Baleti.hr

Nisu svi koreografi ni ljubazni ni spremni

Intervju: Božica Lisak, balerina i baletna majstorica

• 
  
  Baletni majstori neobično su važan dio rada profesionalnih baletnih trupa, oni su odlaskom koreografa odgovorni za svaki dio postavljene predstave. Često se događaju povrede ili druge bolesti plesača te oni moraju biti zamijenjeni drugim kolegama. Taj dio posla koji traži dobro vizualno pamćenje koreografije i muzikalnost (bez koje se u na tu poziciju ne može ni doći) obavljaju baletni majstori, i to izaziva izniman stres. Božica Lisak dugogodišnji je baletni majstor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. (Kako je često prenosila koreografije, Almira Osmanović ju je pozvala i u HNK Split, gdje je sa splitskim Baletom vrlo uspješno postavila Ščelkunčika prema Orlikowskom, i omiljeni Ples kadeta Lichina.) Doživjela je u kazalištu mnoge promjene uprava i repertoarnih politika, boljih i slabijih, a proživjela je i nesretne dane rata, kada je na baletnu dvoranu pala bomba te ozlijedila mnoge, pa i nju, od čega i danas trpi posljedice. Poznajem je od početka svog profesionalnog života, sjećam se dana kada je još plesala, a vezuju nas i slavonski korijeni.
  
  Kako ste započeli svoj ulazak u svijet kazališta, baleta?
  
  Započela sam učiti balet u rodnom Osijeku. Pedagoginja je bila gospođa Sofija Cvjetičanin koja je zapravo i osnovala baletnu školu u prostorima muzičke škole. Zgrada je bila na kraju osječkog korza preko puta kina kojega danas tamo nema. Nisam dugo bila u Osijeku ali čujem da se škola ponovno pokrenula, nadajmo se i profesionalnom ansamblu…
  
  Kako je tada izgledalo školovanje i koliki je bio interes za balet u Osijeku?
  
  Bila sam sposobno dijete, zapravo nas je bilo prilično puno, a u četvrtoj godini učenja preuzeo nas je Stjepan Suhi, izuzetan pedagog čiji su mnogobrojni učenici kasnije često nosili repertoar ne samo u Osijeku nego i u drugim gradovima tadašnje države. Mogu ih nabrojati, Antonije Maksimović, Slavko Pervan, Tonči Marinić, Joža Komljenović i Nikica Andučić; tada nije bilo nedostatka profesionalnog muškog kadra s kojim se naša kazališta bore već godinama. Svi ti dečki bili su prvaci i to u raznim kazalištima bivše države. Sestre Dinter, Branka Dilinić, Štefica Heller, Tilda Tudaković, uz još mnoge druge bile su balerine tadašnjeg ansambla u Osijeku. Možda sam neke zaboravila navesti, ali bilo je to davno.
  
  Za vrijeme tog školovanja u Osijeku jeste li nastupali pred publikom?
  
  Naravno, bilo je dosta tih nastupa. Ivan Balog je vodio Pionirsko kazalište i mi smo tamo nastupali kad god je on mislio da mu trebaju mali plesači. Zeko, Zriko i Janje bila je u to vrijeme popularna dječja predstava u kojoj smo kao učenici nastupali. Prije nekog vremena gledala sam na televiziji dokumentarac o Balogu i tamo je bio prikazan jedan djelić našeg nastupa, nismo imali pojma da se to snimilo. Kao škola nastupili smo na prvom Dječjem festivalu u Šibeniku, a Nenad Turkalj je snimao taj nastup. Plesali smo po tim kamenim kockama na špicama što je sigurno bilo teško, ali sjećam se dobro izleta koji su nam priredili – mada je to bilo daleke 1958. godine, bili smo okruženi pažnjom a većina je prvi puta vidjela more. U zadnjem razredu smo već nastupali s profesionalcima u osječkom HNK-u u operi Lucia di Lammermoor i Ljubav čarobnica… Tada je Osijek imao profesionalni baletni ansambl, Stjepan Suhi je bio šef baleta… Možda će ga jednog dana opet imati?
  
  Željeli ste postati balerina?
  
  Silno sam željela postati balerina i plesati u kazalištu. Moji roditelji imali su razumijevanja za to i mama me odvela u Beograd na upis u baletnu školu. Bila sam primljena ali je trebalo dosta teoretskih predmeta polagati koje mi u Osijeku nismo imali. Ljubazna uprava škole našla mi je i mjesto u učeničkom domu, a od jedne učenice posudili su mi bilježnice da iz njih učim to što mi je trebalo. Čak se sjećam i njezinog imena, bila je iz Sarajeva, Bahrija; nismo se nikada više srele. No, moja je majka odlučila da pokušamo u zagrebačkoj školi, u Beogradu nismo imali nikog poznatog, pa se brinula ostaviti me samu.
  
  Tako ste stigli na Ilirski trg 9?
  
  Da, tamo je i tada bila škola. Bila sam dosta uplašena jer smo radili vježbe pred komisijom koja je sumnjičavo vrtjela glavom, nisu bili zadovoljni, a ja sam se tada susrela s nekim koracima na štapu koje nisam učila. Ipak sam prošla pod uvjetom da do polugodišta pohađam satove za četvrtu i petu godinu učenja, pa ako savladam program preći ću u peti razred u potpunosti. Savladala sam. Škola je tada imala program šestogodišnjeg školovanja tako da sam ja od dolaska iz Osijeka za dvije godine završila školu i dobila posao u Baletu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Moja pedagoginja bila je Višnja Hrbud Popović od koje sam puno naučila.
  
  Kako je izgledala audicija za ulazak u profesionalni balet?
  
  Na diplomske ispite iz svih plesnih predmeta došli su nas gledati koreografkinje i solistice Sonja Kastl i Nevenka Biđin, baletna majstorica Đurđa Fučkar i tajnik baleta Rudi Zubčić, mada su nas poznavali već i prije diplomskog. Nisam bila punoljetna, ali sam dobila ugovor. Bilo je to u sezoni 1961/62. Zajedno sa mnom došla je i Slavica Katulić (kasnije Prebeg) i Tanja Stanojević (kasnije Pezelj). Premijera Pepeljuge u koreografiji Mlakarevih već je bila izašla, ali smo se uključile u ansambl odmah po dolasku. Bile smo očito dovoljno spremne za to.
  
  Tih je godina glazbena zagrebačka scena bila vrlo bogata programima.
  
  Da, bio je tu i Biennale, sjećam se tih programa. Kirigin je postavio Susrete, išle su Dešpaljeve Varijacije, pa Dubrovačke skice, vrlo bogat program suvremene glazbe i koreografija.
  
  Tko su bili vodeći plesači tog vremena?
  
  Bili su redom odlični, vodeća je bila Sonja Kastl, zatim Maja Bezjak, pa mlađi Vesna Butorac Blaće, Ivanka Žunac, Silva Muradori, Đurđica Ludvig, Miljenko Vikić, Stane Leben, Antonije Maksimović… Svi su bili tehnički jaki a interpretacijski također. Veliki umjetnici. Bilo je to drugo vrijeme bez velike mogućnosti širenja informacija kao danas, ali su recimo po Masarykovoj ulici po izlozima stajale slike tih solista, u tramvaju je visio mjesečni program kazališta i tako su se ljudi upoznavali sa događajima. U tom periodu sam naravno bila u ansamblu.
  
  Što je slijedilo?
  
  U drugoj godini angažmana došlo je na repertoar Labuđe jezero. Koreograf je bio Zaharov koji je sa suprugom došao iz Moskve. Ona je radila s nama klasične dijelove, a on karakterne uloge i plesove. Njega neću nikad zaboraviti. Dolazio je na probe u odijelu, skinuo sako i počeo pokazivati korake tako da smo svi zadivljeno gledali u njega pa nam je duže trebalo da zapamtimo koreografiju. Bio je vedar i duhovit, kao i Orlikowski, samo malo manje društven da tako kažem. Waclav Orlikowski je posebna priča… Dugo je išla ta Zaharovljeva verzija Labuđeg, plesala sam ansambl, a u trećem činu sam već dobila mali solo u plesu nevjesta. Na repertoaru je bio i Đavo u selu, to je bio stalni program, Pepeljuga iz koje pamtim Sonju Kastl, osobito u sceni bala, prekrasna je bila kao iz bajke. Rado sam nastupala i u opernim predstavama: Andrea Chenier, Ero sa onoga svijeta, Aida, osobito u Sonjinoj koreografiji s Vesnom Butorac i Damirom Novakom kao glavnim parom; zatim Knez Igor koji je bio vrlo zahtjevan tehnički u baletnoj sceni Polovjeckih plesova, s kojima smo kasnije u okviru koncertnih programa proputovali pola svijeta. Jako smo puno gostovala, zaista diljem svijeta…Zatim je bila Trnoružica Françoise Adret s Ivankom Žunac. Lijepa predstava. Nešto kasnije će isti naslov napraviti Frano Jelinić, naš nekadašnji solist. Njegov Multiple Vision izveden je na Biennalu 1971.; tamo sam mu već bila asistentica…
  
  Kako je došlo do toga da postanete baletna majstorica?
  
  Kad je Frane Jelinić došao za direktora pozvao je sve koji su zainteresirani za taj posao da se jave. Javile smo se kolegica Renata Popek i ja. Meni je rekao da bi me radije još koristio kao balerinu, no na jednu probu kad je postavljao Giselle, kolegica iz nekog razloga nije došla i Frane me pitao mogu li preuzeti. Mogla sam, i tako je počelo. Radila sam s njim cijelo vrijeme njegovog boravka u Zagrebu. Bio je jasan i muzikalan, plesači su brzo učili njegove koreografije. Mi tada nismo imali kamere za snimanje koreografije i proba. Ja sam znala sve varijacije, sve brojeve ansambla, imala sam dobru memoriju. Iskreno rečeno u Giselle sam ansambl dijelove napravila gotovo sama, Frane je radio soliste. Biti njegov asistent značilo je biti cijeli dan u dvorani. Kada je napokon došao dan premijere imala sam visoku temperaturu i jedva sam čekala da odem doma kad me Frane zaustavio i rekao: „Božice što ste vi to napravili?“ Očekivala sam pohvalu jer je aplauz bio ogroman, ali on me napao. „Došli su kritičari iz Londona, a vi u prvi red stavite tako lošeg plesača da sam se crvenio!“ Nisam znala što bih rekla, ali mi se i danas čini da plesač nije bio tako loš, nego da su oni imali neke sukobe izvan baleta, možda oko tenisa ili djevojaka; oba su bila sklona tome…
  
  Kako ste uskladili rad plesača i baletnog majstora?
  
  Vježbala sam kad sam stigla. Dolazili su i drugi koreografi pa sam i s njima nastavila kao asistent, a uz neke zdravstvene probleme, sve sam manje plesala i više se bavila tim drugim djelom posla. Baš kada je došla asistentica Balanchinea za Četiri temperamenta odustala sam od plesanja. Nije mi se ni svidjela ta gospođa, bilo je jasno da je nezadovoljna s nama, to je kasnije i rekla Sonji Marchiolli, mojoj dobroj prijateljici i poznatoj balerini, da nije znala što bi s našim plesačima. Mi do tada nismo radili takav stil, no premijera je ipak, barem što se tiče solista dobro prošla.
  
  Dugi niz godina nosili ste teret posla balet majstora sa ogromnim brojem koreografija?
  
  Da, nikad nije bio problem pamtiti koreografski tekst, problem su često koreografi sami, nisu svi ni ljubazni ni spremni, a bilo je i raznih stilova. Nešto mi se i nije svidjelo, ali za mene je uvijek bilo važno da predstava bude uspješna što god ja o tome mislila .
  
  Gledajući unatrag s kojim ste koreografom najviše voljeli raditi?
  
  Teško pitanje. S Mitom Parlićem, to je bilo divno. I Romea i Juliju, a posebno Ohridsku legendu. Znao je reći otvoreno svakom što ga je išlo. Voljela sam takve ljude jer ima ih koji baletnom majstoru šapću na uho, a plesaču ne kažu ništa. Divna je bila ta Ohridska legenda, i sad se naježim kada se sjetim, kostimi, scena, prekrasno. Davno je to bilo, u sezoni 1980/81.
  
  Kako je bilo raditi sa Orlikowskim?
  
  Orli je bio ugodan i ležeran. Radio je puno kod nas, nikad nije digao glas osim jednom; bilo je puno ljudi u dvorani i statista, i kada je podviknuo nastao je muk; u pauzi ga gledam, a on se smješka i kaže: „Ako hoćeš autoritet moraš ponekad dići ton!“ Vedar, duhovit znao je napraviti spektakl. Trnoružica koju je kod nas posljednje napravio bila je prekrasna, prava bajka. Svi su ga jako voljeli.
  
  Sonja Kastl i Nevenka Biđin?
  
  Lijepo je bilo s njima, za Sonju već svi znaju kako bi došla s krpenom lutkom pa tako pokazivala plesačima kakve podrške želi. Znala je jako teške elemente postaviti u svoje lijepe koreografije. Ja sam kod nje plesala Colombinu u Moja posljednja uloga uz divnog Miljenka Vikića. Užasno teško je postavila, trebala je to plesati Vikica Slamnik, izvrsna tehničarka ali je otišla na neku turneju pa sam ja upala. Sjećam se, scena je u mraku, samo spot na plesače i ne vidiš ništa. Rekla sam joj, ja to ne mogu, a Sonja nije odustajala. „Ja sam vidjela da to balerine rade“, rekla je. Morala sam ipak sići sa špice i malo olakšati njezinu zamisao, slijedili su također teški elementi… Poslije su mi rekli da me Sonja nije htjela gledati. Možete misliti kako sam se osjećala. Plesač ne može uvijek sve, ponekad treba prilagoditi koreografiju tijelu i mogućnostima. Nevenka je lijepo pokazivala i imala puno strpljenja.
  
  A Šparemblek koji je postavio brojne predstave?
  
  Voljela sam sve njegove predstave i žao mi je da ni jedna nije trenutno na repertoaru.
  
  Kako vidite repertoar nacionalne kazališne kuće u kojoj ste proveli dugi niz godina?
  
  Mislim da je vrlo važno da na programu postoje domaća djela i autori. Licitarsko srce, Đavo u selu nikada ne treba skidati sa repertoara. Tu je zatim ona divna klasika koju ne treba zanemariti. Pratim predstave mada sam već dugo u mirovini i vidim da nema ili je sve manje domaćih koreografa. Pitam se zašto, jer ima onih koji su se već pojavljivali na programu pa onda nestali. Mislim da se mora kazalište osloniti na domaće snage, treba stvarati svoj rukopis, to vrijedi i za plesače. Možda nije veliki broj koji završava baletnu školu, ali među njima ima talenata i to velikih. Gosti su uvijek bili kod nas i uvijek dobro došli, ali ne treba zanemarivati domaće ljude. Ta profesija kratko traje pa ako vas ne stave u podjelu u jednoj sezoni puno gubite i plesači često padaju u depresiju i odustaju. Važno je dati prostor i raditi s mladim ljudima. Volim nove plesne izraze, novu vrstu pokreta ali mislim da treba biti balans između domaćeg, klasičnog i suvremenog repertoara.
  
  Što je za vas plesač, što je ono što ga čini umjetnikom?
  
  Umjetnost, to je ono što osjetim, ne ono što vidim… puno plesača može danas svašta tehnički napraviti, ali nije svatko umjetnik. Izvedba mora izazvati neki osjećaj u meni, nije mi drago puko izvođenje koraka, mada cijenim ako je dobro izvedeno, ali u kazališnom prostoru tražim umjetnost, a ne samo vještinu. Moram osjetiti.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 29. veljače 2024.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović