Baleti.hr

Ljudsko tijelo je i danas tehnološki najnapredniji sustav

Četiri crtice o Wayneu McGregoru

• Godine 2016. balet Infra Waynea McGregora dodan je u kurikulum srednjoškolskog obrazovanja Engleske, Walesa i Sjeverne Irske u kojem je ples jedan od predmeta koji učenici u dobi između 14 i 16 godina mogu odabrati za polaganje ispita koji vode ka stjecanju općeg uvjerenja o srednjem obrazovanju (tzv. GCSE, odnosno General Certificate of Secondary Education). Za koreografa koji je tada imao 46 godina i koji je taj balet kreirao za Kraljevski balet u Londonu 2008., sa 38 godina, bila je to izvanredna čast i priznanje: uvrštavanjem u srednjoškolski kurikulum potvrđen je njegov status značajnog i utjecajnog koreografa, britanskog ali i svjetskog ranga.
  
  Možda je neobično da tekst o jednom od najutjecajnijih koreografa današnjice započinje s obrazovanjem, no za McGregora je jedan od ključnih aspekata njegova rada upravo edukacija i rad u zajednici. Kako u mnogim od svojih intervjua naglašava, on je sam s plesom započeo, i kao plesni umjetnik proizašao upravo iz projekata plesa u zajednici. Prvi put okušao se kao koreograf baš u ulozi plesnog animatora koji je slagao društvene plesove za grupe amatera i ljubitelja plesa, i to u depriviranom Istočnom Londonu.
  
  Zato je, prije govora o njegovom koreografskom i umjetničkom radu, bitno naglasiti da je Wayne McGregor angažirani umjetnik. Angažiran ne zbog sadržaja koji u svojim radovima prezentira, jer oni su uglavnom apstraktni i osim što gledatelje provociraju na drugačije gledanje i viđenje plesa, umjetnosti i svijeta, ne nose političku poruku. McGregor je angažiran u smislu da svoje znanje, iskustvo i resurse spremno stavlja na raspolaganje zajednici iz koje dolazi.
  
  S jedne strane, to se očituje unutar plesne zajednice gdje djeluje kao mentor mladih koreografa kojima omogućuje prostor, vrijeme i svoje vanjsko oko „kritičkog prijatelja“ kao podršku za njihov kreativni razvoj. Također, od kada je 2016. dobio vlastiti prostor sa svrhovito opremljenim plesnim dvoranama u Olimpijskom parku kraljice Elizabete (Queen Elizabeth Olympic Park – prostori korišteni za Olimpijske igre 2012.), besplatno stavlja na raspolaganje dvorane za probe za 25 plesnih umjetnika i organizacija iz čitave zemlje, svakome na pet tjedana. To je neprocjenjiv resurs jer plesni umjetnici (slično kao i kod nas) dobar dio financijskih sredstava koje dobivaju za svoje umjetničke projekte odvajaju za unajmljivanje prostora za probe.
  
  Jedini uvjet koji plesačima postavlja za besplatno korištenje prostora je proizvodnja edukacijskog programa za širu zajednicu. Za svaki tjedan korištenja prostora trebaju osmisliti jedan dan edukacijskog programa. Na taj način, kako sam ističe, osigurava 25 tjedana edukacijskog programa za one dijelove zemlje koji imaju ograničen pristup umjetnosti i kulturi. To je njegovo vraćanje duga zajednici; ples koristi kao društvenu intervenciju u neprivilegiranim područjima.
  
  Kada govorimo o McGregoru kao plesaču, prvo što upada u oči je osebujnost, idiosinkratičnost njegovoga tjelesnog potpisa koji je u srži njegova koreografskog rada. On je, što bismo u plesu rekli – pravi mover – netko s akutnim osjećajem vlastita tijela u pokretu, netko tko kretanje i ples osjeća kao nužnost. No on je mover koji, kako sam kaže, voli tijela koja se loše ponašaju – misbehaving bodies. I njegovo je vlastito tijelo, osobito u odnosu na klasičnu estetiku baleta, neposlušno tijelo. Za razliku od uređenog i urednog, simetričnog i odmjerenog, kontroliranog i discipliniranog klasičnog tijela, to je tijelo neprestano u ekstremima: hiperfleksibilno, mogli bismo reći razglobljeno; uglato i razlomljeno; kreće se s iznenadnim, munjevitim promjenama smjerova i kutova dugih udova s ogromnim, ekstremnim rasponima i ekstenzijama nogu; to je pokret s naglim zaustavljanjima i eksplozijama frenetične aktivnosti. Takav osoban način kretanja McGregor prepisuje na svoje plesače, to je njegov prepoznatljiv tjelesni potpis koji je u temelju svake njegove koreografije. Energija koja isijava iz njegovoga plesa je kao život na stalnom rubu. Možda je stoga toliko privlačna i uzbudljiva suvremenoj publici.
  
  McGregor je nakon društvenih plesova, disca i klubova studirao suvremeni ples u Leedsu, a zatim se oduševio američkim legendama avangarde poput Mercea Cunninghama i Trishe Brown, ali i klasika modernog plesa, José Limóna. Godine 1993. osnovao je svoju prvu skupinu suvremenog plesa, Random Dance Company s kojom je i definirao svoj osebujan stil. Danas je to Company Wayne McGregor – stalna rezidentna kompanija pri Sadler’s Wells kazalištu u Londonu, s kojom je kreirao više od trideset djela.
  
  Za mnoge je bilo iznenađenje kada je ta zvijezda britanske suvremene plesne scene 2006. pozvana da bude kućni koreograf bastiona engleske baletne tradicije – Kraljevskog baleta u Londonu (Royal Ballet). Od tada se njegovi baleti izvode na najznačajnijim svjetskim baletnim scenama: u pariškoj Operi, milanskoj Scali, moskovskom Boljšoj teatru, danskom Kraljevskom baletu te u preko petnaest baletnih kuća diljem svijeta. Trenutno radi s njujorškim American Ballet Theater. On je jedan od najznačajnijih i najuzbudljivijih baletnih koreografa današnjice.
  
  I tu je treća zanimljiva tema o kojoj se može govoriti u vezi s njegovim radom. Tema odnosa tradicije i eksperimenta. McGregor je prvi kućni koreograf Royal Balleta koji nije proizašao iz njegove tradicije, koji uopće nije imao tradicionalno baletno obrazovanje. On je uljez u baletnom svijetu i neki ga takvim i danas smatraju. Prije njega kućni koreografi Kraljevskog baleta bili su Frederick Ashton i Keneth McMillan, umjetnički patrijarsi koji su definirali „engleski stil“, vežući ga snažno uz klasičnu tradiciju naslijeđenu od carskog ruskog baleta.
  
  No Monica Mason, tadašnja ravnateljica Kraljevskog baleta, prepoznala je u Mc Gregoru osobu koja u ustanovu uronjenu u tradiciju može unijeti „svježu krv“, koja svojom znatiželjom i sklonošću k eksperimentu može „zapaliti plesače“. To se doista i dogodilo: Mc Gregor je svojom nevjerojatnom energijom zapalio i galvanizirao ne samo plesače, nego cijeli tim, nekih tristotinjak ljudi koji s njim rade u Kraljevskoj operi Covent Garden. Od baletne dvorane do krojačnice, od majstora svjetla do plesnih notatora, svi dijele stvaralački entuzijazam koji ne trpi uljuljkanost i šablone. Rezultat: doveo je novu publiku, ali i zaintrigirao onu koja se još uvijek ne može složiti s njegovim stilom.
  
  Za McGregora je balet suvremena umjetnost. A plesači su, kako tvrdi, znatiželjni, kreativni, istraživanja i izazova željni mladi ljudi. Ako su njegovo tijelo i kretanje ekstremni, to sigurno možemo reći i za tijela vrhunskih baletnih plesačica i plesača. Danas su njihova tijela daleko fleksibilnija, brža i atletskija od onih na kojima je stvoreno Labuđe jezero ili Trnoružica i McGregor definitivno uživa u radu s takvim virtuoznim plesačima, koristeći do maksimuma njihove izvanredne sposobnosti. S druge strane, on njima, klasično školovanim plesačima kojima zadana ideja ljepote često onemogućava istraživanje u pokretu, pruža izazove i osjećaj da rade nešto suvremeno, novo, i relevantno za današnji trenutak. Kako kaže u jednom intervjuu, nema smisla danas biti umjetnik i samo ponavljati nešto što se dogodilo u prošlosti.
  
  Uz veliko poštovanje za tradiciju i klasike, McGregor je potpuno okrenut sadašnjici i stalnom istraživanju novih kreativnih mogućnosti. Njegova je teza da u koreografiji „nema pravila“, da je koreografija „proces tjelesnog razmišljanja“ i da je njegov zadatak da kroz svoj pristup koreografiji „trenira mozak da vidi svijet drugačije“. Ples je za njega koliko intenzivno kinestetičko iskustvo, toliko i intelektualno, i njegove radove često inspiriraju konceptualne ideje netipične za tradicionalni i konzervativni baletni milje.
  
  U kreativnom razvijanju tih ideja surađuje s velikim brojem poznatih umjetnika iz svijeta glazbe, likovnih umjetnosti, filma i fotografije, mode i dizajna. McGregorovo djelo koje se premijerno izvodi u HNK, Dyad 1929 – omaž je jednom ranijem periodu intenzivne umjetničke suradnje kroz balet – onom Ruskih baleta potaknutih vizionarskim idejama Sergeja Djagiljeva. No multidisciplinarnost koju McGregor njeguje i po kojoj je postao prepoznatljiv, širi se i izvan umjetničkih krugova. Kako sam kaže, još su mu bitnije i uzbudljivije suradnje s ne-umjetnicima: s neuroznanstvenicima, eksperimentalnim psiholozima, antropolozima, s tehnološkim stručnjacima iz područja informatike i umjetne inteligencije. S njima istražuje pitanja veze uma, tijela i pokreta, ali osobito kako te veze rasvijetliti u sprezi sa znanošću i tehnologijom današnjice. Jedno od tih pitanja je ono o „kinestetičkoj inteligenciji“ plesača – kako se ona može definirati i mapirati? Kako njezino mapiranje može povratno djelovati kao stimulus u kreativnom procesu?
  
  Wayne McGregor tvrdi da ljudsko tijelo i danas tehnološki najnapredniji sustav koji poznajemo. Iz te perspektive manje je zanimljivo to što ga inspiriraju ne-umjetnici, od toga da ples i plesači postaju izvor znanja za znanstvenike koji istražuju rad mozga. To je doista fascinantan obrat: ples kao neverbalna umjetnost tijela često je u našoj hiperintelektualiziranoj kulturi percipiran kao visceralan, ne-razuman i zbog toga uglavnom smješten na margine društva; kod McGregora avangardna znanost i tehnologija stavljaju se u službu plesa i uče od plesa i plesača.
  
  Balet u suvremenoj inačici McGregora izlazi iz svojih hermetičnih klasičnih kula od bjelokosti i postaje (opet?) relevantna disciplina u suvremenom svijetu.
  
  © Andreja Jeličić, BALETI.hr, 28. ožujka 2024.
   (u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu)

Piše:

Andreja
Jeličić