Baleti.hr

Današnja publika nema strpljenja satima gledati balet

Intervju: Nina Ananiašvili, balerina, koreografkinja, ravnateljica Gruzijskog državnog baleta

• Baletni ansambl splitskog Hrvatskog narodnog kazališta imao je čast raditi s velikom balerinom i ravnateljicom Gruzijskog državnog baleta Ninom Ananiašvili. Primabalerinu Boljšoj teatra devedesetih je počeo upoznavati i svijet izvan Sovjetskog Saveza. Bila je glavna plesačica u American Ballet Theatre (1993.) i nakon toga u Houston Balletu, bila je prva sovjetska balerina koja je kao gošća plesala u njujorškom Baletu (New York City Ballet, 1998.), potom u Danskom kraljevskom baletu. Plesala je na mnogim pozornicama diljem svijeta i oduševljavala publiku i gledatelje svojim dotjeranim stilom i dramatikom. Daily Telegraph proglasio ju je jednom od najvećih balerina svih vremena, a 2002. bila je najbolja balerina godine prema US Dance Magazinu. Prestala je plesati s 45 godina. Razgovaramo nakon duge i naporne probe baleta Laurencia.
  
  Kako to da ste se nakon zvjezdane karijere odlučili vratiti u Gruziju?
  
  Vratila sam se zato što me 2004. pozvao gruzijski predsjednik Mikheil Saakašvili koji je htio obnoviti državno kazalište u Tbilisiju. Za Gruzijce to su bile vrlo teške godine. U kazalištu nije bilo struje, ni grijanja, a plesači su, unatoč tome dolazili na posao. Pritom često nisu imali novca ni za hranu jer nisu dobivali plaću. Nitko ih nije prisiljavao da dolaze na posao, no oni su ipak svaki dan održavali kondicijske treninge jer su voljeli to što rade. Na taj su način spasili kazalište i ansambl. Čim sam došla bilo mi je najvažnije osigurati im dobru plaću što mi je predsjednik obećao da će i učiniti. Obećao mi je i da ću dobiti novac za predstave. Zahvaljujući tome u tri smo godine uspjeli napraviti 27 baleta. Iako me nitko nije uvrstio u Guinesseovu knjigu rekorda, mislim da bih mogla biti u njoj. Nakon toga smo počeli putovati. Naše prvo putovanje bilo je u Sjedinjene Države s Labuđim jezerom gdje smo dobili fantastične kritike. Novinari su nas jako hvalili i pisali su da nismo ništa lošiji od Marijinskog baleta što nam je dalo vjetar u leđa.
  
  Kakav je repertoar zastupljen u Gruzijskom državnom baletu?
  
  Najviše imamo klasičnih naslova, no smatram da je za plesače važno da rade različite stvari. U modernom su baletu slobodniji, bolje osjećaju svoje tijelo, a nakon rada s pojedinim koreografima osjećaju da su se poboljšali i u klasičnom baletu. Zato radimo uistinu sve – od bijelog do suvremenog baleta i plesa. Baletani i balerine mogu plesati sve, za razliku od plesača suvremenog plesa za koje sumnjam da mogu plesati balet. Rijetki su oni koji to mogu.
  
  Praizvedba Laurencije bila je 22. ožujka 1939. godine. Zanimljivo je da je splitska premijera također bila 22. ožujka. Balet je koreografirao jedan od važnijih koreografa 20. stoljeća Vakhtang Čabukiani. Kakvo je to djelo i zašto ste baš taj balet odlučili postaviti u Splitu?
  
  S obzirom na to da je u vašoj zemlji Čabukiani prilično nepoznat, ravnatelj baleta Pedro Cameiro odlučio je jedno njegovo djelo uvrstiti u splitski repertoar. U baletnoj povijesti Čabukianijevo ime zapisano je zlatnim slovima. On je napravio veliku promjenu za baletane, osmislio je za njih mnoge pokrete, varijacije i sola. Vakhtang je u sebi nosio gruzijski karakter, koji je sličan talijanskom i španjolskom, pa je u balet uvrstio pokrete iz narodnog plesa. Zato je bio jedan od reformatora klasičnog baleta. Što se Laurencije tiče, to je Čabukijanijevo remek-djelo. Šezdesetih godina taj je balet bio vrlo popularan u Sovjetskom Savezu, bio je na repertoaru Boljšoj teatra i Marijinskog kazališta, ali za njega se znalo i u Europi. Međutim, odjednom je nestao i sad je vrijeme da ga ponovno vratimo na pozornicu. Nedavno sam ga postavila u Minsku, netko drugi ga je koreografirao u Sankt Peterburgu, a silno sam sretna što mu dajem novi život u Hrvatskoj.
  
  Nakon plesne karijere odlučili ste se baviti obnovama klasičnih baleta. Unatoč tome što postavljate djela drugih autora, može li se u njima osjetiti vaš pečat. Konkretno, koliko ima vas u Čabukijanijevoj Laurenciji?
  
  Balet sam skratila i unijela sam više dinamike jer današnja publika više nema strpljenja satima gledati baletnu predstavu. Dodala sam više plesova u prvom dijelu jer svi u ansamblu žele više plesati, a zadržala sam Čabukianijeve karakterne plesove. Kad predstavu skratite s četiri čina na dva, morate voditi računa o tome da zadržite priču. U tome su mi pomogli glazbeni brojevi, a važno je spomenuti da je ukrajinski skladatelj Aleksandar Krein Laurenciu skladao u suradnji s Čabukianijem. Oni su tu predstavu stvarali zajedno i njegova je glazba silno uzbudljiva, moćna i lirična i sama po sebi govori o ljubavi, ljepoti, borbi i slobodi. To je velika priča. Osim toga često radim zajedno sa svojom asistenticom Ekaterinom Šavliašvili koja mi jako puno pomaže. I u Splitu je bila neprestano uz mene.
  
  Priča je preuzeta iz drame Fuenteovejuna španjolskog pisca Lopea de Vege koja govori o revoluciji seljaka u 17. stoljeću koji su se pobunili protiv okrutne samovolje Komendatora. Protagonistica Laurencia danas je postala simbolom za žensku pobunu protiv sustava. Njegovi likovi pokazuju srčanost i odvažnost u borbi za pravdu te strastveni ljubavni zanos – je li zbog toga ovo djelo i danas aktualno?
  
  Danas su isti problemi diljem svijeta kao i u 17. stoljeću, ali i ranije. A aktualno jer se u njemu najviše radi o ljudskim osjećajima.
  
  A kakva je aktualna situacija u gruzijskom baletu? Po čemu je gruzijski balet poseban?
  
  Moj je ansambl međunarodan, no plesačice uglavnom dolaze iz naše baletne škole koju također vodim. Nedostaje nam više naših plesača jer se dječaci uglavnom odlučuju za nogomet ili Gruzijski nacionalni balet koji je popularniji i atraktivniji, no u njemu se ne pleše  klasika, nego narodni plesovi. Što se tiče posebnosti, rekla bih da ga posebnim čini naš karakter. Gruzijci vole izvoditi. U Gruziji se gotovo svatko bavi nekom vrstom umjetnosti – ili pjevaju, sviraju gitaru, slikaju. To nam je u genima. I to nam pomaže i u kazalištu jer su plesači na pozornici vrlo zaigrani i jako dobri.
  
  Jeste li zadovoljni s plesačicama i plesačima splitskog Baleta?
  
  Bilo mi je jako lijepo raditi s njima i čak sam tijekom rada primijetila koliko su se neki od njih poboljšali. Imala sam osjećaj da uživaju i da rade sa zadovoljstvom. Ako umjetnici ne vole to što rade i ako ih na nešto morate prisiljavati, uvijek je teško. No, tu mi se čini da zaista žele plesati u ovom komadu što mi je baš drago jer nitko od njih nikada nije gledao ovaj balet. Neki od njih nisu nikada čuli za Laurenciu i nadam se da će nakon predstave neki od njih posegnuti i za dramom Fuenteovejuna Lopea de Vege.
  
  © Katarina Kolega, BALETI.hr, 30. ožujka 2024.

Piše:

Katarina
Kolega