Baleti.hr

Iznenađenje u Beogradu

Interdisciplinarni naučni skup Vek baleta u Srbiji i premijera obnove baleta Coppélia Léa Delibesa u Srpskom narodnom pozorištu u Beogradu

• Udruženje baletskih umjetnika Srbije (UBUS) organiziralo je Interdisciplinarni naučni skup Vek baleta u Srbiji: Istorija i nove perspektive koji je održan 19. i 20.ožujka 2024. u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka Srbije u Beogradu. Skupu sam prisustvovala kao jedna od izlagačica, a moja tema je bila poetika i plesna groteska „primitif baleta“ Staše Zurovca koja je dosegla svoj vrhunac u plesno kazališnom uprizorenju kultnog (filmskog) naslova Tko to tamo peva koji je Zurovac kreirao 2004. za Balet Srpskog narodnog pozorišta u Beogradu, i koje je još uvijek, nakon dvadeset godina i preko dvjesto izvedbi po cijelom svijetu, na repertoaru SNP-a. Uistinu fenomen!
  
  Skupom koji je inicirala dr. Vera Obradović i koji je bio poziv „da se objektivno ispita i sagleda ostvareno i dosegnuto, te da se postavi nova upitanost, kao i zagledanost u projekciju budućeg stoljeća umjetničkog plesa u Srbiji“, obilježeno je sto godina beogradskog Baleta. Upravo 19. ožujka 1924. je u beogradskom Kazalištu izvedena prva cjelovečernja baletna predstava koju su činile dvije jednočinke: Šeherezada i Silfide. Zanimljivo je da se, kako u Srbiji nije razvijena suvremena plesna scena u smislu koji mi poznajemo, u kontekstu baletne povijesti prate i „moderni pravci“, čije su pionirke Maga Magazinović, Klavdija Isačenko i Smiljana Mandukić. Naravno da je u predavanjima bilo više zanimljivih tema iz perioda zajedničke povijesti dvaju Jugoslavija, kada su umjetnici šetali po velikim scenama državnih kazališta. Osobno mi je bilo vrlo zanimljivo izlaganje Vere Obradović-Ljubinković i Ive Ignjatović: Mira Sanjina moderna ekspresionistička igračica u klasičnom baletskom ansamblu Narodnog pozorišta u Beogradu, iz kojeg sam saznala neke nove detalje u razvoju umjetničke karijere mlade zagrebačke plesačice Mire Baum iz prve, međuratne Škole Ane Maletić.
  
  No, poanta ovog tekst je u još jednom prekrasnom doživljaju. Navečer, nakon bogatog programa izlaganja i prezentacije plesnih izdanja, pozvana sam u Srpsko narodno pozorište na premijernu obnovu baleta Coppélia Léa Delibesa. Zanimao me beogradski Balet, kao i taj zaigrani, vedri, a opet intrigantno mračni klasik, koji već dulje vrijeme nisam gledala. (Coppélia je prvi put prikazana u Zagrebu još 1885. za vrijeme Miletićeva buđenja Baleta, u koreografiji Otokara Bartika. Naslovnu ulogu je plesala netom angažirana solistica Ema Grondona, uskoro „ljubimica našeg općinstva“ i „toli vrsna zastupnica njezine struke, da bi nam ju i veća glumišta mogla zaviđati“. Coppélia je bila i dio repertoara Margarite Froman od prve godine njezina preuzimanja zagrebačkog Baleta (1921.). Froman je nakon postave Teodora Vasiljeva (1929.), balet obnavljala još dva puta (1934. i 1951.). U drugoj polovini 20. stoljeća Coppéliu je u dva navrata koreografirao Ivica Sertić, a u jesen 2006. imali smo priliku vidjeti novo čitanje Yourija Vàmosa Coppéliu na Montmartreu.)
  
  Međutim, kad sam pogledala plakat i programsku knjižicu, s iznenađenjem sam shvatila da sam upravo stigla na premijeru bliskog nam i dragog bračnog para Dobrijević! Obnovljen je balet koji je u Beogradu zapravo već sama Ljubinka postavila 2015. (Petar nas je ostavio 2009., a Ljuba 2018.), a koji su Petar i ona kreirali tijekom svog višegodišnjeg umjetničkog angažmana u Saarbrückenu. Njihova Coppélia je, pogotovo u prvom činu, vrlo klasična, vizualno i plesno dražesna (kostimi Katarina Grčić Nikolić, dekor Miraš Vuksanović), besprijekorno čista u kombinaciji koraka i gesta, i geometriji formacija i putova. No famozna radionica starog alkemičara i majstora Coppeliusa, koju nastanjuju žive lutke (uvijek poseban izazov autorskoj mašti), riješena je začudno, uzbudljivo, duhovito i dramatično, a opet, s puno topline spram nesretnog izumitelja zaluđenog idejom kreacije života. Uglavnom, na početku drugog čina, publiku koja je otvaranjem zastora prva zavirila u tamni, mistični prostor (prije ljubomorne Swanilde i djevojaka koje dolaze raskrinkati Franzovu ljepoticu s balkona), s visine gledaju tri velika dalijevska oka, čiji živi kapci trepću u ritmu glazbenog uvoda. A malo niže, ali također u priličnim visinama, poput ptica na žici, sjede lutke. Kazališno spretno, glumstveno i duhovito u tom se tajnovitom prostoru (u kojem se u trenutku pokretanja mehanizama spuštaju i lutke) dogodi sve što treba između Swanilde, Franza i dr. Coppeliusa u odličnoj izvedbi Teodore Spasić, Leva Semenova i Jovice Begojeva.
  
  Dobrijevići su se malo odmakli od tragičnog završetka libreta Charlesa Nuittera (prema Hoffmannovoj priči Der Sandmann), nadrealnih tonova i tragičnog završetka, obrazloživši to osobnom vjerom „da različitosti postoje i da ima načina da se sve premosti“. Coppelius je iznimno dirljiv u svome iznenađenju i sreći kada uvjeren da je njegova lutka Coppélia oživjela pleše sa Swanildom, kao i u svojoj tuzi kada sa slomljenom lutkom u rukama izlazi među radosnu i obijesnu mladež, kada ga Swanilda ponovno šarmira i poziva u svadbeno slavlje. I on to prihvaća: mijenja lutku za živo društvo. „Moguće je ostvariti snove ukoliko su ljudi spremni na to.“ kažu Dobrijevići. „Naš Coppelius je pomalo i Don Quijote, sanjar, idealista i baletmajstor koji svojoj kreaciji želi da udahne ono što najbolje zna i umije, Dušu plesa.“
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 28. travnja 2024.

Piše:

Maja
Đurinović