Baleti.hr

Groznica Elline noći

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Sergej Prokofjev, Pepeljuga, kor. Leo Mujić

• 
  
  Nije lako preuzeti riječki ansambl koji je nakon sedam uspješnih sezona pod vodstvom Maše Kolar nesumnjivo narastao do jednog od svojih povijesnih vrhunaca. Vodeći se uistinu uspjelim sloganom „Balet s karakterom“, dosegli su visoki status tehnički čistog, ekspresivnog, homogenog ansambla strasne, izgarajuće energije koji je dobivao pozive i priznanja diljem Hrvatske i Europe. Nakon informacije o promijeni vodstva, a to znači očekivane promjene i plesne poetike i repertoara, ansambl se početkom jeseni raspao, baš onako kao u Grand finalu, posljednjoj, tako dirljivoj i svim plesačima posvećenoj uspješnici Nadava Zelnera: neki su spremili ruksake i otišli na nove destinacije, drugi su ostali, treći su došli… I sad treba ponovno uspostaviti zajednički i kreativni ritam jednog novog ansambla. A to ne ide preko noći. I nije lako.
  
  Odabir Lea Mujića kao koreografa prve prave baletne premijere nove postave u Kazalištu je vjerojatno najviše što se moglo učiniti, s obzirom da je na čelo riječkog Baleta novi ravnatelj Paolo Mangiola stao tek početkom ove godine, znači usred tekuće sezone. Također Pepeljuga Sergeja Prokofjeva je sjajan, duhovit, razigran balet koji može podići atmosferu i u ansamblu i u publici. Dovoljno klasičan za spektakl tehničke virtuoznosti, a opet balet 20. stoljeća (praizveden 1945. u Boljšoj teatru u koreografiji Rostislava Zaharova) s velikim potencijalima brze, emotivno i psihološki glumački nijansirane igre. U Zagrebu je posljednju, cjelovitu (u 3 čina) Pepeljugu 2007. postavio Derek Dean i to je bila raskošna scenska slikovnica, kako već znaju izgledati baletne bajke.
  
  No, Milko Šparemblek nas je naučio da predstavu osim autora i djela čine vrlo konkretni parametri: ansambl, vrijeme i novac, nakon čijeg definiranja tek počinje umjetnička, autorska sloboda. Uigrani dvojac, koreograf Leo Mujić i dramaturg Bálint Rauscher, odlučili su se za glazbeno kraću, ubrzanu varijantu bajke od sedamdesetak minuta u osam scena, u kojoj se slijede svi ključni elementi priče, bez obzira što je zaplet drugačije obrazložen, kao groznica Elline noći, tj. snoviti košmar izazvan traumom nakon majčine smrti. Ovdje se majka vraća kao vila koja čarobnim moćima podržava sirotu kćer. U tom snu je otac slabić, koji se teško opire novoj, taštoj i posesivnoj ženi s dvije kćeri, koja je u zbilji nova susjeda i očito u Ellinoj podsvijesti opasna prijetnja u novonastaloj situaciji tate kao udovca. John, zgodni sluga novo useljene napadne ženske obitelji u snu postaje princ, tako da su tu svi protagonisti potrebni za bajku, uključujući naravno i odlazak na bal, i prestanak čarolije u ponoć i izgubljenu sjajnu plesnu cipelicu čija se vlasnica grozničavo traži.
  
  Nezgodno je što je ta grozničavost Ellinog sna o Pepeljugi ostaje kao dominantni dojam izvedbe baleta. Rastrzani grč pokreta i grčevita mimika, i najviše: žestoka pretjeranost na granici dobrog ukusa grotesknog trija majke i dvije bedaste, bahate i razmažene kćeri, koja kao da se više oslanja na karikaturalni prikaz Disneyevog crtića nego na najavljenu suvremenost, jedva je dala naslutiti komiku likova upisanu u baletnu priču. I nikome nisu bili smiješni dijelovi koji bi to sadržajno i dramaturški smjeli i trebali biti.
  
  U naslovnoj ulozi je nastupila Yurika Kimura, nježna i samozatajna plesačica još uvijek bez jače osobnosti, djevojčica koja tek sanja Pepeljugu, dok kraj nje dominira Marta Kanazir, elegantna, stroga i opasna, sa svim svojim moćima majke, vile, čudesne kume i klasične balerine. Leonard Cela, John i Princ je korektan partner koji ostaje općenit u izrazu. Tek Pepljugin/Ellin otac, Ali Tabbouch, u cijelosti savladava dvostrukost igre, mekan, izražajan i glumstven, i suptilno duhovit, uvjerljiv je u nijansama složenog lika koji se lomi između brižnog oca i usamljenog muškarca.
  
  Scenografije de facto nema, tek se pojavi poneki detalj koji u kombinaciji sa svjetlom daje naznaku mjesta radnje; u pravilu nenametljivo i fluidno, osim rogobatnog „grobnog kamena“ na kraju prve scene koji se najednom spusti i digne!? Kostimi individualiziranih krojeva podržavaju uloge i scene, a ansambl plohama jakih boja šareni i dinamizira prostor bala, koji je koreografski sigurno vođen. Zgodan je i duhovit detalj otkucavanja sata, kad svi plesači na balu postaju dio čarobnog mehanizma koji odbrojava ponoć.
  
  Ova brzinska Pepeljuga, grozničavog scenskog tempa i izvedbe, vratila me programskoj knjižici i pitanju postavljenom u naslovu uvodnog teksta Dubravke Vrgoč, intendantice HNK-a Ivana pl. Zajca „Što znači ispričati bajku danas?“. Dakako, ovaj kratki općeniti tekst koji se odnosi na neverbalnu, plesnu izvedbu bajke ne nudi odgovor; pretpostavlja se da je jedan od mogućih odgovora upravo uprizoren. No, kako završava autorica misao o Perraultovoj svevremenoj bajci koja uvijek iznova privlači publiku: „Treba ih znati ispričati i otplesati, u konačnici u njima treba znati i uživati.“
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 15. svibnja 2025.
  
  Pepeljuga
  libreto Nikolaj Volkov
  koreograf Leo Mujić
  dirigent Ayrton Desimpelaere
  dramaturg Bálint Rauscher, asistent koreografa Bálint Rauscher, scenograf Stefano Katunar, asistentica scenografa Paula Jakšić, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek
  izvode: Yurika Kimura (Ella, Pepeljuga), Leonard Cela (John, princ), Marta Kanazir (Cindy, majka i čudesna kuma), Marta Voinea Čavrak (Zorica, polusestra), Tea Rušin (Dragica, polusestra), Ksenija Krutova (Milosija, maćeha), Ali Tabbouch (Dr. Vanja, otac), Isabelle Zabot (Majstor ceremonije), Giovanni Liverani (Dječak sa narančama)
  Balet HNK-a Ivana pl. Zajca: Jody Bet, Benjamin Cockwell, Sephora Ferrillo, Sonja Milovanov, Laura Orlić, Giorgio Otranto, Federico Rubisse, Alessia Tacchini, Samuele Taccone
  Sudjeluju učenici Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica: Katja Anđelić, Karolina Čavrak, Linda Dedić, Karlo Gadanec, Zoe Kulušić, Vanesa Milošević, Robin Pavletić, Vivian Rose Mateer / Paola Baričević, Ani Džimbeg, Erika Grudić Banjavčić, Marla Nikolić, Mara Rački, Ela Radetić, Lana Šneler
  koncertni majstori Vivijana Rogina, Osman Eyublu, Riječki simfonijski orkestar, baletni majstori Paula Rus, Daniele Romeo

Piše:

Maja
Đurinović