Kada smo planirali putovanje u Sjevernu Ameriku nismo se nadali da će ono biti obilježeno mnogim baletnim reminiscencijama. Veselili smo se boravku od po tjedan dana u Vancouveru i Torontu te predstavama American Ballet Theatrea, posjetu Operi Metropolitan i mjuziklu na Broadwayu u još jednom tjednu boravka u New Yorku. Nekako spontano u naš su se boravak u Kanadi i Sjedinjenim Državama uvukli brojni kamenčići baletnog mozaika koji slažemo već tri desetljeća i pokazali nam koliko je to važno i vrijedno – uporno slagati kamenčiće (ili puzzle!) u stalnoj potrazi za većim slikama.
Sama inicijacija putovanja jest bila povezana s baletom. U Vancouover nas je pozvao gospodin Mladen Adolf Plečko, hrvatski arhitekt koji, kao iseljenik, desetljećima živi u Kanadi. On je nećak Oskara Harmoša i za njega nismo znali kada smo radili monografiju o Ani Roje za stogodišnjicu rođenja 2009. godine (više ovdje). Mladen Plečko napisao je svoje memoare i poželio ih tiskati. Otišao je u neku tiskaru u Vancouveru da se raspita i oni su mu, slučajno, kao ogledni primjerak pokazali jednu knjigu. Bila je to knjiga Dance to the Challenge (Plesom do izazova), autobiografija Jill Lhotke, supruge Nenada Lhotke, sina skladatelja Frana Lhotke, skladatelja baleta Đavo u selu koja je, prije njihova odlaska u Kanadu, neko vrijeme živjela u Zagrebu (više ovdje).
Prolistavši je, Mladen Plečko ugledao je u knjizi ime Oskara Harmoša, bolje sve pogledao i zamolio tiskara za kontakt od Jill. On je rekao da mu ne bi smio dati, ali kad je takva situacija, načinit će iznimku. Tako je Mladen Plečko došao u kontakt s Jill koja mu je rekla za nas i knjigu o Ani Roje. Javio nam se pun pitanja o svojem stricu, a mi smo mu rekli ono što znamo. Malo pomalo i prilikom njegova posjeta Zagrebu, bolje smo se upoznali i sprijateljili te mu pomogli da objavi memoare. Pozvao nas je u Vancouver, a mi smo rekli da razmišljamo o tome. Rekao je: „Ako kanite doći, onda dođite sada ili nećete nikada." Budući da nas naša prijateljica Astrid Turina, nekadašnja solistica Baleta HNK-a u Zagrebu, dulje vrijeme poziva da je posjetimo u Torontu, a Toronto nije daleko od New Yorka, odluka je pala.
Mladen Plečko bio je divan domaćin, pokazujući nam Vancouver i prirodne ljepote koje ga okružuju, šumama bogate planine koje se spuštaju u ocean. Početkom listopada još nije bilo predstava u Operi u Vancouveru ni u Baletu Britanske Kolumbije (Ballet BC) pa smo malo i odahnuli od kazališnih događaja. Mladen Plečko organizirao je da posjetimo i Jill Lhotku. Našli smo je u dobrom zdravlju i vidjeli nakon dosta godina od njezina posljednjeg dolaska u Zagreb. Dakako da smo se svi zajedno prisjetili zajedničkih prijatelja Patricije Deane-Gray (više ovdje) i Željka Jureše (više ovdje) jer je to razgranato prijateljstvo i počelo zahvaljujući Patriciji i njezinu poticaju za monografiju o Ani Roje. Jill nepokolebljivo smatra kako je i danas najbolji baletni ansambl u Kanadi Kraljevski balet u Winnipegu (Royal Winnipeg Ballet) u kojemu su ona i Nenad nekad plesali. A njezin i Nenadov stariji sin Peter, iako rođen i živi u Kanadi, sve više razmišlja da bi dio godine došao živjeti u Zagreb.
Zbog ovog putovanja propustili smo osobno se pojaviti na dvodnevnom umjetničko-znanstvenom simpoziju posvećenom stotoj obljetnici praizvedbe baleta Licitarsko srce koji se 12. i 13. listopada održao u Zagrebu. No doživjeli smo mnogo veću privilegiju. Naime, dok se u HNK-u, na simpoziju prikazivala cjelovita televizijska snimka predstave Licitarskog srca, u koreografiji Branka Markovića, premijerno izvedena 1975. i emitirana na TV Zagreb godinu dana poslije, mi smo istu tu snimku gledali u društvu s nositeljicom glavne uloge Djevojke Astrid Turinom u njezinoj kući u Torontu! Komentirali smo predstavu, a Astrid se sa sjetom prisjećala pokojnih kolega Guya Perkova i Ivanke Bebe Žunac, ali i Dinka Bogdanića i Jure Mofčana. Nikada prije nije imala priliku vidjeti nastupe kolega ni predstavu u cjelini. Astrid je nastupala i u prethodnoj produkciji Licitarskog srca u HNK-u, u koreografiji Zvonimira Reljića, obnovljenoj 1966., iz koje ističe sjajnu kreaciju uloge Momka Miljenka Vikića i vrhunski rad njegovih nogu. Kod Reljića je na špici plesala manju ulogu, jednu od Djevojaka-lutaka i kaže kako su obje te produkcije tj. koreografije bile potpuno, potpuno različite. Iako je kod Branka Markovića bila u glavnoj ulozi, smatra da je Zvonimir Reljić bolje ostvario karakter Baranovićeve glazbe.
Ni Kanadski nacionalni balet (National Ballet of Canada) još nije imao predstava pa smo u Torontu uhvatili samo premijeru Gounodove opere Faust (ali bez baleta tj. prizora Valpurgine noći!) u Kanadskoj operi (Canadian Opera Company). Obje ustanove djeluju u kazalištu tj. Centru za izvedbene umjetnosti Četiri godišnja doba. Jedini kišni dan u tri tjedna boravka s prekrasnim vremenom u Sjevernoj Americi zadesio nas je baš kada smo išli na izlet na slapove Nijagare čija je snaga, bez obzira na vrijeme, iskonska.
U Torontu je došlo do još jednog susreta, s Jane Spooner. Jane smo poznavali samo preko dopisivanja (dakako, preko linije Patricia Deane-Gray – Jill Lhotka) u vezi nekih materijala koje smo joj slali za njezinu knjigu savršenog naslova Dobro otplesani život (A Life Well Danced). Biografija je to o ruskom naslijeđu Marije (Mary) Zybine (1910.-1986.) i njezinoj ostavštini klasičnog baleta i karakternih plesova diljem Europe. Jane Gall Spooner bila je učenica Marije Zybine u Beckenhamu u Kentu. Nije se profesionalno posvetila baletu, nego je studirala geologiju i radni vijek provela u toj struci. Provela je opsežno istraživanje o životu svoje učiteljice, ali i njezinih učitelja, među kojima je bio i Nikolaj Legat kojega je preporučila Ani Roje kada su obje djelovale u Beogradu. Mary Zybina bila je, između ostaloga, i splitska snaha. Podučavala je u Internacionalnoj baletnoj školi Ane Roje i Oskara Harmoša u Kaštel Kambelovcu. O knjizi će uskoro biti više riječi na ovim mrežnim stranicama.
Jasno je da su s Astrid baletne teme bile neiscrpne. Bilo nam je vrlo zabavno, a nakon dva susreta s Jane svi smo imali osjećaj kao da se odavno poznajemo, kao da smo stari prijatelji.
Posljednja etapa puta bio je bez sumnje najluđi grad na svijetu New York. Po dvije predstave American Ballet Theatrea i u Metropolitanu svakako su bile san snova i jedan od vrhunaca svih naših dosadašnjih putovanja. Nedugo prije polaska na put, kada je umrla Vesna Butorac Blaće, javila nam se povodom njezine smrti, da izrazi svoju tugu, Kim Kokich iz Arlingtona u Viginiji. Arlington je zapravo sastavni dio Washingtona iako su administrativno zasebni. Čuvši da uskoro dolazimo u New York pozvala nas je da je posjetimo pa smo tako na jedno poslijepodne vlakom skoknuli i do Washingtona.
Kim je kći našeg Hrvata na Broadwayu Kazimira Kokića (više ovdje). Upoznali smo je prije nekoliko godina kada je bila u Zagrebu. Vezana je uz Primošten odakle je otac rodom i gdje je pohađala školu Ane Roje, a uz Zagreb jer joj otac počiva na Mirogoju. Pokazala nam je bogatu arhivu svojega oca i njegove prve supruge, poznate svjetske balerine Aleksandre Danilove, koju čuva. U njoj se uz mnoštvo fotografija i dokumenata nalaze i pisma Kokicha i Danilove što su ih razmjenjivali prije i tijekom svoje trubulentne bračne veze. Brak nije dugo trajao, ali su ostali u prijateljskim odnosima pa je Danilova, „teta Šura“ bila kuma Kim i po njoj je dobila svoje srednje ime Alexandra.
Materijal je neobično zanimljiv za ocrtavanje još jedne zapažene karijere hrvatskog baletnog umjetnika u velikome svijetu. A veliki svijet bez sumnje bi zanimala pisma Aleksandre Danilove. Još jedan kamenčić baletnog mozaika kao da je nam je sam od sebe pao u džep.
© Davor Schopf & Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 22. studenoga 2024.
