Baleti.hr

Sa Šparemblekom kod Béjarta, s Banovićem u Johannesburgu

Intervju: Marijan Bayer, baletan

• Marijan Bayer u Hrvatskoj je nepoznato ime naše baletne prošlosti. Unatoč tome što je bio angažiran kao plesač u nacionalnim kazalištima Splita i Zagreba, o njegovom prisustvu na tim pozornicama gotovo da nema nikakvog traga. Otkrila sam ga slučajno na jednoj fotografiji sa Ivankom Žunac iz predstave Giselle i tako je započelo istraživanje koje me je vrlo brzo, zahvaljujući Ivanu Ivanku također nekadašnjem plesaču HNK-a u Zagrebu, i društvenim mrežama, dovelo do ljubaznog gospodina Bayera kojeg je moje javljanje iz Zagreba veoma obradovalo.
  
  Za nas ste tajanstvena osoba sa Bebine fotografije, morate nam reći nešto o sebi!
  
  Rođen sam u Đurđevcu gdje je moj otac imao trgovinu. Nešto prije rata preselili smo se u Zagreb jer su roditelji mislili da je sigurnije biti u velikom gradu. Školovanje sam započeo kada se rat završio te sam također odlazio u Pionirsko kazalište koje je djeci davalo puno mogućnosti; upoznavalo nas je sa svim segmentima kazališta. Balet sam započeo učiti kod Mileta Jovanovića, bio je to tečaj pri HNK-u, mislim 1951. godine, a zatim sam u okviru škole 1954. nastavio intenzivno raditi i shvatio sam da će to biti moj izbor profesije.
  
  Kako je došlo do prvog angažmana?
  
  Prvi angažman dobio sam u Splitu 1955., i tamo sam se usavršavao s Anom Roje i Oskarom Harmošem godinu dana, nakon toga odlazim u Zagreb u kojemu je tada bio pedagog Cintolesi. Odličan pedagog, veliko ime baleta. Od njega sam puno naučio, a onda me Franjo Horvat pozvao u Sarajevo na angažman gdje sam počeo dobivati manje pa zatim veće solističke uloge.
  
  U Sarajevu se niste dugo zadržali.
  
  Ostao sam dvije sezone i činilo mi se da trebam potražiti nove izazove pa sam pošao do Beča i dobio posao u siječnju 1959. u Raimund Theater; ostao sam tamo do listopada, kad prelazim u Ballet Marquis de Cuevas jer mi se njihov repertoar sviđao. U toj je trupi svoju prvu Trnoružicu na zapadu otplesao Rudolf Nurejev, tako da sam, eto, bio u istoj predstavi s njim. Mislim da je za plesača jako važno da radi u dobroj trupi s vrhunskim solistima i pedagozima. Meni se posrećilo jer sam imao priliku raditi sa Bronislavom Nižinskom, Robertom Helpmannom, Berjozovim, Gzovskim… Sve to obogaćuje plesača. Nakon dvije sezone dobio sam solistički ugovor u Mannheimu u Njemačkoj. Ali slučaj često odigra važnu ulogu u životu: otišao sam naime u posjetu prijateljima u Salzburg i tamo sam sreo bračni par Dobrijević i Dušku Sifnios, koji su me nagovorili da dođem na baletni klas kod Béjarta. Otišao sam, i Béjart mi je ponudio angažman. Dakako da sam prihvatio i za tjedan dana sam s njegovom trupom već išao na festival u Edinburg. Bio je tamo i Milko Šparemblek, on je tada bio i baletni majstor.
  
  Koliko ste bili sa Béjartovom trupom?
  
  Do 1965., njegov repertoar je bio jako zanimljiv i puno se radilo, no mene je privlačila klasika pa sam odlučio potražiti takav angažman i usavršavati se u klasičnom baletu. Dobio sam ugovor u PACT baletu (Performing Arts Council of the Transvaal, op. ur.) u Johannesburgu. To je bila odlična klasična kompanija u kojoj je baš u tom periodu gostovao Miljenko Banović s kojim sam kao mladić i započeo učiti balet kod profesora Jovanovića. Miljenko me je i preporučio upravi baleta i dobio sam ugovor na mjestu prvoga plesača. Tamo je bilo vrlo dinamično i zanimljivo. Peter Clegg je bio pedagog i baletni majstor iz Royal Balleta iz Londona; dolazio je i Roland Petit, postavio je svoju Carmen, solistički par je doveo iz Pariza a ja sam igrao Toreadora. U toj sam trupi odigrao sve velike klasične uloge u baletima Orašar, Trnoružica, Giselle, Pepeljuga i Labuđe jezero. Sjajne su bile moje partnerice Nadia Potts, Denize Schultz, Sandra Lipman, s kojom sam osobito puno plesao. Nakon dvije godine napornog rada odlučio sam se malo odmoriti i razmisliti o budućnosti. Otišao sam u Zagreb, balet je tada vodila Sonja Kastl, ponudila mi je ugovor kojega ipak nisam prihvatio ali sam kao gost odigrao predstavu Giselle sa Ivankom Žunac (2. veljače 1968. u Domu JNA, op. ur.) .
  
  Vjerujem da Vam se repertoar i način rada u drugim zemljama činio privlačnijim?
  
  Da, nekako sam se već naviknuo na drukčiji rad i vratio sam se u Johannesburg a zatim sam otišao u London na audiciju i dobio ugovor prvog solista u National Ballet of Canada u Torontu. Bio sam tamo vrlo zadovoljan a uskoro mi se pružila mogućnost otvoriti svoju školu. Imao sam sreću da sam imao dobre učitelje Jovanovića, Gzovskog, Mariju Fay, Aline Ward i znanje koje sam od njih dobio dalo mi je dovoljno samopouzdanja da i sam počnem sa pedagoškim radom.
  
  Koje metode ste susretali u školama u Kanadi?
  
  Većina škola uključujući i nacionalne baletne škole podučavala je Cecchettijev stil ili Royal Academy; bilo je nekoliko škola koje su zastupale rusku metodu rada, ali one nisu izdavale certifikat, tj. potvrdu o položenom ispitu. Odlučio sam tada s nekoliko kolega napraviti Društvo klasičnog baleta Vaganova. (Society of Classical Ballet – Vaganova Method | Dance Education and Training, vidi ovdje, op.ur.) Napravili smo dobar nastavni plan i to je zaživjelo.
  
  Postoji li i danas to društvo?
  
  O da, taj nastavi plan obuhvaća puno toga i za učenike i za pedagoge, putem Zooma radimo i s Maltom i Velikom Britanijom. Vrlo sam ponosan na tu ostavštinu.
  
  Predavali ste i izvan Toronta?
  
  Često sam predavao na Bermudama i u Halifaxu koji je u to vrijeme bio novi grad s velikom školom i željeli su osnovati i baletnu trupu. Dakako da sam bio spreman biti dio tog događaja. Atlantic Ballet Company osnovan je 1983. godine. Prva sezona bila je sjajna i puno je obećavala. Na žalost dalje nismo mogli jer nismo mogli sakupiti dovoljno sredstava. To je bilo sjajno iskustvo i vrlo tužan period kada se prekinulo.
  
  Ostali ste ipak i dalje u Halifaxu?
  
  Ne, imao sam tada pedeset godina i zapitao sam se što zapravo želim dalje. Balet mi je pružio puno radosti, plesao sam u sjajnom društvu, imao sam odličan i zanimljiv život, ali je došlo vrijeme da napravim nešto što će učiniti moj život u starosti ugodnijim. Vratio sam se u Toronto, te studirao nekretnine na Sveučilištu Rayerson. Tako sam postao agent za nekretnine; napokon sam si mogao priuštiti kuću, mada sam je ipak zamijenio za stan u kojem živim vrlo udobno.
  
  Imali ste zaista zanimljiv plesni put!
  
  Da, volio sam plesati, bio sam u tome uspješan. Moja najdraža predstava bila je Coppelia, a osobito sam uživao u pas de deuxu iz Trnoružice. Volio sam i predavati; bio sam i gost pedagog u Primoštenu u školi koju je nekada vodila Ana Roje i rado se toga sjećam.
  
  Pratite li danas baletnu umjetnost? Tko su vaši omiljen plesači?
  
  Naravno, pratim sve što mogu; moja omiljene balerine su Uliana Lopatkina, Marianela Nuñez i Olga Smirnova, od plesača to je Vadim Muntagirov. Osim baleta privlače me mnoge stvari, i dalje volim putovati; imam društvo od nekoliko prijatelja, zimu često provodimo u Meksiku. Mislim da je važno imati drage ljude oko sebe. Neobično sam bio iznenađen vašim pozivom na razgovor, prošlo je dosta vremena od kada sam plesao u Zagrebu i lijepo je znati da nisam zaboravljen ili da sam možda otkriven za mlade generacije.
  
  Spominjali ste doista značajna koreografska i plesačka imena s kojima ste surađivali. To je svakako, osim talenta, zahtijevalo i veliki trud s Vaše strane. Plesački poziv je naporan i kratko traje; da je moguće, biste li danas izabrali isto?
  
  Bez razmišljanja! Plesati i podučavati ljude plesu uvijek bi bio moj odabir.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 19. svibnja 2025.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović