Baleti.hr

„Ko vrtlog što sve, što je blizu, sa sobom povuče“

Béjart Ballet Lausanne: Hamlet, kor. Valentina Turcu; Rapsodija u plavom, kor. Giorgio Madia; Boléro, kor. Maurice Béjart

• 
  
  Sredinom lipnja Béjart Ballet Lausanne je izašao s novim, napeto iščekivanim programom koji su uz znameniti Béjartov klasik (Boléro), činile dvije praizvedbe: Hamlet Valentine Turcu i Rapsodija u plavom u koreografiji Giorgia Madije. Svih šest izvedbi (14. - 19. lipnja 2024.) u prekrasnoj, elegantnoj dvorani Kazališta Beaulieu (Théâtre de Beaulieu) bilo je rasprodano, pri čemu treba naglasiti da se sa svakog od 1600 mjesta savršeno vidi cijela pozornica. Béjart Ballet Lausanne ostaje vjeran svom poslanju očuvanja djela velikog maga plesnog kazališta Mauricea Béjarta, no periodično obogaćuje repertoar novim radovima mlađih, suvremenih koreografa. Riječ je, u pravilu, o umjetnicima koji su i sami kao nekadašnji Béjartovi plesači prošli kreativni proces rada u kompaniji, upijajući specifični duh, visoku tehniku i profinjenu estetiku njegovih baleta. U tom izvrsnom balansu novih i antologijskih djela ova velika (trenutno prema programu 15 plesačica i 21 plesač), povijesna baletna kompanija je i danas svježa, uzbudljiva i – privlačna publici.
  
  I Valentina Turcu i Giorgio Madia su po odlasku iz tog blistavog Béjartovog rasadišta nastavili svoje karijere po svijetu, istražujući nove potencijale suvremenog baleta. (Imamo sreću da je i zagrebački Balet bio ubilježen u njihove autorske itinerere; s Valentinom je dohvatio začudne vrhunce u baletima Smrt u Veneciji (više ovdje) i Gospođa Bovary (više ovdje), a Madia ga je nestašno razigrao briljantnim dosjetkama u Petru Panu (više ovdje i Opasnim vezama (više ovdje). Poziv na suradnju s Béjart Balletom velika je čast i potvrda umjetnicima da su dosegnuli taj jedan osebujni osobni pomak, korak dalje u umjetničkom sazrijevanju, dovoljno vidljiv, intrigantan i respektabilan na međunarodnoj sceni.
  
  Uglavnom, u nedjelju 16. lipnja našle smo se, silno uzbuđene, u kazalištu Beaulieu u Lausannei. Program je otvorio Shakespeareov Hamlet u tjelesnom, plesnokazališnom čitanju Valentine Turku na hrabro odabranu glazbu Maxa Richtera, Muse i Cigarettes After Sex. U sat prenapregnutog scenskog trajanja, u kojem vam se čini da ste zaboravili disati, s jedanaestero izvanredno ekspresivnih, virtuoznih plesača, autorica britkim koreodramskim potezima niže fascinantne slike, urezujući u tijela srž svakog odnosa. Njezin suvremeni i angažirani dijalog s poznatim tekstom je kao i uvijek, autentična ženska perspektiva. Sve likove pokreće ljubav u svojim izvitoperenim inačicama ljubomore, ugroženosti, sumnje, strasti i manipulacije. Međusobni odnosi roditelje i djece, partnera, braće, prijatelja, dodatno usložnjeni unutar klopke zajedništva dvora, u svom su arhetipskom obrascu izmaknuti iz balansa i potencirani do puknuća. Taj izbačaj je prouzročila smrt, odnosno ubojstvo Kralja. A kako kaže Rosencrantz: „Veličanstvo / Ne umire vam samo, već ko vrtlog / Sve, što je blizu, sa sobom povuče.“ (W. Shakespeare, Hamlet, 3. čin, 3. prizor, prijevod Milan Bogdanović)
  
  Otvaranje crne kutije (koja je već sama prava mišolovka) uvodi u središte tragedije. Hiperrealistična crno bijela grupna fotografija sa stolcima i kišobranom u praznom prostoru. Svi, njih desetoro u crnini, okupljeni oko pokojnog Kralja (Julien Favreau), elegantnog i opuštenog u bijelom odijelu, nedokučiva pogleda iza tamnih naočala. Tu su Hamlet (Óscar Eduardo Chacón), Ofelija (Min Kyung Lee), Gertruda (Solène Burel), Klaudije (Jeronimas Krivickas), Laert (Oscar Frame), Polonije (Angelo Perfido), Horacije (Zsolt Kovacs), Rosencrantz (Hideo Kishimoto) i Guildenstern (Kwinten Guilliams). I sa strane „El Sinor“ (Masayoshi Onuki), gospodin Smrt, grobar i Yorick u jednom, pažljiv i uslužan, uglavnom nezainteresiran. Svi su kraljevski ukočeni, napeti, naelektrizirani u svojoj emotivno rastrganoj poziciji sumnje u sve ostale. I tada „Duh Hamletovog oca“, mirno rukama uobličuje krunu iznad svoje glave. On je još uvijek Kralj, opasano uvjerljiv, uvrijeđen, nesmiljen, osvetoljubiv i okrutan; pokrenut će kaos i mirno žrtvovati sina, i onda ga (doslovno, mrtvog, na svom kaputu) povući za sobom. On je i Kraljevstvo, i starozavjetni uvrijeđeni bog otac, i nakon njega, s njim, ide potop. U scenskom vrtlogu otjelovljenih čežnji, strasti, nesporazuma, neslušanja, krivih tumačenja, krivih shvaćanja, dobrih namjera i loših odluka, kreće tragična igra na ispadanje.
  
  Snažne su i bolne i znakovite te tako jednostavne, Valentinine čiste geste kao kad Otac zagrne svojim sakoom drhtavog Hamleta, kao da smiri sina, da mu ne bude hladno, a zapravo ga perfidno spretno zaveže rukavima, i ostavlja tako izloženog, poput Izaka. Ili mišolovka koju, Hamletu za ljubav, odigraju Ofelija (za glumačku preobrazbu u kraljicu majku su dovoljne crvene rukavice) i Horacije.
  
  Središnja točka baleta je Ofelijina smrt: nježna i lomljiva plesačica u vizualno snažnoj igri s prozirnom folijom koja će, samo na trenutak asocirati i na vjenčanicu, a onda je zamotati u neraskidivu opnu i potopiti. I nakon toga je tišina, kao da je svijet stao. I u toj tišini začudan El Sinorov solo, kao plesni monolog sluge Smrti, grobara na trenutak dirnuta ovom sudbinom, da bi onda zlurado mrmljajući, sve pripremio za veliko finale. Čisti scenu, slaže i ruši stolce, pali lampice s donje strane stolaca. I onda kreće tornado smrti, umreženi dueti i dueli koji se vrte sve luđe i žešće.
  
  Rapsodija u plavom (1924.) Georgea Gershwina u nestašnoj, duhovitoj, muzikalnoj, zaigranoj koreografiji Giorgia Madije i izvedbi velikog ansambla, savršeno je sjela nakon pauze iza Hamleta. Novi elan, brzina, naglašena lakoća (postojanja) i užitak tijela prepuštenog vodstvu izvrsne glazbe u plavi suton kad se pale lampice, kao fina aluzija na sjaj Broadwayske scene za koju je Gershwin skladao mnoge mjuzikle. Madia slavi s Geshwinom koji je prije sto godina zamislio Rapsodiju kao kaleidoskop Amerike, poletno zajedništvo različitih kultura i glazbenih tradicija, nalazeći je bliskom Béjartovoj umjetničkom stavu. Koreograf je tu slobodu izbora izvora i ritmova prenio u pokret kao veseli kapric; znalački, muzikalno i s puno šarma ostvario je radosnu dinamiku plesnih formi.
  
  I na kraju: povratak Béjartu. Boléro smo prije sedam mjeseci gledale u Zürichu (više ovdje) u istoj izvedbi Elisabet Ros (večer prije plesao ga je Julien Favreau, inače od veljače 2024. i novi umjetnički ravnatelj BBL), no to je bila sasvim drugačija izvedba i neka druga plesačica. Tada je to, u velikoj dvorani gdje je BBL gostovao sa po dvije izvedbe dnevno, izgledalo kao napeta epska borba, i još jedna pobjeda blijede, iscrpljene plesačice. U kazalištu Beaulieu je nastupila mladenački svježa, spremna Elisabet Ros, izazovna, ponosna i moćna, s lakoćom je dovela Ravelov crescendo i Béjartov nadahnuti ritual do vrhunca.
  
  © Maja Đurinović i Anja Đurinović, BALETI.hr, 2. srpnja 2024.
  

Piše:

Maja
Đurinović