Class Concert
Prva koreografija i inauguracija novog ravnatelja Baleta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta Denisa Matvienka nazvana Class Concert prikazuje bogatu tradiciju ruskog klasičnog baleta te život plesača na sceni i iza scene. Za Class Concert Matvienko koristi glazbu vjerojatno najpoznatijeg baletnog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, njegovu simfonijsku glazbu i dio iz baleta Trnoružica. Ono što cijenim kod baleta je njegov lartpurlartizam, umjetnost zbog umjetnosti same; plesna tehnika kao čin komunikacije, bit i smisao umjetnosti u klasičnoj baletnoj estetici. Stoga sam se vrlo ugodno iznenadila samom početku predstave dok je orkestar izvodio uvertiru: na ogromnom platnu, u stvari na zatvorenom crvenom plišanom zastoru prikazivale su se scene iz baletnog studija, univerzalni svijet plesača kakav postoji u svakom kutku zemaljske kugle. Vježbe na štangi, vježbe na sredini, adagio i allegro, podrške i špice – vječiti i osebujan kanon klasične baletne tehnike snimljen i montiran znalačkom rukom Marija Buličića.
U nastavku večeri koreograf Denis Matvienko nije igrao samo na kartu grandiozne, no suhoparne tehnike iako je, kako sam već napomenula, ona u klasičnom baletu karta za procjenu umjetničke vrijednosti, nego je unio brojne intimne, upečatljive i duhovite elemente koji naglašavaju karakter i osobnost plesača, izvedeno zaigrano i romantično kako većinom ljudi i zamišljaju baletne umjetnike.
Predstava započinje kada čistačica otvara zastor (njezino ime nije navedeno u programu) i ulaskom plesača u baletni studio: tu je štanga, počinje dan, plesači dolaze, zadirkuju se, šale, neki imaju slušalice isključeni za svijet oko sebe, balerine koriste mobitele aranžirajući žive pomodne slike radeći selfije i pučeći usne, netko vježba i hod na štakama. Započinje klass koji vješto kombinira bogati vokabular klasičnog baleta, a lakoća kojom se plesači kreću maskira napornu i predanu dnevnu rutinu. U jednom trenutku spušta se tamni zastor u svrhu kadriranja pogleda, odnosno izolacije nogu i stopala koje izvode vježbe, korake, skokove i bravure karakteristične za klasični balet.
Potom slijedi večernji izlazak na scenu, kostimi se mijenjaju i vježbe postaju koreografije. Revija plesača posloženih po strogoj baletnoj hijerarhiji broji dvanaest balerina i šest baletana u ansamblu, solo trio i dva para solista: Ania Batkowski i Robbie Fisher te Daria Manoilo i Kaynan Pereira Oliveira čiji su pas de deux i solo varijacije čistih akademskih linija, matematički precizni i vrlo sličnog umjetničkog nivoa. Visoki skokovi plesača (sisson, varijacije grand jetes, batterie), visoki developpei plesačica, sigurni balansi, fouettes, pirouette svih varijacija, besprijekorne podrške i figure u parovima, prezentacija su sposobnosti i trenutnog umjetničkog i tehničkog dosega splitskog baletnog ansambla. U skupnoj, završnoj sceni svih plesača s baletnom tehnikom isprepleli su se i elementi karakternih plesova bez kojih je nezamisliv ne samo baletni class nego i bilo koja tradicionalna baletna predstava.
U konačnici, u ovoj revijalnoj prezentaciji splitskog Baleta možda je najatraktivnija bila ljupka trojka plesačica s dalekog istoka: Urara Onomata, Yuka Nojo i Rimi Mizuoka, tanke, britke, šarmantne, duhovite i tehnički besprijekorno precizne, u prekrasnim haljinama čija širina i težina naglašavaju svaki attitude u pozi ili okretu, balanšinovski smještene ispred ogromnog svijetlog horizonta.
© Sanja Petrovski, BALETI.hr, 15. travnja 2025.
Šeherezada
Drugi, i nesumnjivo iščekivani dio nove splitske baletne večeri bila je Šeherezada, poznati balet Mihaila Fokina i Alexandrea Benoisa koji su Ruski baleti pod vodstvom Sergeja Djagiljeva izveli 1910., u drugoj sezoni svog osvajanja pariške, a onda i europske scene. Istoimena simfonijska suita Nikolaja Rimski-Korsakova nastala je 1888. kao „kaleidoskop bajkovitih slika“ nadahnuta arapskom zbirkom pripovijesti Tisuću i jedna noć, koje, čineći okvir djela, priča Šeherezada, posljednja žena perzijskog vladara Šehrijara. Naime, on, ogorčen nevjerom prve supruge, preventivno ubija svaku novu ženu nakon prve bračne noći, a Šeherezada pričanjem produžuje vlastiti život, jer svaku priču mudro prekida pred jutro na ključnom dijelu i tako od ogorčenog ali i radoznalog Šahrijara dobiva uvijek ponovno još jedan dan života, sve dok ga potpuno ne pridobije.
No balet Šeherezada, koji će osvojiti Pariz dvadesetak godina nakon nastanka skladbe, u Fokinovoj koreografiji i dekoru te kostimima Leona Baksta nije priča o Šeherezadi, nego je zapravo prequel zbirke Tisuću i jedna noć. Glavni likovi su voljena Šehrijarova žena Zobeida i njezin ljubavnik, Zlatni rob, koji se po Šehrijarovom odlasku u lov prepuštaju užicima zajedno s ostalim djevojkama i robovima koje su podmićeni eunusi pustili u prostor harema, i budući da je to bila klopka, odnosno provjera njezine vjernosti u koju već jako sumnja sultanov brat Šahzeman, svi počinitelji i sudionici preljuba su na kraju ove baletne jednočinke – pogubljeni.
Sadržaj baleta dakako daje pravi okvir za sve ono po čemu je moderni repertoar Djagiljevljeve trupe bio poznat i čime je vratio pozornost Europe na balet kao kazališnu umjetnost: vizualni spektakl istočnjačkih materijala, boja i ornamenata, egzotična i profinjena erotika koja je zagolicala maštu europske publike, uzbudljivi plesački temperament na stiliziranim etno i karakternim elementima i ritmičkoj potki glazbene tradicije različitih naroda. A pritom su na pariškoj praizvedbi Šeherezade protagonisti par iz snova: ekspresivna, vitka, tamna ljepotica Ida Rubinstein (koja je godinu dana ranije, pri prvom ruskom proljeću u Parizu već privukla najveću pozornost javnosti kao karizmatična Kleopatra) i čudesan plesač koji stoji u zraku Vaclav Nižinski.
Zagrebačka premijera Šeherezade je samo dvanaest godina kasnije u postavi Margarite Froman (1922.). Ona i Maksimilina Froman plesali su Zobeidu i Zlatnog roba, a tim povodom Antonija Kulčar (foto Tonka) snima cijelu seriju efektnih fotografija. U svom ateljeu kreirala je orijentalni kutak s divanom i vertikalno postavljenim tepihom gdje su plesači pozirali pojedinačno i zajedno u prepoznatljivim pozicijama iz baleta. Margita Froman je Šeherezadu obnavljala još 1932. te 1945. U Splitu je Šeherezadu prvi postavio Franjo Horvat 1963., u zajedničkoj večeri nakon Licitarskog srca. Iako navodi da je balet po scenariju Benoisa, i da se referira na izvedbu Ballets Russes Djagiljeva, po nekom tadašnjem prešutnom običaju, ne spominje koreografa izvornog baleta Fokina.
Denis Matvienko, ukrajinski baletni umjetnik impresivne karijere, koji je preuzeo vodstvo splitskog Baleta i za ovu priliku povukao vrsno pojačanje iz boljih trenutaka Marijinskog teatra: dirigenta Mihaila Sinkeviča i asistenticu koreografa Irinu Prokofievu, vraća i tradiciju egzotičnog i dekorativnog plesnog teatra Ballets Russes u Split. U skladu s pozivanjem na izvorni balet Fokina, Benoisa i Baksta, Neven Mihić i Ozren Bakotić kreiraju na sceni raskošnu i svjetlucavu mekoću harema (u palači bogatog sultana), zlatnog kaveza koji nastanjuju sultanove žene, svirači, odaliske, eunusi, uglavnom različite razine slugu i robova. U toj atmosferi putene uslužnosti, i kretanja skupina u dvodimenzionalnoj ornamentici tijela (tehnički blisko kretanju nimfa u kasnijem Poslijepodnevu jednog fauna Nižinskog), ističe se prkosni, ponosni, blistavi lik Zobeide Irine Čaban Bilandžić koja se gordo i nehajno, nezainteresirano šeta prostorom; poput pauna ali i tigrice; prekrasna i nedokučiva sultanova miljenica potiče sumnju koju znakovito šapuće i širi mrki Šahzeman, uznemirujući nesigurnog i zaljubljenog brata. (Braća Remus i Romulus Dimache idealni su interpretatori ovih naglašeno glumačkih uloga.)
Centralni dio baleta je vrijeme razuzdane ljubavi, u dinamičnoj i profinjenoj stilizaciji klasičnog baleta; podmićeni duhovito groteskni eunusi daju ključ od vrata harema u koji će se stuštiti mladi robovi i konačno ulazi na scenu i On, krasni mladić, Zlatni rob u dojmljivoj izvedbi Danila Podhruška. Nakon prvotne eksplozije radosnog susreta parovi se u ljubavnoj igri razmještaju po podu u liniji horizonta da bi ostavili prostor za strasni duet Zobeide i Zlatnog roba, igru međusobnog zavođenja i duboke tjelesne pripadnosti. (Tijekom njihovog plesa prepoznajemo i poznate pozicije iz prvih Fokinovih postava ovjekovječenih na fotografijama.) I dok je klasični, akademski balet postavio na pijedestal nježne, prozračne, eterične likove žena čije je kretanje bilo nalik letu, novi balet koji je 1909. došao iz Rusije ih posve modernistički spušta na zemlju; osviještena putenost Zobeide je himna zemaljskom tijelu: skladnom, moćnom, gipkom i punom dubinske čežnje. Njena zabranjena, plesana strast spram Zlatnog roba je i jedinstveni trenutak otpora svom vlasniku, opojni trenutak slobode. I stoga, kad kreće sultanova odmazda i svi već uokolo leže mrtvi, uključujući i njezinog ljubavnika, a Šehrijar oklijeva još uvijek slab na nju, ona u jednom trenutku prkosno sama bira smrt. Irina Čaban Bilandžić je iznimno ekspresivna i glumstvena balerina, i u skladu s Fokinovim reformama (više ovdje) unosi profinjene psihološke nijanse u ulogu, dramsku motivaciju i emotivnu istinitost u priču koja bi se, bez točno dozirane umjetničke interpretacije mogla činiti jednostavno trivijalnom.
© Maja Đurinović, BALETI.hr, 15. travnja 2025.
(Premijera 27. ožujka 2025. Osvrt se odnosi na izvedbu 29. ožujka 2025.)
Class Concert
koreograf Denis Matvienko
dirigent Mihail Sinkevič
kostimograf Neven Mihić, asistentica koreografa Irina Prokofieva, oblikovatelj svjetla Branimir Bokan, oblikovatelj tona Petar Ivanišević, oblikovatelj video projekcije Mario Buličić
izvode: Ania Bartkowski, Robbie Fisher (I duet), Daria Manoilo, Kaynan Pereira Oliveira (II duet), Urara Onomata, Yuka Nojo, Rimi Mizuoka (Solo trio), Ajla Kadrić, Yanle Jin, Giulia Del Grande, Monica Dinoni, Matea Milas, Gita Šartavanja, Amanda De Almeida Rocha, Mirabelle Tošković, Stella Duerden, Evelina Čapska, Jelizaveta Nadenenko, Josephine Mansfield (Ženski ansambl), Jehor Horbunov, Alfred Jago, Oleh Bondar, Martin Korol, Ryunosuke Ujihara, Maksim Bilokrinickij (Muški ansambl)
Šeherezada
koreograf Denis Matvienko prema M. Fokinu
dirigent Mihail Sinkevič
kostimograf Neven Mihić, scenograf Ozren Bakotić, asistentica koreografa Irina Prokofieva, baletna majstorica Albina Rahmatullina, koncertni majstori Valter Lovričević, Anton Kirilov, oblikovatelj svjetla Branimir Bokan, oblikovatelj tona Petar Ivanišević, izrada oglavlja i tijara Neven Mihić
izvode:Irina Čaban Bilandžić (Zobeida), Danil Podhruško (Zlatni rob), Remus Dimache (Sultan Šahrijar), Romulus Dimache (Šahzeman, Šahrijarov brat), Igor Gluškov (Eunuh prvi), Leonardo Souza (Eunuh drugi), Daria Manoilo, Matea Milas, Amanda De Almeida Rocha (Odaliske), Josephine Mansfield, Jelizaveta Nadenenko, Gita Šaravanja, Evelina Čapska, Ania Bartkowski, Stella Duerden (Harem), Yuka Nojo, Urara Onomata, Rimi Mizuoka, Giulia Del Grande, Ajla Kadrić, Mirabelle Tošković (Djevojke s vrčem), Sviatoslav Kaschchii, Ryunosuke Ujihara, Emanuele Sardo, Martin Korol (Svirači), Kaynan Pereira Oliveira, Jehor Horbunov, Maksim Bilokrinickij, Alfred Jago, Robbie Fisher, Oleh Bondar (Robovi), Marin Bošković, Marino Stanić, Bruno Bakić, Viktor Đirlić Lunić (Sultanova straža)
