Baleti.hr

Od Mie do Maje

Stotinu godina bitke za obrazovanje i dignitet klasične baletne umjetnosti u Hrvatskoj

• Sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća ugledala sam u vrlo popularnom frauenzeitungu Svijet sliku Mie Čorak, koja je lebdjela na vršcima prstiju svilenih baletnih papučica. Bio je to list koji je donosio novosti iz zagrebačkog života: novosti iz kazališnog života, slike najljepše djece, gospođica i dama nakon akademskih i novinarskih balova, s detaljnim opisima njihovih toaleta pogotovo iza karnevala… Bilo je i ljekarničkih reklama za popularnu Bartolićevu mast i Fellerov Elsa fluid, koji liječe sve tegobe od migrene do išijasa itd. No bilo je i reklama za plesne škole Janeček, Goritz-Pavelić i Nevenke Perko. Budući da sam impresionirana slikom Mie na vršcima prstiju punila moje kućne papučice krpicama i vatom i po cijele dane u transu na prstima defilirala bakinim sobama, teta me uzela za ruku i povela na nedaleki Zrinjevac, gdje se iznad kavane Splendid nalazila plesna škola Nevenke Perko. Ogromnom dvoranom jurile su i ekstatično se previjale bosonoge djevojke uz bjesomučni ritam tamburina u koji je udarala Nevenka Perko. Onako mala, sakrila sam se prestrašeno iza tete i prošaptala: „idemo doma, ove skaču kao jopice, to nije ples!“
  
  Sljedeće godine baka me upisala u Dječje carstvo, no njezina nagla smrt zaustavila je moj susret s baletom i tek nakon dvije godine stala sam za baletnu štangu pod budnim okom Margarite Froman. Išla sam u osnovnu školu kod časnih sestara u Gundulićevoj ulici, ali nisam smjela spominjati da pohađam balet u Dječjem carstvu. Po njihovu moralnom nazoru, balet je bio nećudoredna ekshibicija! Ta moja tajna me pomalo udaljavala od ostalih djevojčica. Svake nedjelje sam iza rane jutarnje mise u Frankopanskoj ulici, pretrčala preko ceste u Malo kazalište, gdje smo nedjeljom imali predstave. Tu je počinjao onaj moj pravi život, koji je prekinuo tek zahuktali rat, stalne uzbune i sve nesreće koje je sobom donio. Odjednom je nestalo djece wunderkindova, poput Lee Deutsch, i malog pijanista Palfyja, a Pepi Klima se uz sustavnu nastavu poslijeratne Muzičke škole, razvio u poznatog violinista. Uopće, u drugoj polovini četrdesetih godina krenuo je snažan razvoj muzičkog života u Zagrebu, čiji je centar bio Glazbeni zavod gdje su se održavali svi koncerti od filharmonijskih do solističkih. Glazbeni zavod je bio mjesto gdje smo se oko podneva u prostranom hodniku okupljali mi učenici, zaljubljenici u glazbu: Igor Gjadrov, Pero Gotovac, Branko Sepčić, sestre Vrbanić, ja i nova kolegica Dubravka Stopić, vesela i druželjubiva djevojka…
  
  Kako je Dubravka stanovala u blizini moje kuće, to sam prilikom jednog dolaska kod nje, iznad glasovira ugledala portret jedne dame vrlo oštra pogleda i držanja. „To je baka Mie Čorak- Slavenske, Poljakinja po ocu, pijanistica, a Mia je sestrična moje mame. Njena mama sada živi kod nas, a Mia nam šalje pakete iz Amerike”, rekla mi je Dubravka otvarajući širom ormar u svojoj sobi, krcat odjećom živopisnih boja i dezena, na koje smo mi, u svojim SMB prilikama i zaboravili da još postoje. Izvadila je dvije Mijine bluze, tunike i crne latex hlačice bermude, konstatirajući da će mi biti baš po mjeri. (Čuvala sam ih godinama i završile su kao blistavi struk mojeg kostima Crnog labuda.) Na pitanje zašto se Mijina mama vratila nakon toliko godina provedenih uz Miu i njenu karijeru, dobila sam vrlo znakovito objašnjenje, koje je osvijetlilo mnoga pitanja vezana uz Mijine početke i razvoj klasične baletne umjetnosti u našoj zemlji (a ona postoje neriješena čak i danas). Da nije Mijina mama čvrsto uzela u ruke razvoj i školovanje svoje nadarene kćeri, odvevši je u inozemstvo i pruživši joj najbolje što je u to vrijeme postojalo, slamajući i otpore male adolescentice, koja se voljela dobro najesti i proveseliti kao i sva ostala djeca, teško da bi veliki Mijin talent zauzeo vodeće mjesto u Baletu HNK-a u Zagrebu u dobi od samo petnaest godina… Pridružila bi se koloni ostalih wunderkinda, koji su se izgubili u doba adolescencije. Bila je za svoju dob vrlo načitana i obrazovana djevojka izrazite ličnosti. To što je u štampi dala svoj jasni sud o prilikama u našoj baletnoj umjetnosti, sasvim podređenoj Operi i Drami, teški diletantizam u prikupljanju i formiranju plesačkih kadrova umjesto osmišljenog nastavnog programa, bio je povod da je ta izuzetno nadarena balerina i vrlo muzikalna koreografkinja dobila otkaz u zagrebačkom HNK-u, otišla u svijet i – postala Mia Slavenska!
  
  U proteklih devedeset godina od Mijina odlaska iz Zagreba do danas, teško da je kod nas bilo što u stavu spram umjetnosti klasičnog baleta i važnosti njezine obrazovne strukture, nekoliko stoljeća iskristaliziranih pravila i metoda, kao i znanstveno usvojena pravila odgoja plesačkih kadrova u svjetskim baletnim akademijama, doprlo do gradskih i državnih organa.
  
  Od osnivanja prve Škole za klasični balet u Zagrebu 1949. uz veliko inzistiranje politički jake Ines Šilović-Ivanišević na zagrebačkom Gornjem gradu u staroj zgradi na Ilirskom trgu br. 9, ništa se nije pomaklo u „metropoli svih Hrvata” (koja se do danas učetverostručila prema jugu, istoku i zapadu), a naša jedina srednja baletna škola, koja osposobljava stručne kadrove klasičnog baleta, već je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela osjećati teške prepreke u svom radu a pogotovo u širenju djelatnosti.
  
  Nakon prvih uspješnih diplomantica tada šestogodišnje škole, dvogodišnje pedagoško usavršavanje Tanje Lucić-Šarić u Moskvi i širenje nastavnog programa na osmogodišnji program, dalo je vidljive kvalitativne pomake i popunile naše baletne ansamble vrlo sposobnim plesačkim snagama. Ali već početkom sedamdesetih godina počinju velike neprilike u radu naše jedine škole za klasični balet. Smještaj škole na Gornjem gradu, dok se Zagreb naglo proširio i preko Save i na istok i na zapad, premali prostor u staroj zgradi za odvijanje ozbiljne plesačke tehnike, premalo financiranje i nižeg i srednjeg školskog programa (svaki sa svog obrazovnog izvora), nemogućnost povećanja broja učenika što povlači za sobom i sredstva financiranja, postepeno osipanje upisa u školske programe, što izaziva i upis manje sposobnih učenika da se popuni minimalan broj (učenica koje po diplomi škole ne bi bile angažirane ali bi postale nastavnice klasičnog baleta!?). Ravnatelji Škole su bili redovito diplomirani muzikolozi, jer i naše najveće baletne zvijezde nisu uz baletni studij i iscrpljujući rad tokom svoje karijere u kazalištu mogle završiti bilo koji fakultet i steći akademsku titulu. To je bio sukus razgovora što sam ga vodila za Kulturu Vjesnika s upraviteljem Škole za klasični balet Anđelkom Frntićem, nastavnicama Tanjom Lucić-Šarić, Nadom Herceg i Ivanom Gattin u travnju 1974. godine.
  
  Potaknuti zamahom i entuzijazmom nakon nekoliko godina pedagoškog rada s Jovanovićem i Cintolesiem, osnovali smo Udruženje baletnih umjetnika hrvatske 1959., potom Udruženje na saveznom nivou i izborili beneficirani radni staž za baletne umjetnike. Udruženje je trebalo brinuti za tehnički razvoj klasičnog baleta, umjetničku razinu i materijalni položaj plesača. Priređivali smo pedagoške seminare u zagrebačkom Pionirskom gradu, jer smo obilaskom naših baletnih ansambala u zemlji spoznali tehničku neujednačenost ansambala (mjestimice na rubu diletantizma), usprkos i vrlo nadarenih baletnih plesača. Širenje baletnih škola po jedinstvenoj prokušanoj nastavnoj metodi, može jedino uroditi željenim uspjehom želimo li stvoriti kvalitetnu umjetnost klasičnog baleta kao što se to već postiglo u muzičkoj umjetnosti.
  
  Širenjem baletnih škola u svim gradovima gdje već uspješno djeluju muzičke škole, pružila bi se prilika mnogoj djeci da razviju svoj plesni talent pa bi selekcijom s vremenom došli do toliko potrebnih baletnih umjetničkih kadrova, jer se već u to vrijeme počeo širiti uvoz plesača iz inozemstva u svim našim nacionalnim baletnim ansamblima. Unatoč slanja na usavršavanje u Rusiju nekoliko nadarenih baletnih plesačica, u samom sustavu poimanja i pristupa klasičnoj baletnoj umjetnosti po razrađenoj jedinstvenoj metodi u svim baletnim školama nije se promijenilo ništa!
  
  Zahuktali samoupravljački sustav i OURizacija, još su više zagorčavali život umjetničkih rukovoditelja što je u kazališnom miljeu osobito došlo do izražaja. Po tom pitanju vodila sam za Vjesnik razgovore s intendantom HNK-a i direktorom Baleta, što je pokazalo jasnu sliku rada naše najveće kazališne kuće. Početkom veljače 1980. održala sam veliki referat na dvodnevnom zasjedanju kulturnih radnika Hrvatske o alarmantnom stanju u našoj baletnoj umjetnosti i prorekla njezin nestanak ukoliko nastavimo sa zapostavljanjem i školovanja i prikupljanja nadarene djece širom zemlje. Nažalost sve se to ostvarilo. U to vrijeme je ukinut i beneficirani radni staž za baletne plesače, a 2000. napukla je i zgrada zagrebačke baletne škole na Ilirskom trgu. Počela je njezina Odiseja po učionicama donjogradskih osnovnih škola pa do Radničkog sveučilišta u Vukovarskoj ulici. Dakle po sasvim neadekvatnim prostorima, što traje sve do danas!
  
  U 23 godine koliko traje ta agonija našeg baletnog školstva u Zagrebu, govorkalo se da će dobiti konačno adekvatan prostor u iseljenoj bivšoj Vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici zajedno sa Muzičkom školom Elly Bašić, koja je konačno i dobila prikladan prostor. No, Školi za Klasičan balet ja ponuđen bivši Todorićev prostor u podsljemenskoj zoni, što su gnjevni roditelji odbili!
  
  Jedino pozitivno što se dogodilo na polju obrazovanja i nadam se budućeg napretka, jest osnivanje Plesnog odsjeka i studija Baletne pedagogije pri ADU-u, koja nakon trogodišnjeg školovanja osposobljava polaznice diplomom akademskih pedagoga. A mnoge od njih su već otplesale vrhunski baletni repertoar.
  
  Napokon je u novom kazališnom zakonu uvršten i beneficirani staž za baletne plesače, pa su deseci starih hrvatskih kadrova otišli u mirovinu i na sva ta mjesta došli su plesači iz inozemstva u sva naša baletna kazališta. Pitam se samo kako se stranim zemljama isplati školovati vrhunske plesače za masovni izvoz, dok mi nismo u stanju izgraditi prostor jedne škole za klasični balet u „metropoli svih Hrvata”. I još uvijek stoji ona stara devastirana i potresom porušena zgrada na Ilirskom trgu br. 9, kao sramota hrvatske kulture!
  
  Udruženje baletnih umjetnika Hrvatske (sada samo profesionalnih), u čast Mie Čorak Slavenske već godinama organizira međunarodno natjecanje baletnih umjetnika, djeluje savjetodavno po pitanjima baletne profesije s upravljačkim ustanovama, no baletne umjetnosti je u Hrvatskoj nestalo. Netko mi je nedavno rekao da baletni plesači „nemaju laktova”!? Zar je nakon stotinu godina postojanja klasičnog baleta u Hrvatskoj potrebno koristiti laktove da bi se održala jedna prekrasna umjetnost i oplemenila svojom duhovnosti naše mlade generacije?
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 2. travnja 2024.

Piše:

Maja
Bezjak