Baleti.hr

Fokin i Stravinski: Borba u kojoj skladatelj pobjeđuje

Digresija povodom premijere baleta Žar-ptica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

• 
  
  Svijet umjetnosti pun je iznimnih ostvarenja potaknutih različitim događanjima, povijesnim promjenama i osobnim interesima genijalnih ljudi. Kako su nastala ta djela, kakvi su odnosi bili između tih autora, koliko su imali međusobnih dodirnih točaka kao ljudi a ne samo umjetnici, djelomično možemo naći u njihovim dnevnicima, memoarima, sačuvanim pismima koja razotkrivaju međusobne odnose, i time pomažu stvoriti sliku o njima ne samo kao zaslužnim kreatorima epohe nego kao ljudima kojima je sudbina odredila bogat život pun nedaća i blagodati. Baletna umjetnost bilježi nekoliko značajnih promjena u području koreografije. Susret velikog reformatora baleta Mihaila Fokina, izuzetnog impresarija Sergeja Djagiljeva i genijalnog skladatelja Igora Stravinskog početkom 20. stoljeća, u carskoj Rusiji prije njezina raspada, podariti će svijetu nezaboravna djela koja i danas nakon više od stoljeća mogu zadiviti i uzbuditi gledatelje.
  
  Djagiljev nije umjetnik ali je veliki ljubitelj umjetnosti koji posjeduje iznimne organizatorske sposobnosti, vješt u odabiru suradnika i prepoznavanju pravih umjetničkih vrijednosti i kako će kasnije Stravinski istaknuti u svojim sjećanjima, „vlada ne toliko intelektualnom dubinom koliko izvanrednim ukusom i osjećajem za ono što što publika želi“. Djagiljev vrlo dobro poznaje rusku likovnu umjetnost i osjeća izazov i želju šire je predstaviti. Počinje organizirati likovne izložbe diljem carstva, a onda i na Zapadu. Dakako, po ruskoj tradiciji to je prvo Pariz koji izložbe ruskog slikarstva dočekuje sa oduševljenjem.
  
  Ohrabren tim uspjehom Djagiljev organizira gostovanje ruske opere i doživljava trijumf, osobito operom Knez Igor skladatelja Aleksandra Borodina. Uz senzacionalan nastup Fjodora Šaljapina opera plijeni pažnju baletnim ulomcima poznatima kao Polovjecki plesovi u koreografiji Mihaila Fokina. Tako nastaje program koji poznajemo pod nazivom Ruske sezone i koje će uz likovnu i opernu umjetnost predstaviti svijetu i ruski balet koji zahvaljujući upravo Fokinu dobiva novu formu koju zapad još ne poznaje.
  
  Mihail Fokin rođen je u Sankt Peterburgu 1881. godine gdje je završio Carsku baletnu akademiju poznatu po zahtjevnosti i iznimnoj disciplini. Dobar učenik postaje ubrzo dobar plesač, a nedugo potom i sam počinje podučavati i povremeno koreografirati. Gledajući na baletnu umjetnost drukčijim pogledom nego njegovi suvremenici ubrzo počinje koreografirati slijedeći mnoge reformatorske ideje Noverra koji, između ostalog, kaže da će predstava biti zaokružena jedino kada „dekoracija bude odgovarala kostimima a kostimi dekoraciji“, ističući dakle da pukim efektima nema mjesta u baletnoj predstavi. U svojim zapisima Fokin bilježi: „postoji priča koju slijedi glazbu i ples koji slijedi tu glazbu“. Balet ne smije više biti puka zabava u kojoj se virtuoznost nagrađuje aplauzom, potrebno je ideju autora nametnuti gledatelju. Oslanjajući se baš kao i likovni umjetnici na folklorno nasljeđe, obrađuje ga ističući emociju kao vodiča plesaču. Kako bi istaknuo neobično važnu dramsku radnju na kojoj temelji svoja razmišljanja o plesu, on pri pričanju priče ponekad isključuje baletni rječnik.
  
  Fokin svojim pristupom koreografiji već u baletu Chopiniana izvedenom u Sankt Peterburgu izaziva kolege i kritiku svojim odabirom potpuno drugačijeg plesnog izražavanja na pozornici i načinom formiranja plesnih grupa tvrdeći pritom da stvara „klasični balet ali ga vidi na svoj način“. Osobito buru izaziva 1905. pokušavajući plesače poslati bosih nogu na pozornicu u operi Acis et Galatée Jean-Baptistea Lullyja. Nisu to ni plesači rado prihvatili, a nije ni uprava kazališta dozvolila pa se Fokin dosjetio rješenja – na baletne papuče nacrtao je prste pokušavajući im dati izgled bosih stopala. Premda mnogi ne prihvaćaju njegove ideje, on ipak pronalazi potporu u mladim baletnim zvijezdama Ani Pavlovoj, Tamari Karsavinoj, Vaclavu Nižinskom, a Marius Petipa, dotadašnji vladar klasičnog baleta toplim riječima pozdravlja njegov koreografski rad i izražava podršku novim stremljenjima. Do današnjeg dana njegovi su koreografski radovi uključeni u programe raznih kazališta i trupa. Nezaobilazna je poznata minijatura Smrt labuda koju kreira za Anu Pavlovu (1907.) kao i Duh Ruže (Le Spectre de la Rose, 1911.) kojim Nižinski osvaja svjetske pozornice, a plesači današnjice rado svoju skakačku tehniku dokazuju upravo u tom kratkom nastupu punom koliko tehnike toliko emocije i izražajnosti poza. Fokinova Chopiniana (1907.) često nazvana Les Sylphides (od 1909.) redoviti je repertoarni program kao i Šeherezada Rimski-Korsakova (1910.), no ono po čemu njegov pristup novim načinima izražavanja pamtimo je svakako susret sa glazbom Igora Stravinskog. Fokin je bio talentiran na mnogim poljima, odlično je crtao i poznavao likovnu umjetnost a svirao je i nekoliko instrumenata; muzičko obrazovanje omogućilo mu je da razumije nove trendove koje će upravo Stravinski ponuditi svijetu.
  
  Uspjeh Fokinovih koreografija u operama koje je Djagiljev pokazao Parizu i Europi, naveo je impresarija da ga poveže sa Igorom Stravinskim čiju je glazbu smatrao idealnom za Fokinov način razmišljanja. Taj trojac će izazvati revoluciju u baletnoj umjetnosti na čijim temeljima se ona do danas razvija u slobodnom načinu razmišljanja plesa.
  
  Igor Stravinski rođen je 1882. godine u gradiću Oranienbaum (danas: Lomonosov) nedaleko od Sankt Peterburga, odrastao je u umjetničkoj obitelji. Otac Fjodor Stravinski bio je operni solist u Marijnskom kazalištu. Kao mladić Stravinskog je skladanju podučavao i Nikolaj Rimski-Korsakov.. Mada je izuzetno cijenio svog profesora i njegovu preciznost u predavanju svog znanja mladi Stravinski želi drugačiji put ali priznaje: „Ja sam Rimski-Korsakovu zahvalan za mnogo toga i ne želim mu prigovarati za ono što nije znao, najvažnije oruđe svoje umjetnosti morao sam pronaći sam.“ Slušajući njegova kratka djela prepoznao je Djagiljev u njima ono što je želio predstaviti svjetskoj publici te ga poziva da se primi skladanja glazbe za rusku folklornu bajku. O tome u svojim Memoarima i razgovorima s Robertom Craftom (Zagreb, 1972.) kaže: „Žar pticu počeo sam pisati 1909. godine. Mjesec dana nakon tog početka nazvao me Djagilev i zamolio da požurim. Pisao sam u ladanjskoj kući Rimski-Korsakova uz prisustvo Andreja Rimski-Korsakova koji mi je bio prijatelj, te sam njemu i posvetio to djelo. Kao tema Žar ptica me nije zanimala, zahtijevala je deskriptivnu glazbu koju nisam želio pisati… bilo mi je 27 godina i nisam želio sličiti bilo kojem skladatelju, zapravo sam sumnjao u sebe. No Djagiljev me jednoga dana posjetio bez najave vodeći sa sobom Fokina, Nižinskog, Baksta i Benoisa, koji su me uvjerili u moj talent tako da sam da sam i sam počeo u njega vjerovati.“
  
  Fokinu se pripisuje da je libretist tog baleta, no u stvaranju novog djela učestvovali su svi autori. Osobito su uz koreografa značajnu riječ imali likovni umjetnici Bakst i Golovin, a Stravinski je sa Fokinom prolazio svaki detalj libreta dok nisu našli zadovoljavajuću mjeru trajanja svakog djela glazbe. „Od Fokina sam puno naučio unatoč njegovom pripovijedanju o ulozi glazbe kao pratnje plesu koje je ponavljao na svakom sastanku, ali od tada sam radio i s drugim koreografima uvijek baš na takav, Fokinov način.“
  
  Mogućnost da se djelo premijerno izvede u Parizu bila je primamljiva mladom skladatelju koji je, kako piše u svojim memoarima, bio prisiljen pristati na mnoge stvari koje mu se nisu sviđale kako kod Fokinove koreografije tako i u odnosu dirigenta koji je ravnao orkestrom i koji njegove primjedbe nije uzimao „kao mjerodavne“. To će se s vremenom naravno promijeniti.
  
  Premijerna publika je bila oduševljena Žar pticom. Stravinski je sjedeći u loži sa Djagiljevim upoznao slavna imena toga vremena koja su mu čestitala. Osobito upečatljiv bio je susret sa Claudeom Debussyjem koji je iznimnom ljubazno govorio o novom djelu. Nešto kasnije na izravno pitanje Stravinskog što misli o njegovom baletu Debussy je rekao: „Znate, nečim se ipak trebalo početi.“ Iskreno, ali ne laskavo! Ravel je uspjeh predstave jednostavno objasnio željom pariške publike za okusom avangarde. Unatoč ovako iskrenim komentarima, njihovo će prijateljstvo opstati dugi niz godina. Balet Žar ptica postao je popularan diljem Europe, te se uz neke izmjene koje je Stravinski kasnije unio često izvodi i kao orkestralna suita.
  
  Igor Stravinski imao je puno primjedbi na svoje djelo no ipak priznaje da je Žar ptica glavno uporište u njegovom dirigentskom životu; s njom je debitirao 1915. i od tada je kao dirigent nastupao nebrojeno puta ali kako sam kaže „ni tisućita izvedba neće izbrisati sjećanje na strah koji sam pretrpio prvi put“. Kroz njegove Memoare i razgovore koje na sreću posjedujemo, možemo saznati dosta toga i o publici tog vremena, a Stravinski rado zapisuje mnoštvo duhovitih trenutaka, kao npr. susret sa nepoznatim gospodinom koji ga je oslovio s „Gospodine Žar ptica“.
  
  Balet Petruška Stravinski je započeo pisati u srpnju 1910. u Lausanni, a praizveden je 13. lipnja 1911. Početkom 1914., uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, Stravinski će posljednji put posjetiti Rusiju i zbog bolesti supruge preseliti se u Švicarsku u kojoj ostaje do 1920. kad se seli u Francusku u kojoj ostaje do 1939. kada se seli u Sjedinjene Države gdje je proveo ostatak svoga života. Francuskim državljaninom postao je 1934., a američkim 1945. Umire 1971. u New Yorku, a posljednje mu je počivalište na venecijanskom groblju San Michele.
  
  Slične okolnosti, promjene u rodnoj zemlji odvesti će i Fokina diljem svijeta da bi se konačno smirio u Sjedinjenim Državama. Napustio je suradnju s Djagiljevim zbog nekih narušenih odnosa, ali se ogorčenim riječima obraćao i Stravinskom zamjerajući skladatelju prodaju prava korištenja njegove glazbe za potrebe filma. Fokin ogorčeno piše: „Etika, ona spašava čovjeka od pogrešnih postupaka i ona nikada ne zastarijeva. Balet Žar ptica sačinio sam ja i to je plod moga rada, vi ste na to, na moj siže, stavili u službu svoju maštu i glazbenu fantaziju. Kako je moguće odvojiti muziku od sadržaja bajke za koju je napisana? Vi ste prodali prava na Žar pticu, filmskim producentima i sada će moja koreografija biti zamijenjena novom gospodina Bolma…“
  
  Vječna borba u kojoj skladatelji pobjeđuju poznata je. Glazba je ono na što se plešu raznolike priče koristeći razne plesne rječnike, a zajedničko autorstvo danas je moguće zaštiti, što tada očito nije bio slučaj. Stravinski međutim realno gledajući na život i opstanak ne razmišlja puno o Fokinu, cijeni njihovu suradnju ali ironično komentira „gospodin Fokin od kada je otišao u Ameriku misli da ju je i otkrio…“
  
  Unatoč međusobnom čašćenju ne baš laskavim komentarima obojica se slažu u mišljenju o Djagiljevu. Fokin će zapisati: „Moja slika o Djagiljevu razlikuje se od onoga što u pričama prati njegovo ime. Stvorila se legenda o čovjeku koji je bio samo ljubitelj umjetnosti, nikako autor. On je bio neobično važna karika u lancu predstavljanja ruske kulture na zapadu, no talent stvaranja nije posjedovao. Spretan u odnosu sa predstavnicima medija stvorio je o sebi sliku u koju su neki povjerovali.“
  
  A Stravinski: „Djagilev nije posjedovao toliku sposobnost da donosi dobar muzički sud koliko je imao izvrstan njuh da spozna koja je mogućnost da neko umjetničko djelo postigne uspjeh. Ponekad su ga zaokupljale čudne i nepraktične ideje a bio je vrlo tvrdoglav (…) nije bio intelektualac (…) ipak bio je čovjek duboke kulture, vrstan poznavalac nekih grana povijesti umjetnosti i stručnjak za rusko slikarstvo. Privatno, hm, bio je vrlo čulan, njegova umišljenost bila je pogubna za njega samoga.“
  
  Unatoč velikom zajedničkom uspjehu međusobni odnosi bili su daleko od idiličnih. Očito je stvaralački ego svakog od aktera bio jači od potrebe zajedničkog nastavka stvaranja. No ono što su ostavili generacijama uzima se kao temelj za nova umjetnička postignuća te izaziva divljenje i zahvalnost.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 31. siječnja 2025.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović