Baleti.hr

Pokret je poruka

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wayne McGregor – Steve Reich, Dyad 1929; Massimiliano Volpini – Marjan Nečak, Light through the Fingers

• 
  
  Zagrebački Balet je energično i virtuozno odgovorio na, nakon Naharina, još jedan izazov suvremenog klasika, Waynea McGregora, koreografa koji je intelektualnost, analitičnost, otvorenu intuiciju i multidisciplinarnost suvremenog plesa primijenio na visoke kinestetičke standarde profesionalnih baletnih tijela (na špici). Slobodno, zaigrano, nadahnuto tehnologijom i razvojem znanosti, ustrajući na eksperimentu i mijenjaju pravila te uvođenju različitih plesnih tehnika, McGregor je uspostavio autentičnu poetiku i kaligrafiju pokreta.
  
  Gledajući povijest našeg druženja istina je, kako u programskoj knjižici navodi Mirna Žagar, voditeljica Tjedna suvremenog plesa u svom tekstu o McGregoru (kojeg je upoznala još na početku njegove karijere, i onda ga 2003. predstavila Zagrebu), da nas, kritiku, tada njegov Random Dance co. i koreografije Nemesis i Alpha nisu previše dotaknuli. Činjenica je da smo u tom trenutku bili i prilično razmaženi imajući uvid u aktualna događanja i autore na suvremenoj svjetskoj sceni i time mogućnost komparacije. McGregorova kompanija je prvi put nastupila na 20. TSP-u koji je započeo čarobnim, meditativnim butom Sankai Jukua, i na kojem nas je duboko dirnuo Theater Stap (Nienke Reehorst i Sidi Larbi Cherkaoui), a po pitanju multimedijalnosti i tehnologije, hladnoća njegova kibernetičkog prostora s beskrajnim kombiniranjem sekvenci ostala je u sjeni predstave Sand table skupine Damaged Goods. S treće strane, vidjeli smo nekoliko godina ranije u Ljubljani La La La Human Steps Edwarda Locka, skupinu od čijeg bi se „najbržeg plesa na svijetu“, nevjerojatno žestoke kombinacije suvremenog i pomaknute tehnike baletne špice, uistinu zavrtjelo u glavi.
  
  Stoga da, mislim da je rad s baletnim ansamblima, odnosno artificijelnim tijelima iznimne brzine i vještine pokreta u koje je upisana profinjena estetika, savršen poligon za McGregorovu radoznalu maštu i kinestetičke eksperimente i vizije. Zgodno je to sam primijetio (kako ga citira Rose Mulready, urednica izdanja praizvedbe Dyad 1929.), po dolasku u Australski balet u Melbournu, govoreći o svom radu s plesačima koji „imaju iznimnu tehniku, ali i lijep način rada na interpretaciji i tranziciji pokreta, tako da pokret nije omeđen, krut, robotski“. Istovremeno, suvremeni balet je od McGregora prihvatio novi plesački izazov nabrijanog tempa, pomaknute dinamike i uvrnute logike i kombinatorike pokreta, zasigurno vrlo zahtjevan ali i poticajan. Njegovi stavovi o tijelu kao i danas „najnaprednijem tehnološkom sustavu kojeg poznajemo“ (ili još ne poznajemo dovoljno?) provociraju određenu plesačku, ali i ljudsku gordost.

  No kako, nakon velikih baletnih uprizorenja znamenite klasike ili književnih djela poput Hamleta, Peer Gynta ili Gospođe Bovary pratiti Dyade 1929.? Kao i kod Balanchinea (kad je već riječ o zadužbini kompanije Ballet Russes i vizionarstvu njezina impresaria Sergeja Djagiljeva – a 1929. je godina njegove smrti, i odatle u McGregorovu naslovu), ili Cunninghama (1919.-2009.) kojem je posvećen ovaj McGregorov rad, koreografija nema libreta, prijenosa neke teme. „Pokret je poruka“ kaže McGregor. Ali svaki pokret je i malo čudo. Zašto, od kuda, kamo, dokle ide, gdje se lomi i račva te kako pritom neprestano modificira taj začudni „tehnološki sustav“ tijela. Koreografija plijeni nevjerojatnom zaigranošću, svaki pokret razvidno implicira neobičan broj mogućih nastavaka, ali je teško predvidjeti, ili tjelesno predosjetiti koji će u tom, naizgled nasumičnom odabiru biti sljedeći, odnosno kao da je onaj koji slijedi i najmanje očekivan, pogotovo ako se tobože nalazite u baletnom kodu vrlo jasnog tijeka pokreta. Budući da u koreografiji nema pravila, i „da je koreografija proces tjelesnog razmišljanja“, prisutna je stalna napetost trenutnog izbora. Pri gledanju vam je jasno što to znači ples kao „intenzivno kinestetičko i intelektualno iskustvo“.
  
  No nema govora o gipkim navođenim automatima. Dyad 1929. na glazbu Stevea Reicha je luckasta, zaigrana, pršteća, neumorna struktura koja može umoriti jer svojom intenzivnošću privlači silnu pažnju i stalnu promjenu fokusa. Vizualno geometrijski čisto, monokromno, scena i kostimi se prožimaju prizivajući na neki osebujan i pomalo duhovit način objedinjeni hommage Djagiljevu i Cunninghamu. Vjerojatno bi bilo zanimljivo analizirati i povezati odnos individualnih asimetrija, rješenja bijelih i crnih ploha, linija i točaka kostima sa tjelesnim rješenjima eforta i odabirom pokreta, kao i otkriti specifičnosti svakog dueta unutar koherentnosti grupe ravnopravnih solista, ali to je tema koja nadilazi jedno gledanje i ovaj kratki osvrt.
  
  Light through the Fingers
  
  Ravnatelj baleta Massimiliano Volpini, razvidno zadovoljan uvođenjem antologijskog djela McGregora i Reicha na repertoar zagrebačkog Baleta, u medijskim najavama je gurnuo u sjenu koreografa Volpinija. No, u samom konceptu baletne večeri, diptiha, odnosno zagrebačke dijade, praizvedba njegova baleta Light through the Fingers na glazbu Marjana Nečaka odlično je izbalansirala večer. Nakon tandema plesnog i glazbenog mislioca, ovaj koreografsko kompozitorski tandem svjesno vraća emociju, jednostavnost, toplinu, melodiju, mekoću, slutnju, čežnju, harmoniju, poetični pas de deux Žene i Muškarca. Ishodište (unutarnjih) i središte scenskih zbivanja je Žena, osjetljiva i profinjena Natalia Kosovac, izražajne geste. Njezine refleksije i dileme, moguća ljubav, Muškarac (Pavel Savin) i uzburkani unutarnji svemir se odražavaju u tamnom prostoru scene zatvorenom u dubini prozračnim zastorom (od traka) koji se koji put čini kao zaslon na kojem svjetlucaju njezine matrice. Taj prostor nastanjuju, njime se kreću s obje strane zastora Sjene, kao rezonanca tjeskobe njezine duše. Jednobojan ansambl ujednačen kostimom (prozračnim tamno crvenim tunikama) i pokretom, prelijeva se prostorom tvoreći žive, pokretne reljefe; samozatajno, u službi vizualizacije apstraktnih prostora Njezinog nemira.
  
  Tako je u konačnici ravnatelj Baleta Volpini izvrsnim ansamblom zagrebačkog Baleta nadopunio intelektualni naboj mislećeg tijela čistom emocijom tijela koje osjeća. U oba slučaja: pokret je poruka.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 31. ožujka 2024.
  
  Dyad 1929
  idejni koncept, režija i koreografija Wayne McGregor
  glazba Steve Reich (Double Sextet) Uz dozvolu Boosey / Hawkes Publishers Limited.
  scenografija Wayne McGregor & Lucy Carter, kostimografija Moritz Junge, oblikovanje svjetla Lucy Carter, prenositelj koreografije Davide di Pretoro, glavni prenositelj koreografije Antoine Vereecken, suradnica za dizajn Catherine Smith, suradnik za oblikovanje svjetla John-Paul Percox, asistentica suradnice za dizajn i kostimografiju Mia Rejc Prajninger, baletne majstorice Milka Bartolović, Mihaela Devald Roksandić
  izvode: Adam Harris, Anamarija Marković, Andrea Podda, Atina Tanović, Giovanni Messeri, Guilherme Gameiro Alves, Mutsumi Matsuhisa, Natalia Kosovac, Saya Ikegami, Takuya Sumitomo, Valentina Štrok, Yuho Yoshioka (premijerna podjela)
  
  Light through the Fingers
  koreografija i koncept Massimiliano Volpini
  glazba Marjan Nečak
  scenografija i kostimografija Erika Carretta, oblikovatelj svjetla Milan Kovačević, autor video projekcija Massimiliano Volpini, asistentica kostimografije Mia Rejc Prajninger, baletne majstorice Iva Višak, Pavla Pećušak
  izvode: Natalia Kosovac / Rieka Suzuki Sumitomo (Žena), Pavel Savin / Takuya Sumitomo (Muškarac), Lucija Radić Palinko, Atina Tanović, Dora Blaić, Ozana Mirković Blokar, Lada Rora Taiguara Goulart, Mattia Baccon, Raphael Trioli, Vid Vugrinec, Mario Diligente, Yuho Yoshioka, Arnau Velazquez Rodriguez (Estrella Cebrino Torres, Dora Kovač, Marta Sironić, Leda Šeparović, Paulina Žanetić, Samuele Berbenni, Giovanni Messeri) (Sjene)

Piše:

Maja
Đurinović