Baleti.hr

Izazovi novoga

Intervju: Milka Hribar-Bartolović, prvakinja baleta HNK u Zagrebu

• Balet Dama s kamelijama praizveden 24. listopada 2008 u zagrebačkom HNK u koreografiji i režiji Dereka Deanea čini se postavljen za lik i pokret Milke Hribar Bartolović. Kao da su se ovdje u složenom i tragičnom liku Marguerite Gautier susrele, dotaknule Giselle i Silfida, Faustova Margareta i Dama u crvenom…
  
  Sve je počelo u rodnom Splitu?
  
  Vrlo rano sam počela ići u plesni studio. Negdje s pet godina. Kad me mama upisala na balet nisam imala pojma što je balet, i da li se to meni sviđa ili ne. Jednostavno sam išla. Bila sam upisala i u muzičku školu, svirala sam klavir, tako da je mama bila poprilično ambiciozna… to naravno na kraju nije išlo, nisam mogla sve to obavljati uz redovitu školu, ali mi je jako drago da sam stekla i ta osnovna glazbena znanja i da sam svirala… 
  
  Sjećate se baleta u Splitu tih godina?
  
  Od baleta koje sam kao djevojčica gledala sjećam se Coppelie, plesala ju je Vedrana Ostojić, to su bili neki njeni prvi veliki koraci. I sjećam se da sam se počela zaljubljivati u balet, gledajući predstave, a ne u dvorani – to me nije baš previše oduševljavalo... Imala sam sreće da je u to vrijeme, ja sam imala trinaest, četrnaest godina, Ana Roje još održavala seminare u Primoštenu pa sam nekoliko puta otišla do nje i to je bilo sasvim novo iskustvo. Ona ne samo da nam je pokazivala baletnu tehniku i korigirala nas nego je imala običaj da nas nakon vježbi okupi i priča nam priče iz davnine, kako je to bilo nekada, kako se ona zaljubljivala u balet i nešto od tog njenog fanatizma je tada prešlo i na mene… 
  
  Prva velika uloga u splitskom Baletu?
  
  Zapravo je bila baš Swanilda u Coppeliji, u Parlićevoj koreografiji; ja sam bila jako mlada, imala sam petnaest godina, sad mi se to čini nemogućim, ali eto, tada je bilo tako, nije bilo drugih. I dobro je prošlo, nisam tada imala ni strah od pozornice, niti osjećaj odgovornosti glavne uloge… I Giselle mi je bila omiljena uloga.
  
  U Splitu ili Zagrebu?
  
  U Splitu. U Zagrebu zapravo nisam nikad plesala Giselle, samo Mirthu. Ali ta uloga mi je stvarno draga, i jako mi je odgovarala.
  
  Kako je došlo do prijelaza u Zagreb?
  
  Silom prilika. Početak rata, krajem 1991. godine i prilična kriza u splitskom Baletu, ostali smo i bez direktora i bez puno plesača i bez repertoara… Imala sam osamnaest godina i željela sam, i morala sam plesati! Stvarno sam bila gladna posla! A kako je direktor zagrebačkog Baleta bio Leo Stipaničić, s kojim sam se upoznala još prije na nekom natjecanju, i on mi je već bio ponudio angažman, ali bila sam tada još premlada i imala sam šanse i doma… Kad sam mu se javila on me objeručke prihvatio. Nisam morala prolaziti nikakve audicije. Nekako je došlo prirodno i spontano.
  
  Umjetničko vodstvo u to vrijeme preuzima Milko Šparemblek, a Welenkamp postavlja one nezaboravne Balade… koje donosi vjetar. To je bila i vaša prva premijera u Zagrebu?
  
  Da. Bila sam tada jako neiskusna u modernom baletu i sad kad se toga sjetim sama sam sebi smiješna… Dobro, nije mi bio baš potpuna nepoznanica, plesala sam već u Splitu u Šparemblekovim koreografijama, ali svejedno sam bila jako nezrela. Ali jako mi je drago da su mi se desile Balade… I onda smo radili sve više modernog baleta, i priznajem da se u njemu odlično osjećam. Naravno, volim klasiku, ali moderni daje plesaču nešto više… U klasici je sve tako čvrsto zadano i moraš se toga pridržavati a u modernom uvijek možeš dati nešto više svog na neki svoj način, dobro ovisi i o koreografu koliko će ti dati slobode… Zagrebački repertoar je po tome vrlo bogat. i raznolik, i to primjećuju i strani plesači koji dolaze gostovati.
  
  Zapravo suvremeni koreografi koji rade na novim, autorskim djelima, i rade prema svojim plesačima, njihovim tijelima, mogućnostima, kvalitetama? Poznato je na primjer, da je Balanchine radio koreografije za vrlo konkretne plesačice, i da je čak rekao da ne želi da se njegovi baleti dalje prenose. Plesali ste u Balanchineovim koreografijama, što mislite o tome?
  
  Balanchine je specifičan, prilično apstraktan, što ja zapravo ne volim, volim priču, osobe, karaktere. Jako se oslanja na klasiku, ali bio je zaljubljenik u plesačka tijela, imao svoje Muze, inspiracije, i znao je što želi izvući iz tih određenih tijela. Zato nije jednostavno plesati Balanchinea. Djeluje poprilično jednostavno, ali nije. I sviđa mi ta pretpostavka da drugi ne bi ni trebali plesati ono što je rađeno po nečijoj mjeri, nečijem liku.
  
  Koji plesni rječnik vam je ipak najdraži, najizazovniji?
  
  Giselle mi je vrhunac u smislu klasičnog baletnog izraza. Obožavala sam Pjesme ljubavi i smrti Milka Šparembleka. Ali Mujićeva tehnika i koreografija u Idi vidi stvarno su mi nešto posebno. Bilo je to za mene nešto tako novo i tako oslobađajuće i katarzično, i mogla sam se prepustiti do krajnjih granica…
  
  Kako je plesaču mijenjati tehnike, rječnike tjelesnog jezika?
  
  Plesači vole plesati i rado prihvaćaju novo. I to je uvijek silan izazov. Ali jako je teško raditi usporedno klasičnu i modernu predstavu. To je teško, i mučenje je za tijelo, ali koji put ne možete drugačije zbog repertoara. I nekako nas je malo, i uvijek isti ljudi odrađuju… A nije ni samo tehnika, nego je to i klik u glavi, najteži je prijelaz u oba smjera, neki otpor, kad si u nekom stilu i rječniku, teško ti je mijenjati jezik, čini ti se krivo, pronalaziš silne mane. A ja si jako teško opraštam kad nisam zadovoljna sa sobom, kako sam obavila predstavu... kad ne uspijem dati maksimum u predstavi, i onda se neko vrijeme ne mogu oteti tom dojmu. Tužno je, dugo se spremaš u dvorani i onda dođe jedna kriva predstava i vučeš traumu godinama… Ma nije bilo puno takvih, ali evo nikada neću zaboraviti jednu Bajaderu, puno smo radili paralelnih programa i nismo imali dovoljno špica i onda mi je netko na dan predstave donio neke na koje nisam bila navikla i užasno sam se osjećala, i kad je došao 3. čin, nisam više ni bila na svojim nogama, ni blizu onome što sam htjela, to do danas pamtim, taj očaj, traumu. Jer to više ne možeš vratiti i ispraviti, to je gotovo…
  
  Dama u crvenom je sigurno lik koji u kontekstu hrvatskog baleta ima povijesnu težinu, i konotacije?
  
  Kako nisam rođena u Zagrebu nisam odrastala s tom predstavom kao neke druge balerine, moje kolegice koje su je poznavale do u detalje… Možda je to bila i olakotna okolnost za mene, u tom procesu rada vidjela sam tek par isječaka, nisam previše gledala. Imala sam sreću da mi je Mateja Pučko pomagala u radu, ona mi je bila otkriće i kao osoba i kao majstorica baleta i velika pomoć. Zaista obožavam tu predstavu. Šparemblek je perfekcionist, čovjek koji ima odličan sistem rada koji olakšava posao i plesaču, zna koliko ima vremena, koliko kad treba napraviti, nema dileme, koji lik, koji pokret na koju muziku, sve je jasno, i ja to volim. A onda kad sve to usvojiš možeš sebe naći u tome i dati neki svoj pečat, doprinos… Volim tu ulogu. Snažna je i moćna. Možda i radi moje konstitucije i visine, ali imam baš dobar dojam, kao da je za mene rađena…
  
  Dama s kamelijama je vaša druga Margareta. (Mislim da ni ime nije slučajno.) Johannes Faust passion je bio veliki povratak na zagrebačku scenu i Šparembleka i vas, nakon poroda. To je uloga napravljena za vas?
  
  Da, to je bilo nešto sasvim drugačije nego kad obnavljate stara djela. Nije bilo ni lako. Nemaš oslonac, ideju kako bi to trebalo izgledati, tražiš, plivaš, preispituješ se, je l' to to?.. Dobro, koreograf ima ideju, vodi i oblikuje, ali svejedno je teško. Sama uloga je bila vrlo teška i mračna, a ja sam se vratila s porodiljskog puna života i optimizma i sreće, a ovo je baš bilo teško, a životno… nije to tragično kao u baletu, kao u Giselle, gdje je i tužno lijepo unutar te neke estetike. Ali s druge strane je jako lijepo kad se po tvojoj mjeri stvara nova uloga. Uživam baš u tom procesu rada. Neki izgube strpljenje na dugim probama ali za mene je to najljepši period. Pogotovo kad mi se uloga sviđa, kad mi se čini da je baš po mojoj mjeri, kad se mogu posvetiti do kraja, onda mi je vrijeme u dvorani pravi dar. Rijetko se dogodi balerini u karijeri, kao meni sad u Dami da ti se sve poklopi: priča i lik koji te privlače, koreograf koga već poznaješ i u koga imaš povjerenja, partner koji ti odgovara s kojim imaš normalni odnos, glazba koja te dira… Trebala sam samo uživati u poslu. Ma dobro, stres dođe pred premijeru… Bila sam dugo na vrhuncu emotivnog uzbuđenja, ne samo ja, svi su uzbuđeni, i prava je umjetnost ne opteretiti druge svojim uzbuđenjem. I koreograf je bio već posve zaluđen muzikom i pričom, i toliko se davao i bio u bunilu, pun ideja, rješenja…
  
  Ima jedan ili dva trenutka u Dami kad se ona, u onim lijepim trenucima ljubavnog pas de deuxa na ladanju, zakašlje, i zastane s rukom na grudima, ali ne priznaje dragom da je bolesna. Imate li u tom trenutku deja vú, osjetite li se taj moment citatom Giselle?
  
  Ne, kad plešem ne, jer sam skroz u liku, imam svoj tekst u glavi. Kad gledam, onda da.
  
  Vaša Dama s kamelijama?
  
  Najvažnije je bilo ispričati priču i proživjeti ulogu. Deane je u početku govorio da će to biti koreodrama, ali nije mogao pobjeći od sebe i baleta. Ali Dama je složeniji lik. Jest mlada djevojka, ali život ju je tako oblikovao uopće nije bila mlada u duši. I s 22 je već bila dosta potrošena osoba i emotivno i tjelesno. I nije jednostavna kao osoba. Topla je, ali ima jedna doza neiskrenosti kod nje, više zbog bolesti, nego zbog svog posla, očito je voljela život i zabave i društvo, a istovremeno zna da joj život curi kroz prste. Sreća u nesreći je da je bar na kraju prije smrti upoznala, doživjela ljubav, makar na kratko…
  
  U tom svijetu dvoličnosti i konvencije desi se divlji duet koji definitivno ima onu dozu začudnosti s obzirom na cijeli kontekst i stil...?
  
  To i nije ljubavni duet, to je nekakav očaj s njene strane, želja za ljubavlju, životom, oproštaj, a s njegove strane je totalna hladnoća ona to iz njega nekako izvuče, taj dodir živog tijela, a što on na kraju s gnušanjem odbija, za mene je to još bolnije, to se ne može otplesati hladne glave. Imamo četiri dueta u predstavi i svaki je sasvim drugačiji i to mi sa jako sviđa. Vidi se da je puno razmišljano o priči. Mislim da će mi to stvarno ostati kao jedan od vrhunaca karijere.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 3. studenoga 2008.

Piše:

Maja
Đurinović