Baleti.hr

Haku znači bjelina, čistoća, sloboda

Intervju: Takuya Sumitomo, Prvak Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u povodu premijere baleta Black Puzzle

• Od 5. do 12. travnja ove godine održano je trideset i treće izdanje Muzičkog biennala: Zagreb je umjetnički vibrirao na mnogobrojnim lokacijama, od uglednih institucija do klupske i underground scene. Kako ističu MBZ organizatori i njihovo umjetničko vodstvo, ovogodišnje izdanje istraživalo je najnovija glazbena strujanja, od suvremenih i eksperimentalnih formi do interdisciplinarnih suradnji s područja vizualnih umjetnosti, elektronike i teatra, a kako je inspiracija festivala bio zagrebački Muzej prekinutih veza, sva umjetnička djela bila su objedinjena pod krovnom temom i idejom Prekinutih veza.
  
  Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu surađuje s MBZ od samog osnutka, 1961. godine, a posljednji put prije deset godina, kada je izvedena predstava Kraljevi bogova Tomislava Olivera i Ivane Kiš u koreografiji Pascala Touzeaua (više ovdje), pa je ovogodišnje izdanje MBZ bilo važno i uzbudljivo za zagrebački balet iz više razloga. Muzički biennale Zagreb je izvanredan projekt u kojem se omogućuje izravna suradnja skladatelja i koreografa (izabranih preko međunarodnog natječaja) te predstavlja pravi umjetnički laboratorij u kojem se, u stvarnom vremenu, istovremeno stvara dvostruka kreacija, plesna i glazbena. Ovogodišnje triple-bill izdanje u HNK-u pod zajedničkim je naslovom Prekinute veze praizvelo u jednoj večeri šest radova: tri koreografska djela na skladbe troje skladatelja. Imali smo priliku vidjeti The Most Familiar Stranger u koreografiji Alessandra Giaquinta (glazba Rafał Rytersky), Flicker Out u koreografiji Jamesa Petta i Travisa Clausen-Knighta (glazba Ivan Končić) te Black Puzzle – Still, I Rise u koreografiji Takuye Sumitomoa (glazba Veronika Reutz Drobnić). (više ovdje)
  
  Takuya Sumitomo je dugogodišnji prvak Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, plesač izvanserijske tehničke i umjetničke kvalitete, a nadasve veliki miljenik zagrebačke publike. Ovaj put imali smo ga priliku vidjeti u ulozi koreografa, a sudeći prema reakcijama publike i kritike, Takuya je započeo svoje jednako uspješno koreografsko putovanje. Kako se snašao u novoj ulozi, koreografskoj, kako je izgledao taj uzbudljiv kreativni proces, ali i suradnja sa skladateljicom i plesačima, uz sva ostala promišljanja podijelio je u intervjuu nekoliko dana prije premijere.
  
  Možete li nam približili kreativni, stvaralački proces na Biennalu, koliko se razlikuje od Vaših prijašnjih koreografskih iskustava?
  
  Da, ovo je potpuno drukčiji proces jer je sve usmjereno na suradnju između koreografa i skladatelja. U mom slučaju, riječ je o suradnji sa skladateljicom Veronikom Reutz Drobnić. Nas dvoje više smo se puta sastajali (zoom sastanci, op.a.). i moram priznati, na prvom susretu nisam imao jasnu ideju u kojem smjeru ću razvijati koreografiju na zadanu temu prekinutih veza. No, Veronika je već na tom prvom sastanku imala vrlo jasan koncept, vrlo jasnu ideju priče svoje skladbe. Bio sam oduševljen njezinim pristupom konceptu Prekinutih veza i shvatio sam kako mogu prihvatiti njezinu ideju i uzeti ju kao početnu točku svoje kreacije. Veronika mi je zapravo otvorila vrata, imala je taj potrebni ključ za početak naše suradnje.
  
  Koliko je izazovno koreografirati na glazbu koju niste mogli prije čuti?
  
  Uvijek prvo polazim od glazbe, glazba mi je inspiracija i motivacija. I vjerojatno zato nisam ni imao jasnu ideju koreografije na samom početku. Započeli smo s Veronikinom glazbenom skicom, i onda na temelju te skice i koncepta, nastavili stvarati pregovarajući, usmjeravajući svoje želje i glazbene potrebe. Želio sam postići u glazbi neka emocionalna raspoloženja ili boje koje bi bile u skladu s mojim koreografskim idejama.
  
  Vaš pristup glazbi je s pozicije koreografa, onog koja stvara pokret, ali i iz pozicije plesača, odnosno onog koji izvodi pokret. Što je to što Vi kao koreograf i plesač potražujete u glazbi, koje su bile Vaše intervencije u Veronikinoj glazbi?
  
  Od prvog dana htio sam Veroniki približiti moj svijet u kojem su plesači protagonisti, oni su ti koji plešu na njezinu skladbu. Ako ne postoji određeni akcent, ritam, tzv. beat, vrlo je teško plesati na sceni uz živu glazbu. Smatram kako plesači moraju biti usklađeni s ritmom i sa samom skladbom. A ovdje je riječ o živom orkestru i glazbi koja ne slijedi uvriježene ritmove, brojanja na koja smo inače navikli u svom plesnom repertoaru. Za mene su sve te glazbene neuobičajenosti zanimljive, ali za plesače je ova partitura bila vrlo zahtjevna i izazovna.

  Je li Vas ova neočekivana glazba odvela ili pogurnula u neke nove koreografske prostore? Jeste li, zahvaljujući ovoj glazbi, možda pronašli nove akcente svog pokreta, pomaknuli svoj koreografski habitus u neki novi, neistraženi prostor?
  
  Poprilično! Kad sam je čuo prvi put, bio sam poprilično iznenađen. Pokušao sam slijediti partituru, što se učinilo nemoguće, jer je potpuno drukčija od svega što sam susreo u klasičnom baletu. Moram priznati, isprva sam bio zabrinut, no ipak me usrećilo što sam se mogao upustiti u nešto sasvim novo. Sâm se sasvim sigurno ne bih odvažio na ovakav projekt. I zato sam zahvalan timu Biennala.
  
  U plesnom (baletnom) svijetu naviknuti smo na to da sve imamo pod kontrolom. No, sada ste se morali prepustiti kolaboraciji, stapanju i pregovaranju s tuđom kreacijom...
  
  I Veronika i ja smo imali svoje ideje. U ovom procesu naučili smo slušati jedno drugo, cijeniti tuđe mišljenje. Ugodno sam se iznenadio koliko je uvažila neke moje ideje i koliko me uistinu čula, a ne samo slušala. Drago mi je što sam preuzeo njezin koncept, uz neke manje izmjene i prilagodbe plesačima koje sam imao na raspolaganju.
  
  Tema prekinutih veza preuzeta je iz istoimena muzeja, a Vi ste je nadogradili konceptom koji se bavi odnosom pojedinca i društva. Kako je došlo do te ideje?
  
  Veronika je ukazala na to da bismo se umjesto teme slomljenih srca i ljubavnih veza, mogli baviti prekinutim vezama u kontekstu društva u kojem živimo i onome što svakodnevno svjedočimo.
  
  Zanima me značenje imena Haku koje se pojavljuje u koreografiji jer, prema tražilici, Haku označava mnoge pojmove: bijelo kao boja, ali i nebo, pero, duša… pretpostavljam kako nije u pitanju samo poetičnost same riječi.
  
  Razmišljao sam o naslovu ove koreografije. Pojedinci koji zajedno čine društvo podsjetili su me na slagalicu (eng. puzzle, op.a.) i to je bila ključna riječ. S obzirom na pritisak da svi budemo isti i da imamo isto mišljenje, zamislio sam sve u crnoj boji – crnu slagalicu. Tako sam odabrao naslov djela. Glavni lik, Haku, drukčiji je od društva, on prekida vezu s društvom, zato što se ne osjeća kao dio društva. On mora predstavljati suprotnost društvu. A suprotna je crnoj boji – bijela. Pronašao sam japansko ime Haku, što znači bijela, bjelina, čistoća, sloboda. Svidjelo mi se ne samo zbog simbolike nego i samoga zvuka riječi Haku.
  Na probama sam vidjela kako grupne brojeve s plesačima oblikujete u vrlo homogenu, unisonu cjelinu. Pretpostavljam da je to nadahnuto konceptom.
  
  To je točno, pogotovo za grupne scene odnosno plesače koji izvode ulogu Društva. Potrebno je da su organizirani, pomalo kao matrix, pa se kreću gotovo robotski, no u tom broju plesači imaju kuglu/lopticu svjetla u ruci koja djelomično predstavlja dušu individue. Zamišljao sam ljude koji se kreću uokolo prateći vrlo jasna pravila, ljude koji mehanički odrađuju svoj posao, koji me pomalo podsjećaju na ulice u Japanu, ljude koji samo hodaju ravno, gotovo bez emocija, iako to naravno nije istina, nego je više vizualni dojam takvih prizora. Taj vizual otuđenih ljudi odredio je pokret grupe/društva. Jedino protagonist Haku ima emocije, On jedini ima ljudskiji pokret.
  
  Jeste li već imali pripremljenu koreografiju prije susreta s plesačima ili se koreografija mijenjala i stvarala usporedo, u suradnji s plesačima?
  
  Inače uvijek dolazim u dvoranu s unaprijed pripremljenom koreografijom, ali ovaj put je omjer pripremljene koreografije bio pola-pola, odnosno zadnji dio koreografije kreirao sam tijekom rada s plesačima. To je bio još jedan novitet u mom koreografskom radu, prvi put sam pokušao stvarati na licu mjesta, samo s bazičnom, sirovom idejom koju treba upogoniti i oblikovati u pokret. Imati pripremljenu koreografiju je puno sigurniji način rada, no želio sam iskusiti to uzbuđenje i nov pristup kreiranju. Naravno, ponekad sam bio na rubu suza (smijeh), no želio sam to iskustvo u svojoj matičnoj kazališnoj kući, to je bio izazov/zadatak kojeg sam si sam postavio. I iako sam strepio od tog iskustva, bilo je zapravo takvo olakšanje, oslobodila se sasvim nova energija. Stvarajući koreografiju s plesačima u realnom vremenu oblikovala se posebna kemija između plesača i mene. U procesu rada unaprijed se ispričam plesačima što će možda konačnih tri sekunde plesa značiti tri sata probe, ali plesači su uvijek dragi i dobrohotni. Shvatio sam da uistinu volim ovaj kreativni dio posla. Stresno je, ali ja uživam u tom stresu (smijeh). Ovaj cijeli projekt me samo podsjetio koliko volim kreirati, stvarati pokret. Također, htio bih naglasiti još dvije važne suradnje. Rieka Sumitomo je moja asistentica i bez nje ovo djelo ne bi imalo kvalitetu kakvu ima. Njena posebnost je što vidi stvari na totalno drugačiji način od mene. Ja sam bio zadužen za koreografski materijal, ali njen doprinos i uvidi čine ovo djelo blistavijim. Zahvalan sam i Pavli Pećušak, mojoj balet-majstorici, koja je svojim savjetima i idejama također utjecala da ovo djelo bude potpunije i bolje.
  
  Što je važno u alkemiji između koreografa i plesača?
  
  Kada zajedno stvaramo, spajamo naše sastojke. Ne silim ih da učine točno onako kako sam ja zamislio, dajem im neku vrstu recepta ili ideju jela koje bih volio, ali oni daju začine. I onda s njihovim idejama mogu improvizirati i razvijati dalje svoj koreografski rad. I na kraju dobijemo – izvrsno jelo! Divno je što svaki plesač ima svoju specifičnu reakciju na moju uputu, a upute mogu sadržavati i boje, i mirise i okuse koje priželjkujem vidjeti jer ne svodi se sve na niz suhoparnih pokreta. 
  
  Odabir plesača nije bio tako lak...
  
  Neki su odabrani prije, prema zamisli lika ili, rekao bih, bojama pokreta koje pojedeni plesači imaju. Često uspoređujem pokret s crtanjem kistom. Nije važno samo ono što crtaš. Ono na što stavljam fokus i ukazujem plesačima je važnost poteza kista. Nije riječ o tome što će se nacrtati, nego o cijelom procesu – kako i kuda kist prolazi. Plesače sam odabrao na temelju toga tko je bio spreman usvojiti tu metodu.
  
  Što se dogodi s Vašim protagonistom? Prikloni li se društvu ili ostaje jedinstven?
  
  Okvirno, On se otuđio od društva jer nije mogao biti svoj. Kad se osamio, zaokupile su ga misli, stotine misli i sve što mu je bilo u mislima, počelo se ukazivati pred njim u obliku njegovih klonova koje također izvode naši plesači. U Black Puzzle je istovremeno riječ o Hakuu, ali i o cijelom društvu, o tome kako gubimo svoj identitet u društvu. Haku proživljava transformaciju, posloži svoje dijelove i vrati se društvu. On prihvaća samog sebe, prihvaća svoje misli, svoja raspoloženja, prihvaća cijelog sebe te zbog toga uspijeva prihvatiti i društvo u kojem se nalazi.
  
  © Iva Višak, BALETI.hr, 13. svibnja 2025.
  (u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu)

Piše:

Iva
Višak