Baleti.hr

Spomen događaj za tri strane svijeta

Izložba fotografija Carlos Araya, 40 godina doprinosa umjetnosti i baletu u Hrvatskoj

• 
  
  Veleposlanstvo Republike Čile u Hrvatskoj upriličilo je, u spomen na prvu godišnjicu smrti Carlosa Araye, 13. svibnja, izložbu fotografija pod naslovom Carlos Araya, 40 godina doprinosa umjetnosti i baletu u Hrvatskoj. Nekadašnji solist Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, Čileanac Carlos Araya proveo je radni vijek u riječkom kazalištu, a poslije odlaska u mirovinu živio je u Zagrebu. Zamisao o izložbi potekla je od Njegove Ekscelencije veleposlanika Republike Čile u Republici Hrvatskoj Rodriga Donosa koji je želio istaknuti da umjetnost ne poznaje granica. Uz pomoć konzulâ Denisse Hurtado Morales i Camila Llopisa izložba je postavljena u Sali Lenke Franulić veleposlanstva.
  
  Njegova Ekscelencija veleposlanik Rodrigo Donoso pozvao je i Njegovu Ekscelenciju veleposlanika Ujedinjenog Kraljevstva u Republici Hrvatskoj Simona Thomasa koji se rado odazvao i uključio u spomen događaj jer je Carlosov životni i profesionalni partner bio znameniti britanski koreograf Norman Dixon (1926.-2020.). Obojica veleposlanika u svojim su uvodnim govorima podsjetili na rani profesionalni put dvojice umjetnika koji, s dolaskom Normana Dixona za ravnatelja Baleta u Santiagu, postaje zajednički. I vodi ih preko Urugvaja, Njemačke i Austrije do Hrvatske koja će im obojici postati druga domovina.
  
  Norman Dixon bio je od 1977. do 1986. godine šef Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca. Već 1967. s velikim je uspjehom donio i u Rijeci predstavio popularni balet Vragolasta djevojka te se potvrdio kao stručnjak za rani romantični balet. S ulogom Alaina u tom djelu gostovao je Carlos Araya 1973. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu kao jedini solist riječkog Baleta ikada. U Rijeci je Carlos Araya, kao asistent Normana Dixona, sudjelovao 2000.u postavljanju hrvatske praizvedbe baleta Silfida. U zagrebačkom HNK-u postavili su prvi put Vragolastu djevojku 1972. i Silfidu 2005. U splitskom HNK-u postavili su Vragolastu djevojku 1988. i 2016. Carlos je plesao do 2003., a izložba je prikazala dio njegovih uloga i nastupa.
  
  Plesati je počeo kao student nacionalnog i španjolskog plesa te stipendist Gradskog Baleta u Santiagu. Već u njegovim školskim danima anticipirale su se veze s Hrvatskom o čemu je govorio baletni publicist Davor Schopf. Podsjetio je da je Gradski Balet u Santiagu godine 1958. osnovao Ottavio (Octavio) Cintolesi, proslavljeni čileanski baletni umjetnik, prvi plesač a poslije i baletni majstor Čileanske opere. Nekoliko godina prije dolaska u Zagreb, 1955., boravio je u Parizu i ta je iskustva donio u Zagreb kao dragocjene novíne u to doba. Radeći kao koreograf Baleta HNK-a i nastavnik na Baletnoj školi uvelike je pridonio razvoju i napretku našeg baleta. U Santiago se vratio 1958. sa suprugom, hrvatskom balerinom Irenom Milovan koja je postala prvakinja Gradskog baleta, a zajedno su osnovali prvu čileansku državnu baletnu školu, La Escuela de Ballet del Teatro Municipal de Santiago. Carlos je bio njezin učenik kada zasigurno nije ni sanjao da će jednoga dana doći u Hrvatsku.
  
  Svoja su sjećanja iznijeli i koreografkinja Ljiljana Gvozdenović, osvrćući se na suradnju s Dixonom i Arayom te prijateljica Marcela Contreras koja je poslije Carlosove smrti prigrlila njegovu kujicu Lucy. Carlos i Norman uvijek su imali pse pa je tako Bobi dva puta putovao u Čile i natrag, a Lucy jedanput. Ljiljana Gvozdenović ispričala je i simpatične anegdote u susretu stranaca s hrvatskim jezikom. U jednom je razgovoru Norman Dixon izjavio da je izgubio svoje korijene u Engleskoj, ali ih nije razvio nigdje drugdje, čak ni u Hrvatskoj. Imao je obitelj u Engleskoj, ali je smatrao da ondje ne bi mogao ponovo živjeti. Dvije godine poslije njegove smrti, Carlos je otišao u Čile s namjerom da ondje zauvijek ostane. Također ondje ima obitelj i kuću. Ali nije mogao. Vratio se u Zagreb nakon godinu dana i svoju je posljednju nepunu godinu života proveo sretan i opušten, u društvu prijateljâ Danice, Dunje, Marcele…
  
  Četrdesetak prijatelja i poštovatelja, koji su se Carlosu u spomen okupili u čileanskom veleposlanstvu, osjetilo da moraju biti zahvalni za posljednju sretnu godinu njegova života. A namjera Njegove Ekscelencije Rodriga Donosa ostvarila je pun smisao, pokazujući kako se u međunarodnim, međukulturnim pa i međukontinentalnim relacijama, tri strane svijeta mogu kroz umjetnost neraskidivo povezati.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 30. svibnja 2025.
  

Piše:

Mladen Mordej
Vučković