Iznimno svestrana i višestruko zanimljiva umjetnica i sugovornica, danas devedesettrogodišnja Beata Devčić-Domić, oduvijek je pokazivala interes za različite vrste umjetnosti unutar kojih je gotovo šest desetljeća uspješno djelovala i međusobno ih povezivala. U plesnim krugovima Beata je zapamćena kao izvedbena umjetnica koja je ostvarila zapaženu karijeru u područjima klasičnog baleta i folklora (više ovdje). U glazbenim pak krugovima slovi kao cijenjena i omiljena profesorica solfeggia koja je odgojila brojne generacije hrvatskih glazbenika, međutim, njezin značajan doprinos hrvatskoj plesnoj umjetnosti u tom je svijetu nešto slabije poznat. Na posljednjem, 24. godišnjem susretu članova Hrvatskog muzikološkog društva, koji je održan 1. i 2. lipnja 2023. u Zagrebu, izlagala sam o epizodi iz plesnog razdoblja njezina života na temu Susret dviju umjetnica: Beata Devčić–Domić u pastelima Anke Krizmanić. Radovi koje sam istraživala za potrebe spomenutog izlaganja vrijedan su dio arhivske građe i ostavštine Beate Devčić-Domić koju je darovala Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU-a, a nastali su u doba njezinog profesionalnog angažmana u današnjem Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado tijekom kojeg je ostvarila poznanstvo i umjetničku suradnju s poznatom slikaricom.
Beata Devčić-Domić bila je članica prve postave 1949. godine osnovanog Državnog zbora narodnih plesova i pjesama Hrvatske, koji kasnije dobiva naziv Lado. U Lado je došla na poziv umjetničkog voditelja Ansambla Zvonimira Ljevakovića, zajedno s petnaestak plesača iz Omladinskog kulturno-umjetničkog društva Joža Vlahović. Stjecajem okolnosti, u ljeto 1950., dva je mjeseca živjela kod sestara Anke i Jelke Krizmanić u Jurjevskoj ulici, gdje ju je smjestio Ljevaković. Beata je hrvatsku slikaricu i grafičarku Anku Krizmanić poznavala još iz Lada, jer je u to vrijeme na probama često skicirala plesače u pokretu. Zanimljivo je kako je Anka Krizmanić (1896.-1987.) tijekom čitavog svog slikarskog rada interpretirala pokret u transformacijama, a za pokret ju je zainteresirao nastup čuvene ruske balerine Ane Pavlove koji je 1914. godine imala priliku gledati u Dresdenu. Prema riječima same slikarice, taj ju je nastup u potpunosti oduševio i od tog je trenutka njezina misao vodilja postala: „Kretanje je život.” Ekspresiju ljudskog pokreta, kako navodi Maja Marjančić u tekstu o plesnom opusu umjetnice (Kretanja, br. 7/8, 2007.),
Krizmanić je prenosila u drukčiji medij kojemu nedostaju vremenska i prostorna dimenzija, a motivi njezinih radova obuhvaćali su vrlo različite aspekte pokreta i plesa: motive baleta i suvremenog plesa, cirkusa, pantomime, motive orijentalnih te folklornih plesova. Posebno mjesto u njezinom opusu zauzimaju folklorni motivi i plesovi, kojima je posvetila čitavo desetljeće svoga rada (1945.-1955.). Tih je godina, ističe Marjančić, intenzivno proučavala autohtoni rustikalni pokret narodnih plesova na terenu, ali i u suradnji s plesačima Ansambla Lado i Zvonimirom Ljevakovićem. Najveći broj radova iz te faze nastao je nadahnut plesovima Posavine i Vrlike, a jedan od najpoznatijih crteža prikaz je šest plesačica iz finala koreografije Posavski plesovi, koji se nalazio i na dugogodišnjem logotipu Lada. Osim narodnih plesova, Krizmanić je veliku pažnju posvećivala i prikazu narodnih nošnji koje nije crtala samo u vanjskim detaljima, nego je pronicala u dubinu njihovog arhaičnog stila i skulpturalnog volumena.
Beata se sjeća kako je Anka Krizmanić bila izvanredna crtačica koja bi plesni trenutak zabilježila u samo nekoliko sekundi, a kao primjer je istaknula spomenuti crtež posavske vrtnje koja u koreografiji traje svega desetak sekundi. Također se sjeća da je te godine, kada je boravila kod sestara Krizmanić, bilo jako vruće ljeto i kako je to bio period nakon što se Lado vratio s turneje u Velikoj Britaniji. (Tada Lado još uvijek nije provodio ljeta na službenim turnejama po Jadranu.) Tada dvadesetogodišnja Beata Domić već je bila eksponirana plesno-pjevačka sila Ansambla, a pripadala je tzv. „visokoj ekipi” koja je izvodila koreografije Vrličko kolo, Linđo i Balun. Posavski plesovi naziv su za ciklus plesova koje su izvodili plesači nižeg rasta, a Beata je sudjelovala u samo jednom dijelu koreografije, u pjesmi Tančec, vijaj se vijaj.
Kao model za radove Anke Krizmanić pozirala je u narodnoj nošnji iz Sunje u Posavini, a pasteli su nastali 5. i 8. lipnja 1950. u vrtu pored kuće u Jurjevskoj. „Belo na belom“ opis je ženske narodne nošnje iz okolice Sunje – bijele lanene oprave ukrašene bijelim vezom, a izrađuje se od najfinijeg „lana pucanca” koji uspijeva u vlažnim poljima oko Sunje. Dva su tumačenja zašto je nošnja u potpunosti bijela. Prema slikaru, pedagogu i muzealcu Branku Čačiću (katalog izložbe Posavski motivi u opusu slikarice Anke Krizmanić iz zbirke Kovačić, 1991.), jedno od tumačenja je legenda o bijeloj koroti koja kaže da su mnogi „muži“ poginuli u bitkama protiv Turaka, nakon čega su se žene zavjetovale da će zauvijek ostati u koroti, „ostati u belom“, u boji koja simbolizira žalost i smrt. Ovo tumačenje povezano je s utjecajem indoeuropske kulture koji se održao u okolici Sunje, odnosno vjerovanjem kako se stupanj bijelog dostiže u smrti gdje nema više odnosa niti kretanja, nestaje boja koja je izraz života i sve postaje bijelo, najviši oblik i svečanost svemira. Drugo pak tumačenje kaže kako je nošnja u potpunosti bijela, jer je okolica Sunje bila vojno područje u koje nisu dolazili trgovci s bojom, svilom i ukrasima.
Na crtežu Sunjka s leđa može se vidjeti starinski način češljanja koji se njegovao u okolici Sunje. Mlade djevojke nosile su jednu pletenicu, tzv. perčin koji je bio ukrašen crvenim svilenim rožama. Ta se pletenica nakon udaje rasplitala i rezala, a glava žene bi se ukrašavala poculicom (kapicom). Rijetki ukrasi bile su i crvene svilene mašne koje se nalaze na rukavima, a za nošnju je karakteristična i bijela duga plisirana suknja, tzv. rubača. Jedna od zanimljivosti je da je pletenica Beate Domić bila prava, bez dodanih umetaka, a nakon prestanka bavljenja folklorom kosu je skratila te je svoje kečke poklonila Ladu.
Beata je na crtežu odjevena u crljenek, duži prsluk bez rukava od crvenog sukna, ispod kojeg se nalazi bluza dugih širokih rukava, tzv. opleće. Na rukavima opleća vidljivi su ažuri izvedeni u platnu, a vrat joj je ukrašen ogrlicom od crvenih koralja. Oko struka nosi crni vuneni pojas, odnosno pas.
Pasteli Sunjka s leđa i Sunjka u crljeneku Anke Krizmanić s vremenom su postali dio zbirke ženskog slikarstva Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću kolekcionara dr. Josipa Kovačića (1935.-2017.). Zbirku koja sadrži 1045 umjetnina 33 hrvatske slikarice dr. Kovačić donirao je Gradu Zagrebu 1988. godine, sa svrhom da se ona očuva i prezentira javnosti. Beata i suprug Natko Devčić upoznali su dr. Josipa Kovačića na izložbi održanoj 8. ožujka 1988. u Umjetničkom paviljonu. Beata mu je tada rekla kako je i sama surađivala s Ankom Krizmanić, no crteže nije vidjela od vremena njihova nastanka te pretpostavlja kako bi oni mogli biti sastavni dio njegove zbirke. Budući da pasteli nisu pripadali onom dijelu zbirke koji se izlagao na izložbama, nego su bili deponirani u stanu dr. Kovačića u Radićevoj ulici broj 24, Beata je dobila mogućnost otkupiti ih te su nakon 38 godina postali njezino privatno vlasništvo. Time je i priča o dvije istaknute hrvatske umjetnice, nakon desetljeća u kojima su se njihovi životni i umjetnički putevi razišli, dobila svoj pomalo neobičan, zanimljiv i nadasve lijep završetak.
© Tina Cota, BALETI.hr, 29. veljače 2024.
