Iako se navršilo šesnaest godina od smrti velikog koreografa Mauricea Béjarta (1927-2007), Béjart Ballet Lausanne, pod umjetničkim vodstvom Gila Romana, dugogodišnjeg Béjartovog plesača i suradnika, i dalje čuva i obnavlja njegova antologijska djela, kreirana još 1960-ih u Ballet du XXe siècle u Bruxellesu, kompanije koja je po preseljenju u Švicarsku, 1987. promijenila ime. (Zanimljivo je da ni Pariz nije vjerovao u proroka iz svog sela, i da za Béjartove začudne vizije novog, misaonog i spektakularnog plesnog teatra i otvaranje baleta širokoj publici, nije bilo mjesta u Francuskoj. „Poštivao je i duboko vjerovao u tradiciju, premda je bio i veoma kritičan, i želio odstraniti njezinu besmislenu konvencionalnost i suvišnu maniru – čime se mnogima zamjerio.“ primijetili su njegovi plesači i suradnici Ljuba i Petar Dobrijević povodom njegove smrti, Vijenac, br. 360, 20. prosinca 2007.) Kako u pokretanju i počecima rada te znamenite kompanije koja je ponudila bitno otvoreniju poziciju baleta i novu dimenziju plesnog kazališta u suvremenoj kulturi i umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, sudjeluju i zagrebački plesači: kratko Milko Šparemblek i Miljenko Banović, a Dobrijevići kroz cijelu dvadesetogodišnju karijeru, tema Béjart nam je na neki poseban način, memorijom generacije naših plesnih emigranata iz 1950-ih, bliska. (S druge strane, da ne ostanemo samo na nostalgičnoj prošlosti, zgodno je podsjetiti da su koreografi naših najvećih aktualnih baletnih uspješnica i Leo Mujić i Valentina Turcu izašli upravo iz Béjartove škole.)
No, dakako, sve što smo od prije znali, čuli, vidjeli snimke i listali albume fotografija s proba i nastupa, čak i tjelesno osjetili nevjerojatnu zahtjevnost plesanja Boléra kroz uvodnu radionicu s Ljubom Dobrijević (više pročitajte ovdje), samo je otvorilo apetit i pojačalo uzbuđenje pred ulazak u veliku zürichsku dvoranu Theater 11 gdje je od 9. do 12. studenog 2023. gostovao Béjart Ballet Lausanne, a mi se u subotu 11. studenoga našle tamo zahvaljujući nadahnutom i velikodušnom pozivu dragih prijatelja. Prvi dio programa, reklo bi se kao predgrupa je bila koreografija Gila Romana Tous les hommes presque toujours s'imaginent, a drugi i treći dio antologijska djela Béjartovog plesnog teatra, zbog kojih smo i bile ovdje: Žar ptica i Boléro!
Tous les hommes presque toujours s'imaginent (Svi muškarci gotovo uvijek zamišljaju)
Jednosatna plesna fantazmagorija Gila Romana Tous les hommes presque toujours s'imaginent iz 2019., na glazbu Johna Zorna, jednog od vodećih suvremenih američkih skladatelja, započinje upravo bolivudski: raskošnom, šarenom grupnom koreografijom u kojoj svi plesači, a riječ je o velikom ansamblu, njih oko tridesetak, radosno uživaju. Ta scena se ubrzo rastače u niz dinamičnih snovitih slika, no ostaje u osnovnom dojmu egzotičnog otoka na kojem vlada božica ili svećenica (prekrasna, mistična Jasmine Cammarota). Ona je i duhovna i senzualna, moćna, a ponekad i malo zastrašujuća, pogotovo iz pozicije krhkog blijedog mladića (Vito Pansini) koji se našao na tom otoku pun osobnih upita. Mladić koji u čudu otkriva svijet, koji ga prilično pritišće, i traži svoje mjesto u njemu mijenja pozicije sudionika, promatrača i onoga koji sanja. U jednom trenutku kao da pliva plodnom vodom, aktivirajući udove iz pozicije fetusa, pri čemu je fokusiran na skladan muško-ženski duet. Na tom njegovom putu mentalnih vizija i fizičkih susreta (nepostojećih granica), i neke suštinske čežnje kao dominantne emocije, on traži mjesto u uigranoj zajednici. Dojmljiv je zaigrani muški kvartet s loptom koja naravno poprima više značenja, od mjehura sapunice do zemaljske kugle. Odlično je iskorišten i koreografski zanimljiv centralni bijeli zid, onaj koji dijeli i povezuje one gore i dolje, one ispred i iza; preko kojeg se spušta i pada, na koji se diže i penje, visi s njega ili balansira na njemu održavajući poziciju.
Naslov koreografije je preuzet od zbirke promišljanja švicarskog mislioca i pisca Ludwiga Hohla, koja je svojim motivima zaintrigirala Romana: „Nešto zamišljamo, svatko ima svoju istinu, što god radili. Ponovno gradimo svoje živote, zamišljamo; evociramo svoja sjećanja, ali ih ponavljamo. Ništa nije stvarno." (iz intervjua s Joëlle Loretan)
A kod Béjarta je sve stvarno
Maurice Béjart je od 1955. do 2007. kreirao oko 250 djela, težeći s vremenom sve složenijim vizijama totalnog teatra, no istina je da su ključne koreografije, one koje su mu otvorile prostor daljnjeg djelovanja kao i mjesto u svjetskoj povijesti plesa, scenski beskrajno jednostavne i plesački matematički čiste. U jednom od naših razgovora, a vezano uz temu autorske obnove i reinterpretacije vlastitih djela, i pitanje koliko novo vrijeme utječe na njih, koliko ih demantira ili podržava, Milko Šparemblek je spomenuo Béjarta kao autora nekoliko djela koja bez problema odolijevaju vremenu jer su toliko savršeno točno koreografski i dramaturški postavljena, da nemaju ni jedan suvišni ili krivi pokret.
I doista, gledajući Žar pticu, a onda i taj začudni izazovni uzbuđujući Boléro ostajete fascinirani čistoćom pokreta i naizgled tako jednostavnom, točnom, preciznom strukturom djela. Originalno, Žar ptica je još jedan rad iz produkcije Djagiljevljevih Ballets Russes. Baletna jednočinka u tri slike praizvedena je 1910. u pariškoj Operi u Fokinovoj koreografiji. Šezdeset godina kasnije Béjart (1970., s pariškim Baletom ali u Palais des Sports) svjesno i angažirano prekida s tradicijom ruske bajke kao baletnog libreta. Njegova jedinstvena vizija počiva na traženju duha vremena i utjelovljenja tako moderne, snažne, emotivne, životne glazbe Stravinskog. U razgovoru za The New Yorker magazin (6. veljače 1971.) Béjart napominje da je balet nastao pred Rusku revoluciju i da je čitajući revolucionarne pjesnike, Jesenjina i Majakovskog otkrio da je tada postojala mala grupa avangardnih umjetnika koja je pod nazivom Žar-ptica okupljala pisce, slikare, skladatelje i plesače. Stoga on na istoimenu orkestralnu suitu Stravinskog stvara apstraktni balet posvećen „mladim intelektualcima okupljenim oko jednog mladića koji traži nešto novo u životu“.
Povezujući revolucionarnost Stravinskog u svijetu glazbe s Ruskom revolucijom Béjart kreira balet kao apoteozu Umjetnika Revolucionara. „Žar ptica je Feniks koji se diže iz pepela. I sam Pjesnik je, kao Revolucionar, Žar ptica. Ptica života i radosti čiji sjaj i snaga ostaju neuništivi i nemoguće ih je okaljati.“ Istovremeno, nema sumnje da je riječ o revolucionarnom autoru i djelu, koje je 1970. zasigurno šokiralo publiku kad je umjesto začarane princeze, čarobne ptice, carevića i zlog čarobnjaka, da ne pričamo o spektakularnoj scenografiji i kostimu Golovina i Baksta, na ogoljenoj tamnoj sceni vidjela kor u maoističkim plavim radničkim uniformama. (Usput, bilo je to u razdoblju Hladnog rata.) Grupica je međusobno umrežena, povezani su kombinacijom hvatova ruku i ramena; napeti i oprezni, međusobno pažljivi, reagiraju kao jedan kroz upečatljivu, jednostavnu sekvencu. Ugroza je oko njih, na trenutak su razbacani po prostoru, ali se ne predaju, uvijek ponovno nalaze, međusobno se hrabre. Iz te grupe okupljene u krugu izdvaja se jedan plesač, prizvan crvenom svjetlošću, i skida uniformu ispod kojeg bljesne sjajni crveni kostim. On je vatra koja okuplja i ptica koja svima daje krila. A kada pada i umire, pojavi se drugi koji će ga zamijeniti, ali sada ih je već puno koji lete.
Béjarta kreativnog vizionara prati savršeno precizni koreograf. Pritom on s nevjerojatnom lakoćom kombinira profinjene baletne geste i figure, labanovski kor, partnerstvo i pod, akrobatske elemente i skulpturalne stavove revolucionara. A Béjart, kako su nam rekli Dobrijevići, „Sam za sebe nikada nije rekao da je koreograf, nego da je aranžer i samo katalizator svega onoga što ga okružuje.“
Béjartov Boléro
„Boraveći u ljeto 1974. godine jedan dan u Dubrovniku – tamo se održavao veliki festival – slučajno sam dospjela na baletnu večer. Duška Sifnios je plesala Béjartov Boléro. To je bilo neopisivo lijepo. Poludjela sam. Bila sam u bunilu. Boléro mora biti moj.“ – zapisala je u svojoj knjizi Ja, Maja Pliseckaja velika ruska balerina koja je godinu dana kasnije, zahvaljujući Ljubi Dobrijević, uistinu otplesala (i snimila) Boléro u Bruxellesu. Pritom je vrlo duhovito i živo zabilježila svoju paniku i nesigurnost u redoslijedu figura. U dokumentarnom filmu Boléro: Svjetska uspješnica (nedavno je ponovno prikazan na Trećem HRT-a) primabalerina Pariške opere Marie Agnés Gillot, koja od 2006. pleše solo u Béjartovom Boleru priznaje: „Užasno je plesati to. Glava više ne vlada tijelom. A ni tijelo glavom. Treba to preživjeti. Uđete u ludilo da biste mogli podnijeti bol. Doista.“
I doista, čak i preko snimki Béjartovog Boléra, u izvedbama vrlo različitih, ali uvijek vrlo snažnih plesačkih osobnosti, osjećate eros tjelesnog napora, i epsku borbu sa glazbom i sobom, svetu izdvojenost, izloženost pred zajednicom (tri niza mladića sjede na stolicama u nekoj napetoj opuštenosti punoj iščekivanja, omeđujući s tri strane crvenu kružnicu velikog stola: ono sunce, strast, život, krv iz Žar ptice u novom vitalističkom ritualu izazova sebi, drugima i cijelom svemiru). Gordo tijelo je istaknuta, moćna vertikala u središtu kruga, u središtu scene, koja neprestano pulsira, i pritom, po nekoj čarobnoj Bèjartovoj formuli, niže apstraktne figure ruku i tijela, koje matematički precizno (dok unutra, sve vrije!) grade crescendo do ekstatičnog kraja.
U Zürichu je Boléro otplesala Elisabet Ros, španjolska plesačica koja se pridružila Béjartovoj kompaniji još 1997. od kada i pleše Boléro. (To smo saznale kasnije, guglajući, jer u najavama programa, kao i u tiskanim programskim lecima, nigdje nisu bili navedeni plesači!?) Svakako, pred nama je bila visoka, porculanski blijeda plesačica u zrelim godinama, ozbiljna i fokusirana na još jednu bitku. Krenula je s vidljivim naporom, nije to ona gorda superiornost prekrasne Duške Sifnios koja je nadahnula koreografa, ili strasna ratnica Pliseckaja koja je pobijedila rusku balerinu; Ros je krčila put iskusno, strpljivom upornošću, isisavajući vlastitu energiju u strogo kontroliranom ludilu, u krajnjem naporu pušta i pokoji krik, ali preuzima prostor (scene, žrtvenika) i vrijeme (glazbe) sa sve većom samosviješću. Kako kamera na snimkama u većem dijelu koreografije prati solisticu (ili solista u kasnijim inačicama) tek smo sada u punini doživjele paralelni ritual muškog kora, unisono umnožene znakovite geste kojima u nekom trenutku reagiraju na temperaturu koja raste u centru. Oni se, izazvani, pokrenuti, privučeni magnetskom silom plesačice, postepeno dižu, uključuju u geometriju prostora plešući u preciznoj ornamentici tijela, i sve više približavaju pulsirajućem središtu.
„Ples je umjetnost koja ujedinjuje prostor i vrijeme. Pokret širi svoj crtež i podrhtava zrak koji ga okružuje ali ono što pretvara gestu u koreografiju je jedino spoznavanje ritma, otkucaji srca, vrijeme koje ubrzava ili usporava svoj tijek, trajanje koje lebdi i u isto vrijeme se može usporediti s vječnošću.« (M. Béjart)
© Maja i Anja Đurinović, BALETI.hr, 22. siječnja 2024.
