Olujnog utorka, 16. travnja 2024., na daske HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u otprilike 19:35, sletjelo je 12 padobranaca iz raznih dijelova svijeta. Poput kornjača koje svoj dom nose na leđima, napustili su Francusku, Italiju, Japan, Mađarsku, Nizozemsku, Rumunjsku, Španjolsku i Švicarsku s ruksacima koje su napunili onime bez čega ne mogu, i dospjeli u Rijeku. Mogli su sletjeti i bilo gdje drugdje, jer scenografija (Eran Atzmon) podsjeća na generičke ulice gradova, pune električnih instalacija i metalnih konstrukcija koje čine atmosferu hladnom, neosobnom i stranom. Osjećaju nevidljivosti i anonimnosti doprinose i kostimi (Maor Zabar), koji svojom plavom bojom i uniformnošću podsjećaju na radničke kombinezone, uz urbani twist postignut oslikavanjem hlača i majica s kapuljačama stiliziranim i uvećanim licima plesača.
Ta slika nameće pitanje: „Tko sam ja kada sam odvojen od svoje okoline?“ Upravo je to tema posljednje premijere riječkog Baleta u ovoj sezoni, prikladnog naslova: Grand finale, te neobičnog, začudnog i zagonetnog podnaslova The Turtle and the Phone Booth izraelskog koreografa Nadava Zelnera. Svaki od plesača, kojima je dom daleko od Rijeke i Hrvatske, pokušava pomiriti dva oprečna ljudska motiva. Prvi je potreba za novim, nepoznatim, izazovnim, za otkrivanjem i upoznavanjem svijeta, za ispunjavanjem svojih intelektualnih, kreativnih i drugih ambicija, što često (a to osobito vrijedi za plesače) zahtijeva promjenu adrese. S druge strane, ljudska su bića stvorena za razvijanje povezanosti, privrženosti i osjećaja pripadanja – želimo pripadati svojoj obitelji, prijateljima, kući u kojoj smo odrasli, ulici koju smo prešli bezbroj puta na putu do škole, te svim onim mirisima, okusima, zvukovima i dodirima koji čine dom. Riječke rasplesane kornjače nastoje se otrgnuti anonimnosti i vratiti se onom poznatom pomoću telefonske govornice. Njihove dirljive razgovore (odnosno samo jednu, njihovu stranu) pratimo putem video projekcije. Neki su od tih razgovora-monologa vrlo neposredno melankolični i čeznutljivi, dok su drugi duhoviti, a neki su pomalo filozofskog karaktera. Ali u svima se ogleda temeljni sukob između potrebe za slobodom i potrebe za domom. Taj se sukob i ambivalentnost vide i u koreografskom jeziku, kao i u glazbenoj pozadini koja je vrlo raznolika i seže od Ennia Morriconea do Metallice.
Plesači često prelaze u oprečne položaje i pokrete, naglo mijenjajući njihovu brzinu, veličinu, senzibilitet ili dinamiku. Iz njih pršti unutarnji sukob, i ponekad se čini da je njegovo tjelesno izražavanje jedini način da prežive. S druge strane, u nekim se brojevima plesači potpuno prepuštaju onome što djeluje kao slatko sanjarenje i prisjećanje nekih minulih vremena, koja su vjerno prenesena publici. Njihovi daleki domovi se mogu osjetiti, čuti, gotovo namirisati. Svi se ovi kontrasti izmjenjuju vrlo fluidno i prirodno, plesači s lakoćom pričaju vrlo osobne i intimne priče kroz virtuozne solo izvedbe, začudne duete, zaigrana trija, ili žestoke grupne brojeve. I dok prenose osjećaj samoće i prepuštanje mašti, plesači susreću druge sličnih sudbina; bivaju odbačenima, ali i uvučenima u anonimnu masu, u divljem protestu izlaze iz nje, skidaju svoje uniforme nagovještavajući da smo ispod odjeće svi isti. Plešu cijelim tijelom, mimikom lica i kosom, prenoseći bogat koreografski jezik koji budi mnoge asocijacije, a koje se, poput misli, sjećanja i emocija izmjenjuju velikom brzinom. Plesači su jednako uvjerljivi i suvereni i u tjelesno zahtjevnim ekstatičnim, divljim brojevima, kao i u onima mekšima, senzibilnijima i intimnijima koji zahtijevaju suptilno nijansiranje kvaliteta pokreta.
Na kraju, Zelner se dotiče i činjenice da ponekad nije potrebno prijeći stotine ili tisuće kilometara da osjetimo manjak pripadanja. Ponekad je pitanje identiteta prisutno čak i u najbližoj obitelji, što divno oslikava telefonski razgovor plesača Noe Gabriela Siluvangija – „Za svoje bijele rođake ja sam Afrikanac, a za njih sam bijelac.“ Je li tada odlazak zapravo potraga za svojim plemenom i svojim domom? Jesu li riječki padobranci dom pronašli u plesu? Kao oduševljena gledateljica, čvrsto vjerujem da su sletjeli na pravo mjesto. A ipak, grand finale predstave metaforički sluti opću temu, koja se u slučaju (riječkih) plesača može shvatiti i vrlo doslovno: neki na leđa stavljaju naprtnjače i odlaze u neizvjesnost hladne i mračne ulice, a neki drugi iza njih ostaju.
© Nermina Mehić, BALETI.hr, 13. svibnja 2024.
Grand finale: The Turtle and the Phone Booth
koreograf Nadav Zelner
scenograf Eran Atzmon, kostimograf Maor Zabar, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, oblikovatelj zvuka Matan On-Yameh
izvode: Thomas Krähenbühl, Federico Rubisse, Valentin Chou, Ali Tabbouch, Alejandro Polo, Álvaro Olmedo, Laura Orlić, Mio Sumiyama, Janne Boere, Noa Gabriel Siluvangi, Soyoka Iwata, Maria Matarranz de las Heras
Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Split u sklopu K-HNK – Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta
