Baleti.hr

Dama s kamelijama znatno je slobodnija od Traviate

Intervju: Carl Davis, skladatelj

• Praizvedba cjelovečernjeg baleta, za koji je orkestralnu partuturu napisao ugledni strani skladatelj, svakako je izniman događaj ne samo za ljubitelje baleta, nego i za ljubitelje glazbe, a s obzirom na predložak zainteresirat će i ljubitelje romana Alexandera Dumasa sina, Verdijeve opere Traviata i kultnog filma Georgea Cukora s Gretom Garbo.
  S proslavljenim skladateljem i dirigentom Carlom Davisom razgovarali smo u povodu praizvedbe baleta Dama s kamelijama u HNK u Zagrebu u koreografiji Dereka Deanea.
  
  Je li glazba koju ste napisali za balet Dama s kamelijama u cijelosti nova ili ste u nju uključili dijelove koje ste skladali već prije? 
  
  - Zagrebačka Dama s kamelijama novi je balet i u cjelosti nova partitura skladana posebno za tu produkciju. U sebi sadrži i dva ulomka glazbe iz drugih baleta. Naime, u romanu društvo odlazi na operu, a ja sam operu pretvorio u balet,  tako da imamo mali umetak iz Giselle koji ima i simboličku vezu s Damom s kamelijama jer je također riječ o tragičnim sudbinama koje povezuju dvoje ljubavnika. Također, u romanu je i lik koja na klaviru svira Poziv na ples Carla Marie von Webera. To djelo je slavno u koncetnoj izvedbi, no također je iskorišteno u baletu Le Spectre de la Rose. S izuzetkom ta dva umetka, ostatak partiture moje je djelo skladano upravo za ovu produkciju. Riječ je o cjelovečernjem baletu u dva čina sa stankom, koji traje oko devedeset minuta.
  
  Skladali ste više baleta, no ovo je vaša prva baletna Dama s kamelijama? 
  
  - Da, no još sredinom 1970-ih skladao sam glazbu za televizijsku dramsku ekranizaciju Dame s kamelijama snimljenu u produkciji BBC-ja u kojoj su nastupili Kate Nelligan kao Marguerite Gautier i Peter Firth u ulozi Armanda Duvala. Pripremajući glazbu za zagrebački balet pogledao sam tu staru partituru kako bih vidio mogu li iskoristiti neku lijepu temu, no na kraju sam zatvorio tu partituru i krenuo ispočetka.
  
  Nadahnuo vas je, dakle, samo roman Dama s kamelijama i njegovi snažno profilirani likovi.
  
  - Tako je, a dodao bih da je na mene snažno utjecao i slavni film Camille iz 1936. s Gretom Garbo i mislim da joj je Marguerite Gautier jedna od ponajboljih uloga: Dakako, nadahnuće je i Verdijeva opera La Traviata. No, u konačnici balet je nešto sasvim drugo, premda mogu reći da sam bio dobro upoznat s temom prije no što sam počeo skladati za zagrebački Balet.
  Na neki sam način morao ostaviti balet i operu po strani i vratiti se izvornom romanu Alexandrea Dumasa sina čiji je senzibilitet potpuno različit od onoga njegovog oca koji je napisao Tri mušketira, Čovjeka sa željeznom maskom i Grofa Monte Crista. Alexandre Dumas sin intelektualniji je u pristupu.
  
   Roman Dama s kamelijama bio je njegov prvi veliki uspjeh, a zasnovan je na stvarnoj ženi, Marie DuPlessis. Bila mi je vrlo zanimljiva priča o kurtizani s kojom je Alexandre Dumas sin bio u ljubavnoj vezi i koja je umrla. Bila je to vrlo zanimljiva žena, a on je bio jedan od njezinih mnogobrojnih ljubavnika među kojima je bio i Franz Liszt, s kojim je bila u vezi dvije godine. To je, po mom mišljenju, smješta u glazbeni svijet.
  
  Vrlo me je zanimao glazbeni svijet sredine 19. stoljeća, Liszt, Chopin, počeci romantičnog baleta (Giselle je praizvedena 1841), Offenbach, baleti Léa Delibesa i cijeli taj svijet, kao i rani Wagner. Bilo je to vrijeme istraživanja visokog romantizma. Dosta sam razmišljao o tome kako pretočiti temu Dame s kamelijama u pokret i ples te kako napisati glazbu za to tako da, na neki način, pripada vremenskom razdoblju i bude dobra priča.
  
  Koliko se vaš pristup temi razlikuje od Verdijevog?
  
  - Temi sam pristupio na način koji se prilično razlikuje od Verdijevog. U operi Verdi nije mogao prikazati eksplicitno seksualno ponašanje, jer je Traviata i u obliku u kojem je poznajemo u svoje vrijeme bila prilično skandalozna. U romanu postoje scene za koje mislim da su nevjerojatno moderne i koje bi zbog svoje iskrenosti i izravnosti mogle biti gotovo šokantne i danas. Uzmemo li u obzir da je roman napisan sredinom 19. stoljeća, mislim da je vrlo dobar.
  
  Na neki način našao sam to vrlo suštinskim, jer nije riječ o moralu, premda je on dio priče, nego je bit u tome da se živi za danas, za sadašnji trenutak. Na samrti, ispisujući zadnje riječi u svom dnevniku, ona će zapisati: "Nisam trebala poslušati oca. Nisam to trebala napraviti." Mislim da su te riječi sjajne jer, na neki način, izražavaju njezinu želju za slobodom, slobodom duha i samostalnim donošenjem odluka.
  
  Na koji na čin ispirčana Margueritina priča?
  
  - Koreografa Dereka Deanea i mene više je zanimao originalni izvor teme, jer na pozornici smo danas slobodni, a pozornicu je moguće tretirati gotovo filmski. Izmjenu lokacija u kazalištu više ne moramo raditi izmještanjem masivne scenografije kao što je to potrebno u primjerice Traviati, nego ju je moguće dočarati mnogo fluidnije. U baletu je prikazano mnogo više scena i događaja no što ih je u operi, čak i više no što ih je u filmu Camille. Priču možemo ispričati na vrlo fluidan način, u kratkim prizorima, premještajući se s jednog mjesta na drugo vrlo glatko.
  
  Koreografa je posebno privuklo to što je Marguerite zadnjih tjedana života, pri kraju romana, pisala dnevnik, te je i u baletu krenuo od toga da ona u trenutku smrti piše dnevnik. Cijela priča zapravo počinje njezinom smrću, te je cijela predstava na neki način flashback i završavamo tamo gdje i počinjemo, njezinim halucinacijama i smrću.
  
  Tijekom predstave Marguerite se sjeća svog života, a budući da smo cijelo vrijeme u njezinim mislima, ne moramo ići linearno, nego možemo skakati s mjesta na mjesto, gotovo kao da smo u njezinu snu ili noćnoj mori. Marguerite se sjeća kakav je bio njezin život prije no što je upoznala Armanda, vrlo ekstravagantan, ali istodobno i uništavajući, posebice stoga jer je bolesna. Ona se sjeća kako se u njoj prvi put probudila nada, nada koja je uništena konvencijama, sjeća se očajničkog pokušaja da dosegne zadovoljstvo i na kraju zaključuje da je trebala ostati vjerna sebi.
  Svi su likovi romana na sceni. Na početku baleta u mislima smo Marguerite koja prodaje svoje zadnje stvari, ljudi prazne njezin stan dok ona umire. Počinjemo sa svojevrsnim pogrebnom koračnicom koja nas uvodi u njezine halucinacije kojima se vraćamo u prošlost. Sve nestaje i počinje iznova.
  
  Kakve su scenografija i kostimi?
  
  - Scena je suvremeno dizajnirana i nije doslovna dok su kostimi vjerni vremenu radnje, kao i glazba koja će gledatelju povremeno pružiti osjećaj kao da gleda balet iz 19. stoljeća.
  
  Napisali ste romantičarsku glazbu?
  
  - Vrlo romantičarsku i, nadam se, strastvenu a povremeno i vrlo disonantnu, suvremenu koja je vezana uz scene njezine bolesti i očaja. Ljubavna priča u partituri je puna melodičnosti i romantizma koji najbolje dočaravaju njezine osjećaje kada se sjeća ljubavi.
  
  Iskoristili se i lik Olimpije...
  
  - Ono što je također vrlo lijepo i nalazi se u knjizi, a što je Verdi isključio iz opere, je da Marguerite ima suparnicu - Olimpiju. Naime, u romanu postoje dvije važne ženske uloge, i dok Margueritina sreća blijedi, popularnost suparnice raste. Taj je lik u knjizi, samo se ne koristi često. Usporedio bih to s Labuđim jezerom i likovima Odette/Odile koje pleše ista balerina - dok lik Odette blijedi, njezina suparnica Odile počinje jače sjeti. U Dami s kamelijama Marguerite i njezinu suparnicu plešu dvije balerine. Postojanje suparnice naglašavam stoga jer obično zanemarujemo taj lik, a njegovo je postojanje dramaturški dobro.
  S obzirom da balet ima dvije sjajne ženske uloge, mislim da je casting vrlo dobar jer odgovaraopisu likova u knjizi. Kad čitate Margueritin opis, za koji pretpostavljam da je opis Marie Duplessis, čini vam se kao da opisuje Nicole Kidman: visoka, vrlo vitka, nevelikih grudi, male glave, vrlo profinjena, ali tamnokosa. Milka Hribar Bartolović odgovara upravo tom opisu, a uz to je i odlična balerina. Njezina je suparnica Olimpija, jedostavnija, izravnija, niža rastom i pretpostavljam da će imati plavu periku (smijeh). Na premijeri će je plesati Mirna Sporiš.
  
  Koji su još likovi važni?
  
  - Za Marguerite važnu skupinu likova nazivam njezinim užim krugom. To su njezini zaštitnici: Gaston koji je bez novaca no uvjek uz nju, pokrovitelji bankar Barun i vremešni Vojvoda koji uživa u njezinom društvu, a tu su i njezina madam Prudence, te sluškinja i družbenica Nanine. Svi koji nastpaju u tim ulogama doista su sjani plesači, ali i glumci. Na početku je Marguerite u stanju potpunog kolapsa, no zaštitnici joj pomažu da se oporavi.
  Fokus baleta je na Marguerite i Armandu i uskom krugu prijatelja. Kada izlaze u šire društvo,  tu je uvijek Olimpija kao zvijezda u usponu. To su glavne uloge, no postoji još važnih uloga.
  
  Jeste upoznali i muške interprete i kako su se uklopili u vašu predodžbu o likovima?
  
  - Ivan Gil-Ortega sjajan je plesač rusko-španjolskih korijena koji gradi karijeru diljem Europe i mnogo očekujemo od njega na premijeri. Nakon odlaska gosta Ivana Gil-Ortege ulogu Armanda preuzet će Jegor Menjšikov koji će biti premijerni Gaston, a njegovu će ulogu preuzeti George Stanciu koji toj ulozi daje posebnu kvalitetu. Menjšikov je mladolik i njegovo lice donosi Gastonu stanovitu naivnost. Vrlo je važna uloga i Margueritinog oca čija je glazba passacaglia, više barokna stila.
  
  U baletu ima i grupnih scena. Kakvu ste glazbu skladali za takve prizore?
  
  - Da, primjerice kad Marguerite i Armand odluče napustiti Pariz, gomila slijedi Marguerite. Scene u kojoj se ljudi iz grada okupe na selu nema u Verdija, no nalazi se u knjizi. Glazba koja prati njihovo okupljanje je farandol, francuski narodni ples. Tu je još jedan utjecaj uz glazbu vezanu uz to – egzotika. Naime, početkom i sredinom 19. stoljeća, Francuzi su imali velike kolonijalne ambicije i zagospodarili su sjevernom Afrikom. Na neki način, kada odu na selo i skinu odjeću koja ih sputava, i povežu se s okružjem, dobijemo elemente koji su više sjevernoafrički, i u kojima se osjećaju arapski utjecaji. Ta je grupna scena provokativna i seksi.
  
  Gotovo cijeli drugi čin je party, dakle gotovo u cijelosti grupna scena. Naime, nakon povratka sa sela oko Marguerite su se okupili svi njezini pokrovitelji. Ona stoga ima novca, pa priređuje veliku zabavu u svom stanu na kojoj je mnogo gostiju. Armand je također tu, te zavodi Olimpiju pred svima kako bi ponizio Marguerite. Za tu sam scenu odlučio skladati ciganski ples. To nije napravljeno zbog neke liste ideja koju sam želio iskoristiti u baletu, niti zbog moje želje da skladam novu Mađarsku rapsodiju, već zbog činjenice da je Marie Duplessis bila u vezi i s mađarskim skladateljem te sam zaključio da bi se nešto mađarskog, mađarsko-ciganskog melosa trebalo čuti u baletu.
  
  Kod Verdija se u drugoj slici drugog čina može čuti španjolski ciganski melos...
  
  - Da, no ja sam neki sam način želio to izmjeniti i izbjeći.
  
  U operi je vrlo važna scena u kazinu...
  
  - Kazino ovdje nije vidljiv na pozornici, no znamo da Armand ima sreće na kartama. Scena u kojoj se vraća do Marguerite i baca novac prisutna je u baletu.
  
  Kako stvarate baletnu glazbu i kako je nastajala ova Dama s kamelijama?
  
  - Sam proces nastajanja baleta na neki je način bio nalik obrnutom nastanku nijemog filma. Kada sam napisao glazbu za nijeme filmove Grete Garbo Put i đavo i Tajanstvena dama, bio sam sam s filmom. Sada, kada sam pisao glazbu za Damu s kamelijama, morao sam gotovo stvoriti film u svojim mislima kako bih potaknuo nastanak glazbe. Prije no što je Deane počeo koreografrati nastojao sam mu prenijeti ideje koje stoje iza glazbe, ne mješajući se pritom u njegov koreografski rad.
  
  Tko je napisao libreto baleta?
  
  - Libreto je temeljen na romanu, a napisali smo ga Derek Deane i ja. Deane mi je došao s idejom da želi raditi balet Dama s kamelijama i nakon toga zajednički smo oblikovali scenarij. Redateljski je posao u cijelosti obavio Deane.
  
  Možete li nam na otkriti kako ste glazbeno oblikovali Margueritino žrtvovanje, koje ima snažan naglasak u Verdijevoj operi?
  
  - Odlučio sam vratiti se klasičnoj formi. Scena razgovora Marguerite i Armandovog oca je gotovo najbolja scena Traviate, no mislio sam da ju je teško pretočiti u pokret, premda je Derek to napravio vrlo dobro Dao sam mu passacagliu, temu ili motiv koja se neprestance ponavlja u varijacijama. Kad sam jednom uspostavio, bio sam je u mogućnosti kvalitetno razvijati.
  
  Koju scenu u baletu kao skladatelj smatrate najvažnijom?
  
  - Postoji jedna važna scena koju smo uklopili u balet, a koja također nije u operi. Veza Marguerite i Armanda je gotova i on nema više interesa za nju. Ona mu, javno ponižena i smrtno bolesna, ipak piše pismo u kojem ga moli ga da se posljednji put sastanu i vode ljubav prije no što on otputuje. On je nezainteresiran, no ona ga prisili na susret i zadnji ljubavni odnos. To je iznimno snažna scena, pravi Liebestod, u kojoj Armand gotovo da vodi ljubav s lešom, jer ona je žena na samrti. Nitko se nije usudio prenjeti taj dio knjige na pozornicu. Mislim da je riječ o sjajnoj sceni, premda hladnoj i ružnoj, za koju sam skladao gotovo vagnerijansku glazbu kojom želim dočarati njezin svojevrsni trijumf i moć.
  
  © Zlatko Vidačković i Goran Ivanišević, KULISA.eu, 21. listopada 2008.

Piše:

Zlatko
Vidačković