Knjiga Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama (2010) u djelu posvećenom baletu autora Henrika Neubauera bilježi kratku biografiju Petera Pustišeka: plesačku karijeru započeo je u Ljubljanskom baletu 1960., još kao učenik baletne škole u klasi Nadje Murašove. U Rijeci je prvi put angažiran 1961., godinu kasnije se vraća u Ljubljanu, da bi od 1964. opet bio u Rijeci gdje je 1967. dobio status solista. Od 1977. do 1981. djeluje u baletnom ansamblu u Klagenfurtu. Riječki Balet preuzima 1985., isprva kao šef Baleta, a kad se uz njegove napore 1990. Balet osamostalio, vodi ga kao direktor do svog umirovljenja 1996. „U mirovinu je otišao prije svega zbog pokušaja ponovnog spajanja baletnog ansambla i Opere.“ bilježi Neubauer. S Pustišekom je razgovarala Irina Köteles, nekadašnja solistica i sadašnja baletna pedagoginja Riječkog baleta, a trenutno i studentica Baletne pedagogije na Plesnom odsjeku ADU u Zagrebu. (op.ur.)
U Hrvatsku sam došla 1994. godine i od tada boravim u Rijeci gdje sam pronašla svoje profesionalno zadovoljstvo, ali i zasnovala obitelj. Osoba koja je tome uvelike pridonijela bio je tadašnji baletni direktor Peter Pustišek, koji mi je osobno, odmah po završetku baletne škole u Cluj-Napoci poslao radni poziv. Pamtim ga kao osobu koja je pod svaku cijenu voljela i branila balet. Danas u 84. godini života i dalje izgleda kao vitki visoki sportaš, koji ne voli sjediti; voli šetati, plivati, ali također sa zanimanjem prati sve što se danas događa s Riječkom baletom. On i njegova supruga Edita, također nekadašnja balerina, dočekali su me toplo i pokušali se prisjetiti tog razdoblja 1990-ih koje su nazvali i „zlatnim razdobljem“ baleta u Rijeci.
Riječki balet je osnovan u HNK Ivana pl. Zajca 1947. godine, ali se osamostalio baš s gospodinom Pustišekom 1990., odnosno od tada grana baleta više nije bila pod Operom, što je dosta kasno u odnosu na Zagreb, gdje se Balet osamostalio već 1965. godine. Balet u Rijeci su prije njega vodili Olga Orlova, Maks Kirbos, Đuro i Nada Herceg, Joža Komljenović, te njegov prethodnik Norman Dixon koji je bio šef baleta od 1977. do 1986. (više o Normanu Dixonu pročitajte ovdje)
Kakav je bio riječki Balet kada ste preuzeli njegovo vodstvo?
Premda nisam još bio šef, preuzeo sam vodstvo 1985. godine kad je završila obnova teatra. Kazalište je dvanaest godina bilo zatvoreno zbog obnove. Prije toga smo bili u Neboderu – to mjesto zovemo tako jer se nalazi iza Hotela Neboder, a u biti je dio koji pripada Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, gdje smo imali baletnu dvoranu za vježbanje. (I dan danas Balet tamo vježba!) Naime, Edita i ja smo se vratili iz Klagenfurta nakon četiri godine. Ja nakon još godinu dana nisam više mogao plesati, noge su mi odlazile, imao sam 41 godinu. Edita je imala operaciju kralježnice i noge, svašta nam se dešavalo… Kako više nisam mogao plesati, a dobio sam papir gdje je pisalo da ne smijem skakati, postao sam invalid, ostao sam bez posla. Na sreću su me postavili za asistenta i tako sam od 1985. vodio neke predstave kao Jalta, Jalta i neke opere. U veljači 1986. postao sam šef Baleta koji je tada brojao trinaestoro plesača od kojih je pet vježbalo. Prva godina bila je jako teška; trebali su nam gosti. Miljenko Štambuk je postavio Rapsodiju u plavom i Bolero, Sonja Kastl je napravila jedan duet na Bacha za Štefana Furijana i Vesnu Butorac, a Furijan je uskočio i kao koreograf Lisztovog Preludija. Bolero je bio na kraju programa s Vesnom Butorac i četvoricom plesača koje smo imali.
I to je bila dobro napravljena Baletna večer. Sljedeće godine radili smo Đavla u selu. Balet sam vidio u Splitu, i onda sam sa Sonjom Kastl otišao do Mlakarovih u Sloveniju po dozvolu da ona prenese Đavla u Rijeku. Opet smo kombinirali s gostima, došli su Marin Turcu, Vesna Butorac i dvoje zagrebačkih plesača, a ostali su bili naši. Malo pomalo sam krenuo tražiti druge plesače, zvao sam u Rusiju, išao sam u Novi Sad i Beograd. Uglavnom, poslije Đavla stvari su išle lakše, iako je trebalo jako puno nagovarati tadašnju upravu. Veliku podršku mi je pružao Borislav Popović, koji je bio ravnatelj Opere 1987. i 1988, i koji je razumio balet. Moram istaknuti i tadašnjeg intendanta Dragu Crnčevića koji je maksimalno radio za Balet i podržavao odluke u interesu Baleta. Radili smo Leharovu Veselu udovicu koja je gostovala u Puli, i svi iz vodstva teatra bili su iznenađeni koliko ju je pulska publika izvrsno prihvatila, a reputacija Baleta je krenula uzlaznom putanjom. Poslije smo bili na gostovanju u Trstu sa Snom i Istarskim freskama u koreografiji Drage Boldina.
Koliko vas je tada bilo u Baletu?
Tada nas je bilo dvadesetak, ali fluktuacija je bila česta. Jednom davno, još dok sam bio u uredu, prebrojao sam da je pod mojim vodstvom, tijekom dvanaest godina, kroz Balet prošlo 120 ljudi. No, događalo mi se da smo na kraju sezone imali 25 plesača, a u rujnu – kad smo trebali početi, samo petnaestak i trebalo je na brzinu naći nove ljude.
Kako se dalje, nakon Đavla u selu razvija Balet? Koliko mu je trebao do velike predstave kao što je bilo Labuđe jezero?
Nakon Đavla smo imali Salomu koju je opet radio Štambuk. Saloma je bila jako dobro prihvaćena i to je predstava koja je dobila Nagradu Kazališne zajednice Rijeka i gostovala u Splitu. Zatim je 1990. postavljen Bal kadeta i Lijepa Helena; gostovanje je u Trstu izazvalo dobar aplauz i pohvale tadašnjeg vodstva i medija, a onda sam pomalo počeo razmišljati o tome da se oformimo kao samostalna grana. Moj prethodnik, Norman Dixon, je u četiri godine imao samo jednu Baletnu večer i to su mu jedva dali. Tadašnji direktor Opere komentirao bi: „Samo vi vježbajte, Opera mora raditi.“ Bila je tu i Snjeguljica 1990., ali nastavili smo s Giselle u koreografiji Gradimira Hadžislavkovića. Godine 1991. postavili smo u režiji i koreografiji dr. Henrika Neubauera Žar pticu. Sljedeće smo godine ponovili Giselle u proširenoj verziji s grand pas de deux pod vodstvom Valerija Miklina, tadašnjeg pedagoga i istaknutoga solista Baleta.
Tako smo došli do Romea i Julije 1993. s četrdeset plesača, na kraju ih je bilo 42, plus studio koji smo također koristili. Romeo i Julia je stvarno bila dobra predstava, koreograf je bio Orlykowski, ali je predstavu prenijela Vesna Butorac. Uglavnom u Romeu i Juliji je plesala Rumunjka Medi Andrukovici, Valerij Miklin je bio Tibaldo, Dima Cepilov Romeo, Mercutio je bio Alexandar Galickij u alternaciji s Maxom Antoničevim. Sljedeće godine, 1994., realizirali smo Don Quijotea prema Barišnjikovoj koreografiji koju je za potrebe riječke izvedbe priredio Valerij Miklin, koji je u predstavi imao i zapaženu plesno-dramsku ulogu. U predstavi se pored ruskih plesača proslavila i Diana Zdešar koja je za tu predstavu dobila Nagradu Hrvatskoga glumišta.
Vrhunac uspjeha postignut je izvedbom Labuđeg jezera 1995. godine. Vesna Butorac je prenijela koreografiju Zaharova, a glavni lik je utjelovila Irena Pasarić s partnerom Valerijem Miklinom koji je, radi zahtjevnosti uloge, zamijenio mlađeg kolegu Dimu Cepilova (koji je kasnije poput Alexandra Galickoga ostvario karijeru u teatrima u inozemstvu). Predstava je doživjela veliki uspjeh. Sve su izvedbe bile rasprodane s time da se u početku tražila karta više pa je gledalište popunjavano dodatnim stolicama, a bilo je i stajaće publike. Sveukupno je bilo sedamnaest izvedbi s oko deset tisuća gledatelja.
Koja Vam je predstava ostala u sjećanju kao najdraža?
Don Quijote. To mi je najdraža predstava jer je to predstava tempa sa stalno prisutnom energijom na sceni. Puno je izvođača moglo dati svoj doprinos radi više solističkih uloga. Ljudi su sa zadovoljstvom radili i to se osjetilo.
U Don Quijoteu 1994. niste imali goste?
Da, za Don Quijotea smo napokon imali svoj kadar.
Tada je iz Amerike došla Diana Zdešar koja je dobila Nagradu Hrvatskog glumišta 1994. za Quitri i to kao prva balerina iz Rijeke?
Diana je plesala je kao alternacija Sonji Vukićević u Salomi, a u Đavlu u selu je bila alternacija Vesni Butorac. Istaknula se i u ulozi Mirte u Giselle, a onda je 1994. otplesala Quitri u Don Quijoteu za koju je dobila Nagradu. Bilo je zanimljivo jer sam ja mislio da će Quitri plesati Meda Andrukovic, balerina koja je odigrala Juliju, ali je ona u međuvremenu otišla pa je Diana odigrala ulogu i zasluženo dobila nagradu.
Tim povodom ste i Vi dobili nagradu 1995. „za izvanredno umjetničko i organizaciono vodstvo Baleta u 1993. i 1994.“. Gdje su nastali problemi?
Labuđe jezero je bilo jako skupa predstava, a istovremeno je Opera radila Rigoletto. Uprava Kazališta je željela da nagradu dobije Rigoletto, u koju je uloženo još više novca. Kad sam ja bio predložen pred kolegijem, zamjenik intendanta se iz protesta digao. Ja sam rekao da je Balet zaslužio nagradu, a da je meni dovoljno da sam razmatran kao kandidat. Ravnatelji ostalih umjetničkih ansambala i drugo stručno osoblje ipak su tražili da budem kandidiran. Dva dana prije svečane dodjele priopćeno mi je da je stigla direktiva iz Gradske uprave da se smanji broj zaposlenih u kazalištu, a tadašnji intendant, koji mi je u više navrata rekao da nema afinitet prema Baletu, najavio je smanjenje broja zaposlenih u Baletu.
Mogući razlog za postupak zamjenika intendanta može se pronaći u činjenici da je Uprava kazališta računala da će ako nagrada bude dodijeljena Rigolletu, a ne Labuđem jezeru skrenuti pozornost s uloženih sredstava koja su bila znatna. Unatoč tome što intendant nije imao afiniteta prema baletu moram reći da je suradnja s njime bila korektna. Pritiskali su ga iz gradskog poglavarstva, ali za razliku od njegovih prethodnika on se nije mogao oduprijeti. Radi svega navedenog nisam prisustvovao svečanoj dodjeli svojom odlukom jer mi je bilo neprihvatljivo da me se s jedne strane nagradi, a zatim da se poništi sav dotadašnji trud uložen u razvoj i napredak Baleta.
Sjećam se kako ste dali otkaz samo da Vaši ljudi ne bi dobili otkaz.
Da, to je suština, čak se sjećam da ste me vi plesači došli pitati treba li mi pomoć. Ne, to je bila moja borba. Pomalo mi je svega bilo dosta, ali činjenica je da sam se suprotstavio. Htjeli su mi dati nagradu, a onda raspustiti ansambl. I tako sam na kraju dao otkaz 14. lipnja 1996.
Jeste li imali angažiranog pedagoga?
Prvi pedagog je bio Štefan Furijan, a slijedili su Đurđica Ludvig, Lorelai Visinescu, Katarina Kocka, Valeri Miklin; oni su obnašali funkciju kao pedagozi, ali i kao baletni majstori.
Kako je tada funkcionirao Baletni studio?
Dobro je funkcionirao, u početku smo imali preko stotinu polaznika od kojih bi pola ostalo. Važno je da smo svake godine radili produkciju u kazalištu i to s plesačima i s djecom. Kazalište je bilo krcato i bilo je lijepih stvari. Tu su plesači mogli pokazati svoje ambicije, umijeće. Neke od njih sam i angažirao u Kazalištu, kao Filipa Filipovića i Ronalda Savkovića. Ali Ronald je ubrzo otišao u Zagreb, a i Filip nešto kasnije.
Uvijek sam Vas htjela pitati, kako ste došli do nas, plesačica iz Rumunjske? Uglavnom mi ekipica iz Labuđeg jezera smo se zaljubili u grad, postali smo kao obitelj na poslu, a također smo osnovali i prave obitelji ovdje...
Preko dirigenta iz Bukurešta sam javio Baletnoj školi o postojanju slobodnih radnih mjesta i tako ste u ansambl došle vas tri plesačice: Irina Tanase / Koteles, Cristina Dicu / Lukanec i Adriana Lazea. U Ljubljanu sam išao po tri slovenske balerine koje su bile ovdje godinu dana. U Novi Sad i u Beograd sam išao također, neke sam dobio iz Maribora jer su imali višak. Valerija Miklina sam dobio preko telefona. Oksana Brandiboura, koja je prije jednom gostovala kod nas kao Myrtha u Giselle, dovela je Marinu Grgurić i Annu Ponomarevu. Miklin je doveo iz Rusije Dmitrija i Svetlanu Andrejčuk, Valerija Rasskazova i druge.
Jeste li imali audicije za njih?
Da naravno, a sad se sjećam jedne smiješne audicije. Došao mi je plesač po imenu Max Antoničev, u cipelama, normalno obučen čovjek s ceste, s namjerom da polaže audiciju. Pristao sam i rekao mu da ode u dvoranu te da napravi doubl tour… I on je to tako odjeven izveo savršeno! Angažirao sam ga, pokazalo se da je bio jako sposoban.
I još jedna riječka tema: naša baletna dvorana koju mi smatramo premalenom, kakva je bila prije?
Kad su ovdje bili Olga Orlova i Maks Kirbos, velika imena, baletna dvorana je bila iza tržnice, onaj kut gdje je sad market, gore na prvom katu i tamo je bila i uprava, baletna dvorana dimenzija nekih 10 puta 12 ili čak 15 metara. A dok su bili šefovi Đuro i Nada Herceg, ona je bila pedagog, a on šef, oni su nas prebacili ovdje gdje smo sada od negdje 1970-ih godina. Ja sam samo još uredio tuševe i garderobe, i kasnije klimu.
Nazvali ste devedesete zlatnim dobom riječkog Baleta. Zašto?
To je bilo zlatno doba u smislu broja plesača i raskošnih scenografskih i kostimografskih rješenja, ali u isto vrijeme i kameno doba jer ako ste trebali nove plesače nije bilo kao danas kad vam se javi njih petsto na audiciju. Danas puno pomaže internet. Prije ste morali ići po plesače, tražiti ih, naći ih, morali ste imati vezu kako doći do njih, a to je bilo jako teško. Morao si ljude vući za rukav, dati im dnevnicu i smještaj, ništa nije bilo jednostavno.
I za kraj: je li Vam žao nečeg što niste uspjeli ostvariti za riječki Balet?
Da sam ostao, radio bih još Orašara i Bajaderu. Za Orašara bismo imali dosta ljudi; uključujući i djecu iz Studija. Ovako smo realizirali još samo Šeherezadu za kraj, što meni nije odgovaralo. S Bajaderom bi završio cijeli klasični ciklus kako ga ja poznajem. Dakle: Giselle, Don Quijote, Romeo i Julija, Labuđe jezero te Orašar i Bajadera. Orašar bi išao i dandanas da je tada napravljen.
© Irina Köteles, BALETI.hr, 9. veljače 2024.
