Baleti.hr

U historicističkom pamćenju umjetničkog nasljeđa

Uz osječku i čepinsku premijeru baleta Jela Bele pl. Adamovića u koreografiji i režiji Vuka Ognjenovića

• 
  
  „Prezrena institucija baleta koja se je tako teško mogla udomiti u Zagrebu, usprkos svim protivštinama lijepo je napredovala. To je ponukalo i naše glazbenike da se malko pozabave i baletnom glazbom. Prvi je korak učinio Bela pl. Adamović sa svojim baletom Jela. Gosp. je Adamović veoma talentiran glazbenik (više stručnjak negoli diletant), koji je do sada jaku stranu svojega talenta pokazao u simfoničnoj glazbi. Krasan njegov Andante religioso često je bio izvodio po našim koncertima. Ta se prednost opaža i u baletu Jeli, gdje se komponista služi virtuozno orkestrom. Glazba mu je pretežno deskriptivna, moderna, ali ni „melos“ nije u njoj zabačen. Tako se Jela zapravo više doimlje kao „glazbena slika“ negoli kao „balet“. Tomu je kriv i sadržaj dramatske priče (preudešen po Rückertovoj pripovijesti), koji ne obiluje dramatskim scenama niti pruža skladatelju prilike da se posluži narodnim motivima. Ta je priča sama po sebi doista poetično zamišljena, sav čar šume i netaknute prirode poprima u njoj vidljiv oblik i značenje – ali baš to je možda uzrokom što joj kruta realnost pozornice više škodi negoli koristi. S pravom je stoga rekao jedan kritičar: „Dva stabla koja se u ljubavi odbijaju i privlače, ipak su premalo dramatska, ako ih i okružuje sav čar šume“.“ (S. Miletić, 1904: 345)
  
  Citirani zapis Stjepana Miletića iz Hrvatskog glumišta odnosi se na trud oko pokretanja, organizacije i postavljanja (nacionalnog) baleta u Kazalištu čiji je tada bio intendant, i neuspjeh Adamovićeva „baleta“ Jela koja je nakon pet izvedbi nestao s repertoara. Doduše, zagrebačka publika tog kratkog pionirskog baletnog zamaha čija je glavna protagonistica baletna solistica Ema Grondona nije prihvatila ni Giselle, ali iz šturih reakcija razvidno je da Jela nije ono ni što je mladi intendant zamislio, a kako kao glazbeno scensko djelo nije sadržavala ključne elemente kazališne forme baleta, ni struka se ne slaže oko njezinog statusa prvog hrvatskog baleta. No, to sve nije važno u ovom kontekstu uzbudljivog otkrića Adamovićeve baletne glazbe i njezina uprizorenja usklađena s vremenom nastanka. Očito je da osječki HNK muče problemi Miletićevog doba, i da je Vuk Ognjenović, kao autor (koreograf, redatelj i dramaturg te suautor kostima, scene i svjetla) nove, osječke Jele krenuo, kao i hrvatski balet više puta tijekom svoje povijesti, iz početka. Dakle, zalažući se za nacionalno, ali i regionalno umjetničko nasljeđe, budući da je skladatelj Bela pl. Adamović iz Čepina, Ognjenović se vraća na početnu točku, scenarij i glazbu djela praizvedenog u Zagrebu 15. siječnja 1898. i u prisvojenom historicističkom pamćenju uprizoruje Jelu kao tradicionalni „fantastični balet“ u tri slike. Onako kako je on trebao izgledati kao prvi hrvatski balet, krajem 19. stoljeća.
  
  Scenarij Jele su prema Rückertovoj pjesmi, odnosno priči u stihovima, prilično raspisali Louis Frappart i Franz Gaul iz Bečke državne opere, inače suradnici u to vrijeme vrlo prisutnog i utjecajnog austrijskog skladatelja i ravnatelja baleta Josefa Bayera. Na plakatu predstave je naglašeno da je Frappart „počasni član c. kr. dvorske opere u Beču“, ali se uopće ne spominje onaj tko je „uredio“, „postavio“ djelo, tj. tko je autor „fantastičnog baleta u jednom činu“ i koreograf pet plesova? „Berceuse“ pleše Grondona, a „Veliku narodnu koračnicu“, „Valčik bajoslovnih prikaza“, „Čar cvijeća“ i vjerojatno „Ples olujnih duhova“ koji je Apoteoza djela, „sav baletni zbor“. Ostalo, odnosno tijek priče se očito izvodi mimski da bi se objasnio sadržaj. Jela je priča o lijepoj i oholoj djevojci, koja u fascinaciji zlatom i bogatstvom prezire ljubav mladića iz svog prirodnog okruženja. U izvornoj verziji iz 1898. Jela je „vila omorike“, a Marko „duh javora“, radnja se dešava u šumi, gdje vlada Šumska kraljica, a vile i patuljci („šumski mužići“) dolaze u pomoć. S druge strane tu je moćni Zlatni kralj sa svojom blistavom, „aristokratskom“ i pompoznom svitom, koji će očarati naivnu šumsku djevojku i unijeti nemir i raskol u šumsku idilu i ljubavnu sklonost mladog para.
  
  Ognjenović ne bježi od izvornog predloška, niti ga pokušava modernizirati (druga je stvar što patuljci sa štitovima (preuzeti iz izvornika) danas asociraju na ekipu Torina Hrastoštita iz Hobita), samo ga još malo razrađuje u smislu karaktera Jele. Napisao mi je: „Jela je pomalo naivna, ne zavodi svjesno pomalo devijantnog i nezasitnog kralja. Tako sam opravdao njene radnje te ostavio prostora da joj se lakše oprosti i poistovjeti s njom. Svakako mi je tako bilo bliže izvornoj Rückertovoj pjesmi. Htio sam da Jela bude zapravo više nesigurna i nezadovoljna samom sobom nego pohlepna i proračunata, kako sam iščitao iz originalnog scenarija Fraparta i Gaoula.“
  
  Ponovno otkrivena glazba pl. Adamovića je nesumnjivo dragocjen poklon slavonskih umjetnika, istraživača i – zašto ne bismo istaknuli: općine Čepin (koja je financijski stala iza svog plemenitog sugrađana i ovog projekta) korpusu hrvatske glazbene baštine: bogata lijepim romantičnim tancovalnim dijelovima i dramatičnim obratima, dramaturški podržava i vodi priču. Orkestrom osječkog HNK-a dirigirao je Vladimir Piskunov koji je i raspisao klavirsku partituru otkrivenu u ostavštini obitelji Adamović u Čepinu. (Na Hrvatskom radiju je postojala jedino snimka uvertire baleta.)
  
  Scenu i kostime su oblikovali, pod Ognjenovićevim idejnim vodstvom, mladi osječki autori Ivana Bašić i Bruno Osmanagić. Velika, impresivna scena „duboke šume“ se u trenutku preobražava u dvore Zlatnog kralja i opet nazad u šumu; kostimi su razigrani, s puno detalja, iznijansirani u bojama od vilinske prozračnosti do zelenih patuljaka; pompozni Zlatni kralj (Gordan Marjanović) pomalo je karikatura na temu Kralja Sunca, ali i hommage vladaru koji je bio strastveni plesač i njegovom dvoru gdje se ova umjetnost strogo kontroliranih, estetiziranih gesta počela razvijati u pravcu kazališnog plesa.
  
  Balet je uokviren vrlo efektnim slikama: kreće u mističnoj atmosferi šume gdje iz jutarnje izmaglice izranjaju brojna šumska bića, a završava bajkovito sretno i diznijevski blistavo. U izvedbi nastupaju članovi Baletnog ansambla HNK-a u Osijeku (što god to značilo s obzirom da ne postoje na službenoj stranici HNK-a izvan programa konkretne predstave, dakle nema nikakve informacije o njihovu postojanju, imenima i biografijama unutar organizacije Kazališta), a kratko, u epizodi Zlatnog genija i sam Ognjenović, te djeca iz Baletnog studija HNK-a u Osijeku i učenici Odjela za klasični balet Glazbene škole Franje Kuhača. Protagonisti su gostujući plesači iz skupine Europaballett St. Pölten (s kojom je Ognjenović već dugi niz godina profesionalno povezan), Nichika Shibata (Jela) i Gabriel Perez Arencibia (Javor), iako je zapravo treća gošća, Stanislava Zasiedatielieva (Vilenjakinja i Olujna vila) najdojmljivija kao solistica. Domaće snage predvođene Janom Brletić, Dorom Luketić Marijanović i Sarom Epifany Erceg su vrlo korektne i samozatajne u službi sadržaja i cjeline doživljaja baleta.
  
  Ova nova, druga postava baleta Jela premijerno je izvedena 14. veljače 2025. u HNK-u u Osijeku, a nedavno, 24. travnja i kod kuće, u Čepinu, pred ponosnim stanovnicima, u ispunjenoj novootvorenoj dvorani Centra za kulturu. I to je baš lijepo.
  
  Miletić je u svom prosvjetiteljskom zanosu izgorio za svega četiri godine. Ni Jela niti balet kao kazališna umjetnost još nisu pustili korijene u Hrvatskoj; angažirani plesači su se vratili na neke druge europske scene ili su potražili nove, a u Zagrebu još dugo godina neće biti profesionalnog baleta. Vuk Ognjenović je na braniku osječkog baleta već petnaestak godina i usprkos silnom angažmanu i vjeri, i produkcijama koje usput pune kazališnu blagajnu, ostaje osamljen u svojoj misiji. Vodi baletni studio pri Kazalištu, kadar iznimnog visokog obrazovnog profila, u kojem redovito vježbaju liječnice, fizičari, studentice… Periodično, uz rad na nekoj novoj predstavi priključi se po nekoliko profesionalno školovanih plesača, no kako nema radnih mjesta i oni naravno odlaze čim se ukaže neka kvalitetna prilika. Na jedan moj komentar Vuk mi je napisao: „Tek sam godinama kasnije nakon školovanja u Zagrebu osvijestio tu nepravdu kojoj je bila podvrgnuta moja umjetnost. Balet nekako kao da je bio usputan, tu je bio samo da zabavlja i popunjava opere, operete i mjuzikle pa čak i dramske predstave. To sam htio, i još pokušavam promijeniti. Prvo u svijesti publike, što sam nadam se i učinio, a onda posredno i najbitnije u svijesti naših osnivača i vodstva kazališta. Nažalost, tu se stvari i dalje nisu maknule s mrtve točke.“
  
  Situacija je nevjerojatno apsurdna, i groteskna, i dirljiva u entuzijastičkim naporima izvođača i velikoj podršci publike, i neprestano se ponavlja pri svakom teškom mukom izvojštenom projektu. HNK u Osijeku proizvodi baletne premijere, prave spektakle, i prodaje baletne naslove bez i jednog zaposlenog, profesionalnog plesača. I kako tome pristupiti? Kao čudu koje zadivljuje ili „uzaludnom ljubavnom trudu“ Vuka Ognjenovića?
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 10. svibnja 2025.
  
  Jela
  glazba Bela pl. Adamovich Čepinski
  dirigent Vladimir Piskunov
  redatelj, koreograf i dramaturg Vuk Ognjenović
  scenografija Ivana Bašić, Vuk Ognjenović, kostimografija Bruno Osmanagić, Vuk Ognjenović, izrada oglavlja Bruno Osmanagić, oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia, Vuk Ognjenović, video projekcije Ivana Bašić, baletni majstori Sara Epifany Erceg, Jana Brletić, Vuk Ognjenović
  
  izvode: Nichika Shibata (Jela), Gabriel Perez Arencibia (Javor), Jana Brletić (Šumska kraljica), Sara Epifany Erceg, Helena Grbavac, Lucija Horvat, Lucija Firi, Dora Luketić Marijanović, Maja Frankić, Petra Lucija Živković, Petra Macan (Šumske vile), Stanislava Zasiedatielieva (Vilenjakinja), Danijel Zmaj Novoselac, Neven Lucifer Davidović, Armando El-hag Hassan, Vanja Dušić (Vilenjaci), Vinka Zuanović, Ana Brkić, Anđela Puljko, Latica Kupčerić, Patricija Pavišić, Lea Kizmić, Izabela Hercog, Astrid Vić / Klara Rukavina, Ema Horvat, Ana Zetović, Ivona Paradžik, Mila Santrić, Neva Vučak (Patuljci), Vuk Ognjenović (Zlatni genij), Gordan Marijanović (Zlatni kralj), Dora Luketić Marijanović (Rubin), Sara Epifany Erceg, Helena Grbavac, Lucija Horvat, Lucija Firi, Dora Luketić Marijanović, Maja Frankić, Petra Lucija Živković, Petra Macan (Kristali), Anja Terek, Lucija Velić, Ema Jozefčak, Petra Roguljić, Dora Loci (Zlatne princeze), Tea Kosanović, Nadia Kalafatić (Zlatne dame), Filip Lukavečki, Stribor Hrpka, Rita Idžojtić, Mila Idžojtić, Gabrijela Brkić, Jana Rončević / Vida Miloloža, Marisa Stojković, Petra Horvat, Iris Lončarević (Zlatna djeca), Stanislava Zasiedatielieva (Olujna vila)

Piše:

Maja
Đurinović