Razvodnjena baština
Hrvatsko narodno kazalište Split: Dora Pejačević / Krzysztof Penderecki, Sinfoni(ett)a, kor. Martin Chaix
-
Tema autorske večeri Martina Chaixa, baletnog diptiha Sinfoni(ett)a održanog 18. travnja 2024., je sinergija plesa, glazbe i slikarstva. Naslov povezuje ime prve koreografije (Sinfoniettu je francuski koreograf kreirao za splitski baletni ansambl 2017. godine) i glazbeni format druge: balet Dora i Slava premijerno je izvedena prošle godine na 69. Splitskom kazališnom ljetu na otvorenoj pozornici na Benama zajedno s dva kraća rada: Serenity of Light Arise Hirono i A Dinner for Rose sjajnog plesača i koreografa Aarona Koka, koji je u međuvremenu napustio Split.
Sinfonietta je prije sedam godina prikazana kao središnji dio baletnog programa u kome su kao koreografi sudjelovali još Saša Evtimova i Igor Kirov, oboje iz Makedonije, s time da je Kirov tada bio i direktor baleta. (Osvrt na predstavu možete pročitati ovdje.) Koreografija je spoj dinamične skladbe Krzysztofa Pendereckog s vizualno mekim plavim kreacijama slikara Yvesa Kleina. Chaix vješto koristi prostor i pokret kako bi dočarao složene emocije glazbe, stvarajući harmoniju između plesača i zvuka. Svaki plesni korak postaje nota u simfoniji pokreta, dok plesači istovremeno izražavaju individualnost i sinergiju kao cjelina. Izvedba je precizna i vrlo muzikalna. Na premijeri ja kao solistica, dama u crvenom, nastupila neprikosnovena Irina Čaban Bilandžić, plesačica koja već svojom pojavom ovlada vremenom i čitavim prostorom pozornice. U posljednjoj, travanjskoj izvedbi ove godine, u istoj koreografiji je nastupila solistica Ania Bartkowski, plesačica čija snažna, amazonska pojava u svakoj tjelesna pozi oslikava grandiozne atletske kipove, što je već samo po sebi promijenilo dojam i atmosferu predstave, koja je u cjelini opala u odnosu na premijernu izvedbu.
Za balet Dora i Slava Martin Chaix nadahnuće je pronašao u životima skladateljice Dore Pejačević (1885-1923) i slikarice Slave Raškaj (1877-1906), dvije hrvatske umjetnice tragičnih sudbina koje su značajno obilježile hrvatsku umjetničku scenu na prijelazu (prošlih) stoljeća. Jedan od povoda je i stota obljetnica smrti Dore Pejačević, skladateljice Simfonije u fis-molu, op. 41, djela čija je dresdenska praizvedba (1920.) odjeknula kao veliko iznenađenje u svijetu glazbe. Splitski Balet pleše na tu prvu hrvatsku modernu simfoniju, i prvu hrvatsku simfoniju koju je skladala žena. Pitanje je, je li koreograf samoinicijativno krenuo u ovaj zapravo nacionalni projekt ili ga je uprava potaknula (što je također vrlo pohvalno). Glazba i slikarstvo su umjetnički mediji zahvalni za kazališne inscenacije, a ovdje je riječ o dvije autorice koje su perjanice hrvatske baštine. No je li francuski koreograf uistinu bio pripremljen na ovu izazovnu i nama važnu temu? Jer – realizacija je prilično površna. Plesni vokabular i izvedbena razina plesnog dijela ovog scenskog rada su u skladu s Chaixovim blagim, nježnim izričajem, no izostalo je ono po čemu bi pamtili kazališno djelo, a naročito ako se za okosnicu predstave uzimaju umjetničke biografije poput Dore Pejačević i Slave Raškaj. Zbog površnosti u pristupu kompleksnoj materiji, u predstavi je vidljivo ono čega nema, propuštene nebrojene mogućnosti suvremenih scenskih izvedbi.
Umjetnička reinterpretacija hrvatskog glazbenog modernizma i slikarskog impresionizma Martina Chaixa, donijela je na scenu apstraktno djelo neoklasične estetike s lijepim plesnim slikama bez izražene plesne virtuoznosti. Suzdržan, polomljen pokret s nekoliko naznaka i dodira folklornih elemenata čine cijelu večer vrlo decentnom. Čini se bez dramaturgije, u predstavi se mogu primijetiti naznake različitih likova i radnji, ideja, čak sukoba, no dramaturški nedovoljno jasno, kako u izvedbi na pozornici, tako i bez spomena u programskoj knjižici. Varijanta predstave izvedene u kazalištu za razliku od one na Benama imala je prednost zatvorenog prostora i mogućnosti korištenja rasvjete i multimedije što je ipak pridonijelo snažnijem vizualnom dojmu. Projicirana je poznata slika Lopoči Slave Raškaj; u prvim slajdovima izdvojeni su i uvećani detalji slike, s naglašenim mikroskopskim pogledom na teksturu podloge i poteza kistom, do zadnje fotografije gdje je prikazano gotovo cjelovito znamenito platno.
Kostimograf Aleksandar Noshpal također nadahnut djelima Slave Raškaj, koristi boje i naznake oblika iz njezinog bogatog slikarskog arsenala, s posebnom pozornošću na Lopoče. Kostimi inače imaju funkciju da dodatno pridonose atmosferi predstava, reflektirajući razdoblja i osobnosti koje se istražuju. Noshpalovi i muški i ženski kostimi su lijepi i funkcionalni, no poznavajući njegove raskošne i slojevite radove, bilo je za očekivati nešto manje asketski što bi upečatljivije utjelovilo estetiku impresionizma i „hrvatskog Moneta“. Haljine su bijele s elementima zelenog i plavog, naglašenih suknjica poput cvijetova, što i nije dovoljna aluzija na akvarele po kojima je Slava Raškalj (pre)poznata.
Je li cijela predstava samo imaginacija realizacije poteza kistom tragične gluhonijeme slikarice prevedena u medij plesa gdje plesači – kist, ostavljaju trag na pozornici u kostimima forme i boje Slavinih slika dok su slike plesnih kompozicija akvareli promatrani pod povećalom? Sadrži li predstava također natuknice iz života obje autorice sa decentnim naznakama etno elemenata, ostaje na publici da uspije (ili ne) odgonetnuti.
Dora i Slava prikazuje živote dviju iznimnih žena i umjetnica kroz izmjene kontrastnih plesnih formacija koje ne podliježu klasičnoj baletnoj formi kroz izvedbu i sugestivnu glazbu. Vrlo je pohvalna inicijativa da upravo balet bude most u pokušaju prodiranja u njihove dubine kroz poetske i alegorijske slike, nastojeći otkriti njihovu neutaživu strast prema umjetničkom stvaranju i izazove s kojima su se suočavale u svoje vrijeme, prilično neosjetljivo i grubo spram umjetnica. Kao i ideja intermedijalnosti koja se provlači kroz simbiozu nekoliko umjetničkih pravaca te tako naglašava važnost umjetnosti u oblikovanju nacionalnog identiteta. No u ovom baletnom uprizorenju medij slikarstva uz karakteristično žensko pismo nije zablistao unatoč ogromnom potencijalu.
Splitski Balet imao je svoje uspone i padove. Imao je zlatno doba za vrijeme Ane Roje i Oskara Harmoša davnih godina, imena poput Miljenka Štambuka, Maje Srbljenović... U posljednjih dvadesetak godina svoj vrhunac je dostigao pod maksimalno angažiranim ravnanjem Almire Osmanović, ponovno se učvrstio s Igorom Kirovim, osjetio pritisak i nervozu pod ravnanjem Ilira Kernija, i na kraju kao da posustaje pod vodstvom Pedra Carneira. Strukturalne i kadrovske promjene unutar kazališta, nesuglasice koje su izašle u javnost utjecale su nesumnjivo na kvalitetu izvedbi baletnog ansambla HNK-a Split. Odlazak popularnih plesača i nedovoljno hrabrosti u izboru programa zasigurno je utjecalo i na procjenu publike koja je donekle izostala tijekom posljednje godine baletnih izvedbi na pozornici HNK-a Split.
© Sanja Petrovski, BALETI.hr, 18. srpnja 2024.
Piše:
Sanja Petrovski