Travanj je započeo s 33. izdanjem Muzičkog biennala Zagreb i svečanim predstavljanjem raskošne koprodukcije nastale u suradnji sa zagrebačkim HNK-om: realizaciji tri baletna djela koja su u tandemu glazbenih i koreografskih interpretacija obradila temu prekinutih veza. Dvije su ustanove putem međunarodnog javnog natječaja okupile autore; tri koreografa koje je odabrao Balet HNK-a, surađivala su s tri skladatelja/ice koje je odabrao Muzički biennale. Tema je nadahnuta konceptom Muzeja prekinutih veza Olinke Vištice i Dražena Gurbišića, koji je još prije petnaest godina okrunjen nagradom kao najinovativniji i najsmioniji muzejski projekt u Europi, koji se predstavlja kao „muzej o tebi i nama, o načinima na koje volimo i gubimo“. Dok muzejski projekt nosi snažan intimni ton, u kontekstu izvedbenih umjetnosti ta tema dobiva širi društveni opseg, koji se u predstavljenim autorskim djelima prikazuje iz različitih perspektiva.
Odabrana tema cikličnih kretanja iz postojanja u nepostojanje, srastanja i rascijepa duboko je inherentna izvedbenim umjetnostima, što referirajući se na japansku tehniku popravljanja razbijenih ili oštećenih predmeta od porculana ili keramike lakom pomiješanim sa zlatnim prahom (kintsugi), u tekstu programske knjižice slikovito sa svoga stajališta napominje i umjetnički ravnatelj Biennala, Ivan Josip Skender. Kroz stvaralački preplet fizičke prisutnosti tijela, dinamike pokreta i emocionalnog naboja glazbe, sugerirani odnos smrti i sudbine često čini temeljnu dijalektičku, a time i neizbježnu simboliku načelne političnosti, izražene u plesnim izvedbama kroz slojevitu višeznačnost. Time je zanimljivije u jedinstvenom tematskom uvezu, vidjeti više raznolikih pristupa oblikovanju tjelesnih metafora takvih transformacija.
Elektroakustični balet poljskog skladatelja Rafała Ryterskog u koreografiji Alessandra Giaquintoa The Most Familiar Stranger donosi sugestiju oblikovanja zajednice, postupnost otvrdnjavanja društvenog tkiva iz razjedinjenih zrnaca, u kojemu oduševljavaju barem dvije stvari. Prvo je plesni vokabular oslonjen na motiv isprekidanog tijeka pokreta, što mu daje dramatičnost i nepredvidivost, a sinkopa je, zaslugom ansambla koji diše kao jedno, istančano utkana u odnos aktiviranja mimetičke dinamike između pojedinca i grupnog kretanja, premda su u kreacijama tjelesnih izraza plesači očito imali značajni stupanj slobode. Visoko individualni u ekspresiji tjelesnih autocenzura, svatko od njih zastajkivanje gradi iz vlastite unutarnje ritmike trajanja. Drugi element koji se ističe jest nijansirano istaknuta svijest o različitim razinama medijalnosti u rasponu od bazično tjelesnog, živog do prijelaza u virtualni prikaz, dosljedno provedena kroz vizualnost scene i kostima. Minimalistička scenografija (Chiara Bugatti), služi se simbolikom – smjenjuju se žilava priroda u motivu agave i transformativni motiv prozora, fotografskog kadra, ekrana, zrcala ili psihološke projekcije kao perceptualnih stanja stvarnosti, koju gradimo kao bića kultura.
Kostimografska paleta prigušenih zemljanih tonova priziva usporedbu vibrirajućih i prkosno živih pokrenutih tijela u scenskim totalima, često parcijalno zaustavljenog flowa grupe, sa starim fotografijama u tehnici sepije. Glazbeno fragmentiranje i prevlačenja zvučnih slojeva jednog preko drugog, gubici zvučnih frekvencija, a zatim miješanje elemenata nacionalnih himni, dodatno uzburkavaju dojam nježne strukturalnosti, podatne upadicama stranih elemenata. Stvaralački, upravo načelo ukazivanja na potrganost unutrašnjeg veziva, funkcionira kao ljepilo koje akumulira i izvana povezuje različite slojeve u nestabilnu, propitujuću strukturu koja iz vlastitih šupljina, gradi uvjerljive putove. Plesači izvode svoje i zajedničke dionice elastično, individualni su pokreti isprekidani, a kolektivno se gibanje oslobađa, klizeći s jednog tijela na drugo, kao neka neuhvatljiva sila animacije omotana ritmikom lude hitrosti i naglih rezova, postupno usporavajući u zamrznutost koja vodi ka nestajanju s druge strane horizonta.
Koreografija Jamesa Petta i Travisa Clausen-Knighta za balet Flicker Out, oblikovana uz elektroničku glazbu Ivana Končića prožetu klavirskom osnovom skladatelja, donosi konvencionalniji i smireniji izričaj, najbliži klasičnoj baletnoj estetici no obogaćen ekspresijom otuđenja. Prema riječima samih koreografa, u plesni materijal ugrađen je „rad s tijelima plesača“, s onima koji se „upuštaju u introspekciju i prisvajaju djelo“. Rezultat je koreografski pročišćen estetski smjer na tragu minimalizma, obogaćen individualnim istraživanjem emocije, koju plesači, osobito profinjeno vretnasta, a ipak prkosno snažna Iva Vitić Gameiro, kao i druge balerine Cristiana Rotolo, Saya Ikegami i Lucija Radić Palinko, upisuju u svoj vokabular. Isticanje teme gubitka ljubavi odnosno motiva razdvajanja ili distance kao bazičnih formi tjelesnih suodnosa na sceni, osobito je zanimljivo razrađeno u duetima i tercetima, gdje uobičajena, klasična baletna podržavajuća nježnost baletnih parova biva zamijenjena drskim odmicanjima, odbijajućim refleksima no i indiferentnim približavanjima. No i tada kretnje plesača odražavaju jaku sugestiju zatvorenosti osobnih kinesfera i stvaralački sugeriraju emocionalnu izolaciju.
Krajnje lapidarna, a vizualno iznimno dojmljiva, scenografija podvlači elegantni ton diskretnog zamiranja; koristi reflektirajuću teksturu aluminijske folije, koja poput površine užarenog vulkanskog kamenja u izdisaju, emitira posljednje bljeskove vatrene snage, prelazeći u kristalizirani oblik smrti. A upravo su takva i fantastična plesna tijela, kristalno jasnih kontura, u nizanju faza svog zaustavljanja.
Za komorni ansambl baleta Black Puzzle – Still, I Rise, nadahnut stihovima afroameričke pjesnikinje Maye Angelou („.Just like hopes springing high, Still I'll rise...I am the dream and the hope of the slave, I rise, I rise, I rise.“), koji je koreografski osmislio prvak Baleta HNK, Takuyo Sumitomo, glazbu je napisala skladateljica Veronika Reutz Drobnić. Dramatično djelo, u kojemu pomalo odjekuju hamletovska pitanja, ulazi u sukob s osjetljivim i gusto shvaćenim materijalom, s kompleksnim dinamikama između individualne svijesti i masovno zasnovanih društvenih struktura, a vizualno-auditivni identitet gradi iz kontrastnih odnosa. Ovo natjecanje za afirmaciju duševnih istina na divan način simbolično postavlja odnos tame i svjetlosti, u metaforičnu igru koja se materijalizira i u najsitnijim detaljima, primjerice sa svakom kretnjom protagonista Hakua, energičnog Yuhoa Yoshioke iz čije crne kose se obilno prosipa bijela prašina. Prostor je tama, a svjetlost ga koncentrirano raspršuje i u njemu cijepa pukotine podijeljenih strana ili nove staze. Na početku se svjetlost rasipa poput zvjezdane kiše u mnoštvu svjetiljki, koje se spuštaju s visina da bi ih ansambl kasnije koristio u svojstvu znakovnih atributa, kao iskrice masovne rijeke. Snažan prodor mezaninskog svjetla Hakuu pruža oslonac u solo dionicama, u samotnim previranjima i lucidnim trenucima.
Iz sraza masovnosti i solo dionica, u kojima masa čas guta Haukua, čas Haku svojom silom razgrće masu oko sebe, uhvaćena je formalna ljepota pokrenutog prostora oblikovanog u totalima, koji se s bujičnom žustrinom prelijeva iz jedinstva u energetsku mnogolikost. Svaki koreografski detalj vodi dijalog s glazbom, čije strukture odišu dalekoistočnim utjecajima. No ovdje nema egzotike radi dojma – svaki ton, svaki zvuk, nosi jasnoću značenja i svrhe, utkane u samu srž cjeline na vrijedan i semantički čitljiv način. Strukturna unifikacija ili hijerarhijska uvjetovanost svih elemenata bazično je sveprisutna, i u tome istovjetna prevladavajućoj scenskoj tami, a dramaturgija izvedbe upravo ovu svoju ishodišnu postavku, neprestano dovodi u pitanje u ovoj snažnoj izvedbi.
Tri baleta proizašla iz različitih poetičkih uvjerenja, povezala je u estetsku kompaktnu i decentnu partituru kostimografkinja i scenografkinja Petra Pavičić. Kroz raspletene niti Prekinutih veza, pokazala su se mnoga lica važnih kritičkih uvida u nelagode s kojima živimo. Tijekom jedne večeri nadahnuli su nas stvaralački pronicljivi prizori društvenih mehanizama mimetičkog oponašanja naspram ideje tuđinstva, otuđenja u bliskim odnosima i osobnog samotnjaštva individualne svijesti u masovnim gibanjima.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 15. travnja 2025.
The Most Familiar Stranger
glazba Rafał Ryterski
koreograf Alessandro Giaquinto
vizualni identitet kostima Alessandro Giaquinto, suradnica za kostimografiju Petra Pavičić, scenografkinja Chiara Bugatti, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, asistent koreografa Shawn Wu, dirigent Ivan Josip Skender, asistentica kostimografije Ana Trišler, baletni majstor Andrej Barbanov
izvode: Mario Diligente, Taiguara Goulart, Asuka Maruo, Mattia Baccon, Vid Vugrinec, Candela Nieto Cortés, Pavel Savin, Atina Tanović, Elizabeth Anderson / Mario Charlo Sobrino, Thomas Boddington, Seth Bromley Clark, Saya Ikegami, Ossian Montemartillo, Rizumu Tanaka, Vid Vugrinec, Lada Rora, Mutsumi Matsuhisa
Flicker Out
glazba Ivan Končić
koreografi James Pett, Travis Clausen-Knight
kostimografkinja i scenografkinja Petra Pavičić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, asistentica kostimografkinje Ana Trišler, baletna majstorica Iva Višak
izvode: Samuele Berbenni / Pavel Savin, Miruna Miciu / Iva Vitić Gameiro, Thomas Boddington, Cristiana Rotolo, Pierre Gaston, Saya Ikegami, Lucija Radić Palinko / Ossian Montemartillo, Elizabeth Anderson, Valentina Štrok, Hinako Shinzaki
Black Puzzle – Still, I Rise
glazba Veronika Reutz Drobnić
koreograf Takuya Sumitomo
kostimografkinja i scenografkinja Petra Pavičić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, dirigent Ivan Josip Skender, asistentica koreografa Rieka Suzuki Sumitomo, asistentica kostimografkinje Ana Trišler, baletna majstorica Pavla Pećušak
izvode: Yuho Yoshioka / Mario Charlo Sobrino; Mario Diligente / Justin Popa; Mattia Baccon / Helena Troha; Seth Bromley Clark / Agnese Stancanelli / Diana Laura Montes Mota; Mario Charlo Sobrino / Yuho Yoshioka; Andrea Podda, Arnau Velázquez Rodrìguez, Giovanni Messeri, Takahiro Tamagawa, Adam Harris, Agnese Stancanelli, Helena Troha, Ozana Mirković Blokar, Hinako Shinzaki, Atina Tanović, Mutsumi Matsuhisa, Dora Blaić, Rizumu Tanaka, Diana Laura Montes Mota, (Ossian Montemartillo, Leda Šeparović, Dora Kovač, Anna Letizia Joly, Estrella Cebrino Torres, Marta Sironić, Paulina Žanetić, Valentina Štrok, Makeely Georgia Foster)
Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
koncertni majstori Mojca Ramušćak, Zvonimir Krpan, glazbena voditeljica Ljudmila Šumarova, korepetitor Teo Visintin, inspicijentica Ana Vnučec
