Baleti.hr

Baletne večeri

Kratki pogled na hrvatski balet u 2008.

• Hrvatsku baletnu scenu čine tri ansambla vezana uz nacionalne kuće u Zagrebu, Rijeci i Splitu (dok u Osijeku još uvijek, prilično paradoksalno, postoji ravnatelj baleta – ali ne i balet!). Njihovi ravnatelji: Irena Pasarić, Almira Osmanović i Staša Zurovac već nekoliko godina vrlo ozbiljno promišljaju repertoar pazeći na odnos klasičnog i modernog baleta – svatko na svoj način i unutar mogućnosti suživota s ostalim ansamblima, odnosno unutar dobivenih termina scene koju dijele s operom i dramom (odnosno dramama). Velika je to šteta, gubitak i situacija koja neprijeporno usporava razvoj struke; odnosi se jednako na plesače koji moraju što više plesati da bi održali izvedbenu razinu odnosno rasli u umijeću interpretacije, kao i na publiku koja voli tradiciju antologijskih djela baletne literature, ali mora razvijati svijest o baletu kao živoj, suvremenoj kazališnoj umjetnosti.
  
  Protekle godine postavljeno je sedam i pol premijernih programa, tri u Zagrebu, dva u Splitu i dva i pol u Rijeci. (Ovih pola odnosi se na premijeru koja se dogodila tijekom Riječkih ljetnih noći kada je u prvom dijelu programa riječki Balet izveo Penelopu Luisa Sousa a u drugom djelu je portugalska CeDeCe izvela koreografiju Staše Zurovca.) Zurovac i dalje radi i kao plesač i koreograf i voditelj baleta u Rijeci, a koprodukcija s Portugalom pokazala se mogućim dobrim oblikom umrežavanja i prezentacije na europskom tržištu. S druge strane splitski Balet već ima tradiciju jakih turneja i veći dio programa odigra u inozemstvu, poglavito Italiji.
  
  Od riječkih premijera istaknula bih autorsku večer Milka Šparembleka, koja je uz poznatog Bartókovog Čudesnog mandarina donijela i novi koreoakt Epitaf za Frederica. Uopće mislim da je iznimno važno čuvati i podržavati vlastite autore, i ponositi se njihovim djelom (pogotovo ako je to isto djelo visoko ocijenjeno na svjetskoj razini), kao što to činimo, ili bismo barem trebali činiti s djelima nacionalnih pisaca, slikara, skladatelja, redatelja…
  
  Staša Zurovac se kao autor vratio u Zagreb novim baletom: Danse macabre nije njegov koreografski vrhunac ali odaje majstora zanata, prepoznatljiva rukopisa i u stalnom redateljskom istraživanju scenske čarolije plesnoga teatra.
  
  Ana Karenjina Rodiona Ščedrina kojom je u Rijeci autorsku priliku dobio Dinko Bogdanić bit će zapamćena po spektakularnim slikama i koreografski neprohodnoj glazbi, no svakako pripada novim naslovima hrvatskoga baletnoga repertoara; kao i u Zagrebu nešto ranije postavljena Dama s kamelijama, na koju Karenjina po mnogim detaljima podsjeća, ali koja je u koreografiji Dereka Deanea dala mnogo više prostora interpretaciji i nadahnuću glavnih likova – u prvom redu mislim na Milku Hribar Bartolović.
  
  Što se tiče splitskog Baleta, osvježenje i doprinos hrvatskom repertoaru svakako je ljupki i izvrsno postavljen balet Pulcinella (antologijsko djelo baletne literature iz Djagiljevjevih vremena) u koreografiji Nilsa Christea, dok je Youri Vàmos ponovno razveselio šarmom i humorom u Snu ljetne noći koji se savršeno smjestio pod sustipanskim čempresima (jesenas je predstava uspješno prenesena u zgradu HNK). No, ne mogu shvatiti politiku festivala Splitsko ljeto koje onda takvoj velikoj profesionalno pripremljenoj, opremljenoj i izvedenoj produkciji, ujedno i turistički neobično atraktivnoj – i bez problema jezične barijere, dade cijela dva termina! 
  
  Ipak, najznačajnijim baletnim događajem u 2008. godini čini mi se Baletna večer, suvremeni baletni triptih vrhunskih europskih koreografa, premijerno izveden krajem svibnja u Zagrebu. Praizvedba djela mladog Lea Mujića uz već priznate koreografije Vasca Wellenkampa i dosad nam nedostižnog Nacha Duata, pokazala je fascinantnu suvremenu (baletnu) tehniku plesanja i uopće europsko poimanje baletne scene 21. stoljeća.
  
  Na kraju, sa žaljenjem primjećujem da su veze među nacionalnim kazalištima još uvijek preslabe, odnosno nacionalna kulturna politika nezainteresirana za sistematičnu razmjenu i gostovanja ansambala, što za publiku (u odnosu na onih zajedničkih sedam i pol premijera) znači prilično smanjenje godišnjeg broja novih naslova. Šteta, jer uistinu sva tri baleta imaju što pokazati.
  
  Zar ne bi mogao i trebao postojati festival koji bi barem jednom godišnje okupio sve ansamble, predstavio repertoar i plesače te dao uvid u pravo stanje hrvatske baletne scene?
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 8. siječnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović