Baleti.hr

Četiri izbrušene minijature

Gostovanje: Centro Coreografico Nazionale (Nacionalni koreografski centar) Aterballetto: MicroDANZA, koncept Gigi Cristoforetti; Eppur si muove, kor. Francesca Lattuada; Near Life Experience, kor. Angelin Preljocaj; An Echo, a Wave, kor. Philippe Kratz; A Gig, kor. Diego Tortelli

• 
  
  U okviru gostujućeg programa Zagrebačkog plesnog centra u organizaciji Talijanskog kulturnog instituta u Zagrebu i produkciji Nacionalnog koreografskog centra / Aterballetto, dogodio se odmak od uobičajenih programa ZPC-a. Plesači Aterballetta klasične edukacije i nadasve dojmljivih plesačkih tijela izveli su kolaž kratkih plesnih formi (u maniri kombinacije modernog baleta i suvremenog plesa) pod imenom MicroDANZE. Konkretno, bile su četiri izbrušene i dotjerane plesne minijature izdvojene svjetlom u Crnom studiju Plesnog centra.
  
  Na samom početku ulazi se u mračnu dvoranu u kojoj je osvjetljen samo postament sa ženskom figurom koja svojom bojom i držanjem odgovara kamenom kipu. Polagano se izgrađuje odnos skulpture kao statičnog objekta u prostoru nasuprot živog tijela kao dinamičnog objekta u prostoru. Nešto povijesno, monumentalno i mistično izvire iz oskudno osvijetljenog bića obavijenog prozirnom koprenom boje kamena i zemlje. Kretnje su ograničene na površinu nešto manju od jednog kvadratnog metra, no ta ograničenost potaknula je razvoj kreacije i bogatstvo pokreta vrlo skoncentrirane i izvedbeno prisutne plesačice koja skladan i stabilan položaj tijela povremeno riskira naginjući se opasno unazad van težišta. Vrlo sigurna izvedba poremećena je (namjerno ili slučajno) disbalansom kada je jedna noga napravila rond i otišla u attitude derriére gubeći ravnotežu, no vrlo se spretno vratila u centar. Beethovenov Allegretto iz Sedme simfonije nenametljivo i moćno zvuči u ovom kratkom komadu nazvanom Eppur si muove u izvedbi krhke Arianne Ganass i koreografiji Francesce Lattuade.
  
  Nastavak predstave je u promjeni fokusa i fronte, u mraku prostora (ispražnjenog od stolica) publika se okreće prema svjetlu koje se pali na suprotnoj strani prostora. Druga minijatura Near Life Experience ograničena je svjetlom i trakom zalijepljenom za pod. Ocrtane su konture male pozornice koju koreograf Angelin Preljocaj ispunjava svojim prepoznatljivim koreografskim jezikom. Maštovite podrške izvedene s nevjerojatnom lakoćom i skladom Ivane Mastroviti i Alberta Carola Perdiguera govore o iskustvu traganja za različitim stanjima tijela, za različitim odnosima između tijela u prostoru, u odnosu na partnera, u odnosu na publiku. Raskošan, čist i dramatičan pokret, snažna i oblikovana tijela koja se nalaze u neposrednoj blizini publike, izvode tjelesno složene i koreografski zahtjevne plesne kompozicije koji osnažuju dramaturgiju snagom svoje izvedbe i eksplozivnošću.
  
  Prve dvije koreografije premijerno su izvedene prije dvije godine u Muzeju Akropole u Ateni, dok je treća minijatura praizvedena u Zagrebačkom plesnom centru te večeri. An Echo, a Wave u koreografiji Philippea Kratza izveo je skladan i uigran muško-ženski duet koga čine Federica Lamonaca i Giovanni Leone. Njihov prostor izvedbe širinom cijele pozornice, metafora je mora i silnih mijena koje se vezuju uz proces prožimanja materijalnog i duhovnog poimanja vječnosti i beskraja morske pučine. Ples sadrži brojne repetitivne radnje koje se razvijaju kroz pokret, koje kao da rastu i splašnjavaju poput plime i oseke nikad ne mirujući. Izvođači vretenastih, izduženih plesnih tijela kroz pokret iskazuju potrebnu fluidnost i beskrajnu podatnost poput neprekidnog kretanja morske površine, bliski i daleki istovremeno. Iako je plesna minijatura trajala dvaput duže nego ostale, hipnotičko iskustvo u koje je publika uvučena pokretom i glazbom kao da traje samo trenutak.
  
  Ekstravaganciju posljednjeg dijela programa večeri mikroplesa čine ekspresivan, isprekidan pokret povezan moćnim spiralama, te snažna provokativna i šarmantna polugola tijela u dizajniranim minimalističkim kostimima kostimografa i koreografa Diega Tortellia u djelu A Gig. Duhovito osmišljen izvedbeni prostor dio je upečatljive scenske izvedbe, a čini ga jednostavan, mali, šareni orijentalni tepih sa resama. Autor navodi da je ovaj šestominutni komad primjeren za otvaranje ili zatvaranje programa jer tako neočekivan služi za zagrijavanje publike ili oproštaj. Izvođači Ana Patricia Alves Tavares i Nolan Millioud komuniciraju pogledima, mimom i gestama s publikom smještenoj neposredno blizu pozornice – tepiha.
  
  Plesna večer prikazana u četiri punkta iste crne kutije scenskog prostora Zagrebačkog plesnog centra, zamišljena je za ambijentalna izvođenja po cijelom svijetu, na mjestima koja nisu isključivo vezana uz plesnu umjetnost. Ove kratke komade potpisuju međunarodni i talijanski renomirani koreografi, a program je do sada izveden „na vrlo dojmljivim mjestima kao što su Muzej Akropole u Ateni, Nacionalni muzej Anđeoske tvrđave u Rimu, centar Les Halles de Schaerbeek u Bruxellesu, te u Bresci, talijanskoj prijestolnici kulture 2023. godine. Zamišljajući kako se sjedišta talijanskih veleposlanstava i kulturnih instituta transformiraju u iznenađujuće prostore za otkrivanje plesa, izvedbe pozornost usmjeravaju na temeljni vid talijanske kreativnosti, suvremenu umjetnost, koja ima sposobnost stvoriti nove jezike i novu publiku“. Prostori se transformiraju u mjesto izvedbe, ples se prilagođava ambijentu i samim svojim prisustvom stvara novu publiku. Zagrebačka izvedba bila je u strogo kontroliranim uvjetima: crna dvorana, male naznačene pozornice i svjetlo pridonijeli su novom iskustvu ove izvedbe. Sve je dobilo dozu minimalizma, krajnje čistoće te ogoljele i grube suvremenosti što je zasigurno razlika, a možda za neke gledatelje i prednost od dojma predstave na raskošnim povijesnim lokacijama.
  
  © Sanja Petrovski, BALETI.hr, 14. veljače 2024.
  

Piše:

Sanja
Petrovski