Baleti.hr

Nezaboravan skok Ivice Sertića

Balet Petruška na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1956.

• 
  
  U to vrijeme u zagrebačkom Kazalištu bili smo pomlađeni baletni ansambl: kako plesačicama iz prve generacije zagrebačke baletne škole, tako polaznicima baletnog tečaja za muške plesače, koje je osposobio naš veliki baletni pedagog Mile Jovanović, a kojeg je na njegovom mjestu naslijedio Octavio Cintolesi. Cintolesi je uveo vrlo rigorozan sustav vježbi klasičnog baleta i discipline, što je u vrlo kratko vrijeme pokazalo odličan rezultat. Strogi profesionalizam i entuzijazam postao je zakon kojem smo se rado podvrgavali osjećajući pozitivne promjene na vlastitim tehničkim i umjetničkim mogućnostima, što nam je bila najbolje zadovoljstvo za sve one dane i mjesece provedene u baletnoj dvorani. Prvu baletnu večer u koreografiji Cintolesija, premijerno izvedenu 14. siječnja 1956. činila su tri baletna djela različitog karaktera i glazbe: Don Juan na istoimenu simfonijsku skladbu Richarda Straussa, Mreža na glazbu Scarlattijevih klavirskih sonata i poznati Petruška Stravinskog, skladan 1911. za Djagiljevljevu trupu Ballets Russes.
  
  Kratko o nastanku glazbe za baletni scenarij Petruške: to je Stravinski prvotno napisao kao četverostavačnu kompoziciju za glasovir, koju je slučajno čuo jedan od Djagiljevljevih suradnika, i upozorio ga da bi iz te glazbe mogao nastati vrlo zanimljiv balet iz suvremenog ruskog, petrogradskog života u pokladno vrijeme, jer je pun ruskih ritmova i melodike. Djagiljeva, tragača za novim idejama nije trebalo dugo nagovarati. Začas je sa svojim stalnim koreografom Fokinom i scenografom Benoisom stvorio sadržaj i natjerao Stravinskog da po njemu orkestrira svoje klavirsko djelo u balet u četiri slike. Stalno su požurivali Stravinskog, koji je slao stranicu po stranicu partiture, pravdajući se da su mu djeca bolesna i da on kao brižan otac ne može brže. Dirigent Pierre Monteux bio je zatečen kapanjem odlomaka partiture čudesnih instrumentalnih sklopova i ritmova kakve dotad nije imao na programu, pa je morao uho i tehniku svojih orkestraša prilagoditi toj čudesnoj glazbi.
  
  S druge strane koreograf Fokin je ovim djelom označio prekid s ustaljenom tradicijom klasičnih baleta, otvarajući novu stranicu koreografskog pristupa baletnoj umjetnosti. Glavni lik Petruške Fokin je povjerio Vaclavu Nižinskom. Tu se nije radilo o poznatoj, vrhunskoj tehnici tog plesača, nego o glumačkoj, izražajnoj kreaciji lutka od slame s ljudskim srcem, zaljubljenog u Balerinu (kojoj je više imponirao lijeni Arapin). Zatvoren u svojoj sobici, Petruška, u izvedbi Nižinskog, je čudesan lik slamnatog lutka punog ljubavi i boli, punog bunta, svjesnog svog izgleda i nemoći jer je u vlasti Čarobnjaka. Nakon premijere baleta koja je održana u pariškom Teatru Châtelet 13. lipnja 1911. godine, velika glumica toga vremena Sarah Bernhard, nakon ponovnog gledanja predstave je izjavila da je Nižinski ne samo veliki plesač, nego i veliki nadareni glumac, koji je stvorio čudesnu glumačku kreaciju nesretnog lutka, koju je stalno nadograđivao.
  
  Balet Petruška održao se do danas na repertoaru mnogih baletnih ansambala, a prenosili su ga po Fokinu živući plesači koreografi Djagiljevljeve trupe i njihovi nasljednici, često i ne spominjući koreografa Fokina. No svi su se oslanjali na Fokinovu postavu pa tako i naš maitre Cintolesi, koji je 1956. s puno temperamenta pristupio realizaciji tog ruskog baleta. Odlično je prikazan vašar petrogradskog trga pokladne noći sredinom 19. stoljeća: prodavača, uličnih plesačica, kočijaša i dadilja ispred uličnog kazališta lutaka. Svi plesači su bili stalno uposleni na sceni. Sve uloge su imale alternacije, što je dalo priliku razvoja mladim plesačkim snagama. Lutku Crnca je igrao Cintolesi a alternirao mladi plesač Zlatko Voženilek, Balerinu je plesala Zlatica Stepan u alternaciji s Irenom Milovan, dok je Petrušku plesao Ivica Sertić a alternirao Marijan Jagušt. Impresivan Čarobnjak bio je Zvonko Reljić…
  
  S veseljem smo uvježbavali taj balet prepun raznih likova od uličnih plesačica do Ciganki Nevenke Bidjin, Zlate Lanović, Ljubinke Dokić, Đurđice Ludvig, pijanaca, prodavača i verglaša, a odlična glazba Stravinskog i snažan ritam plesa kočijaša s prisjatkama odlično su izvodili naši dečki, dok su klizajući koračići plesa dadilja na prekrasnu rusku melodiju, odvodili u daleku Rusiju.
  
  Nezaboravan lik krpenog lutka ostvario je Ivica Sertić, plesač karakternog tipa ali snažne osobnosti, koju je već pokazao u ulozi Đavla u Mlakarovom baletu. Plesač sigurne tehnike i visokog skoka, koji je vrlo promišljeno pristupao svakoj ulozi. Od tri na koncima viseće marionete, odmah se isticao brzinom rada nogu, da bi se u času objesio poput vreće. Njegova igra osamljenosti, zaljubljenosti u Balerinu koja voli Crnca, tuga zbog svog izgleda, njegova igra očaja i bunta koja raste u vrtoglavi kovitlac iznenadnih skokova i padova, vrteški i klonulosti slamnatog lutka u kojem kuca ljudsko srce koje ga natjera da u bijesu skoči kroz zid svoje sobice. Taj skok kao vrhunac njegova očaja ostao mi je kao sjećanje na jednog od najboljih plesača Petruške, a vidjela sam ih podosta. Vidjela sam i Nurejeva u toj ulozi 1976. ali mi se činio prelijep unatoč šminki, presavršene klasične tehnike i građe tijela, daleko od slamnate lomljivosti i iskrivljenosti lika Petruške…
  
  Mislim da je Cintolesi uz suradnju kostimografkinje Inge Kostinčer-Bregovac i scenografa Aleksandra Augustinčića te cijeli pomlađeni baletni ansambl, napravio razigranu, toplu verziju ruske priče o Petruški – koju pamtim do danas.
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 29. prosinca 2024.

Piše:

Maja
Bezjak