnogo obitelji koreografa i mnogo načina razmišljanja o plesu. Naravno da razumijem što je Cunningham htio reći kroz čistu apstrakciju. Možete uzeti dijelove njegovih radova, spojiti ih jedan za drugim i oni se nastavljaju, teku kao rijeka. Moje radove ne može se spojiti u jedan. Uvijek tražim nešto novo, neku dramatiku, priču.
  
  Iz koje tradicije dolaze plesači vaše trupe? Vaš je stil utemeljen na klasici, ali sa suvremenim pomakom.
  
  To je drugo veliko pitanje o plesu. Postoji mnogo plesača na svijetu koji ulaze u suvremeni ples kroz balet, ima ih koji odmah ulaze u suvremeni, a i onih koji bez ikakve tehnike ulaze izravno u vlastiti izraz. Krenuo sam iz klasičnog baleta, a onda sam u Americi učio kod Marte Graham, kod Cunninghama, Limona, ali sam uvijek radio i balet. Moji su plesači oblikovani baletom i to rade svaki dan. Naravno, razvijamo svoju osobnost kao ansambl, radimo mnogo na podu, mnogo novih pokreta, ne radimo špicu i uvijek tražimo razlog za pokret. No, prije šest mjeseci preuzeo sam veliku klasičnu nacionalnu trupu (Companhia National de Bailado u Lisabonu). Pozvali su me jer žele raditi i suvremeni repertoar, onaj koji pristaje klasičnom ansamblu. Takav model isti je kao i svugdje u svijetu. Ne vjerujem da više ijedna trupa može preživjeti samo na velikim klasičnim baletima. Tako se mnogo dobrih stvari desilo u plesu, mnogo je dobrih koreografa, a razina plesača je danas takva da im se moraju nuditi razne stvari. Izuzetno cijenim kada vidim ljude koje savršeno otplešu Labuđe jezero, ali to više nije dovoljno. Ples je narastao kao velika umjetnost, to je došlo s Jirijem Kylianom, Matsom Ekom, WIlliamom Forsytheom, Christopherom Bruceom…
  
  Sinfonia da Requiem koju postavljate u Zagrebu izvorno je kreirana za vašu trupu Companhia Portuguesa de Bailado Contemporâneo. Možete li nešto reći o tome?
  
  Taj rad je primjer procesa koji sam već opisao. Odabrao sam glazbu Benjamina Brittena jer je jedna od najsnažnijih radova 20. stoljeća a skladana nakon Drugoga svjetskog rata. To je rekvijem, misa za mrtve bez riječi. Sastavljen je u tri stavka, prvi je vrlo mračan i iz moje vizure izražava stanje patnje zbog smrti nekoga koga volite. Tada se polako vraćamo u život pa je drugi stavak svjetliji, ali odražava  snažnu borbu sa sjećanjem na bol zbog gubitka. Onda dolazi trenutak kad nalazimo mir u sebi. To je treći stavak koji je svijetao i lagan. Prvi dio sam iščitao kao pakao, drugi kao čistilište, a treći je raj. To je atmosfera. I kostimografija odražava vrijeme Drugoga svjetskog rata te smo stvorili atmosferu toga teška vremena naše povijesti i stavili u pokret, u emocije od samog početka.
  
  Htjela bih se vratiti na vašu predstavu Balade… koje donosi vjetar... Za Zagreb to je jedna od prijelomnih predstava, a ostavila je ogroman trag na zagrebački balet i njegovu publiku. Čini mi se, kada bi ste danas obnovili taj balet, da bi imao ponovno uspjeha i da bi ga publika voljela gledati. No, moje je pitanje, kakav je vaš odnos prema obnavljanju starijih predstava, naročito kada su kao ova rađene u vrlo specifično vrijeme s određenim ljudima.
  
  Taj je rad zaista poseban. U životu sam napravio više od sto predstava. No, ima nekoliko radova, možda četiri-pet, koji su promijenili moj život i moje razmišljanje o koreografiji. I to se dogodilo s tom predstavom. Prvu predstavu na fado i pjesme Amálie Rodriguez postavio sam za Ženevski balet. Tada su me pozvali da je prenesem ovdje, no nisam mogao jer je pripadala baletu Ženeve. No kako sam zaista htio doći ovdje, jer je Hrvatska tada bila u ratu i s mnogo problema, odlučio sam napraviti nešto potpuno novo. Na početku je bilo vrlo teško, plesači nisu vjerovali u suvremeni pokret, sjedili su postrance, bili depresivni... Bio sam ovdje puna tri mjeseca, a taj dugi period bio je zaista potreban. Dao sam sve od sebe, skoro umro od napora (smijeh) i polako su mi plesači počeli davati odgovor. Tada se javio veliki entuzijazam. Otkrio sam da mi je ta skupina ljudi emocionalno vrlo blizu - mi Portugalci vrlo smo eksplozivni, emocije su uvijek vani. Tada sam osjetio ogroman ljudski potencijal u zagrebačkim plesačima, a Balade… su nastale zahvaljujući njima. Predstavu nisam dirao deset godina, a onda sam je obnovio za svoju trupu. Ipak, ispala je potpuno drugačije. Igrali smo s manje plesača, bila je apstraktnija i kraća. Imali smo premijeru u New Yorku i doživjeli veliki uspjeh. Kritičari su je proglasili jednom od najboljih predstava te godine, a nedavno smo ponovno pozvani igrati je u Kaliforniji. Uz Balade... možda ima još nekoliko predstava koje su sâm vrhunac moje karijere.
  
  Ansambl zagrebačkog baleta odonda se promijenio. Danas su plesači mnogo spremniji za suvremeni pokret.
  
  Danas sam ovdje zatekao ansambl prekrasnih i snažnih plesača. Rade program koji mi se sviđa i vrlo je dobro osmišljen. Zadivljen sam radom mladog koreografa Lea Mujića, a naravno Nacho Duato je na vrhunskoj razini koreografije. Vidim da plesači odgovaraju svakom od nas sa velikom i točnom kvalitetom pokreta. Impresioniran sam time. Naravno, nisam imao dovoljno vremena… i imamo probleme jer smo zbog bolesti morali zamijeniti važnog plesača... no to je uvijek tako. Danas plesači mnogo dublje razumiju suvremeni pokret nego kada sam prvi puta bio ovdje.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 26. svibnja 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila