U Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu djeluje troje etnokoreologa: Tvrtko Zebec, Iva Niemčić i Ivana Katarinčić, koja je nedavno objavila izvrsnu knjigu Estetika i etika baleta: Ambivalentna opstojnost, ukazujući na širinu i potencijale etnokoreologije kao znanstvene discipline koja, kako je pokazala, nikako nije vezena samo uz folklorne plesove. Stoga smo zamolili autoricu knjige i Tvrtka Zebeca, dugogodišnjega suradnika i sudionika znanstveno umjetničkih skupova iz područja povijesti hrvatskog plesa u organizaciji Hrvatskog centra ITI, da nam približe temu etnokoreologije, objasne uvriježene zabune i mogućnosti u pristupu istraživanja umjetničkoga, kazališnog plesa.
T. Z.: Vrlo brzo po diplomiranju etnologije i dolasku u Institut za etnologiju i folkloristiku (1990.) naučio sam da je etnokoreologija, odnosno, područje istraživanja plesa s plesnom etnologijom i antropologijom plesa, plesnom etnografijom te plesnim studijima, mnogo šire od onoga čime se europska etnokoreologija od 1940-ih i 1950-ih godina bavila. Već 1970. godine američka antropologinja plesa Joan Keali'inohomoku pisala je o baletu kao obliku etničkoga plesa, dok je za nas balet bio simbol elitne kulture gradske provenijencije pa time i nije bio predmet folklorističkih i etnoloških interesa. Taj teorijski dio o disciplinarnim prožimanjima obradila si u prvom dijelu svoje knjige pa se ovdje ukratko osvrni na to kako procjenjuješ tu stranu plesnih istraživanja u nas i u svijetu?
I. K.: Kako je primijetila engleska antropologinja plesa Theresa Buckland, razvoj i uspon znanstveno utemeljene interpretativne usmjerenosti na ples i pokret općenito, na međunarodnoj razini, obilježava drugu polovinu 20. stoljeća. Znanstveni fokus na tijelo i izvedbu pomogao je uzdignuti ples na značajan akademski položaj za kulturna istraživanja te je otvorio mogućnost dijaloga s drugim disciplinama u humanističkim i društvenim znanostima. Na tom tragu, Laurence Louppe u svojoj knjizi o Poetici suvremenoga plesa (2009:19) smatra da se u još uvijek mutnoj i estetičkim spoznajama nedovoljno istraženoj zoni izražajnosti, ples tiče ontologije isto koliko i filozofije umjetnosti. On se tiče svih humanističkih znanosti.
Pregled studija iz različitih povijesnih razdoblja i kultura doista otkriva višestruk interes raznih disciplina koje ispostavljaju različita viđenja i zaključke. U studijama koje doprinose višestrukom čitanju plesa, a provode se uz dijalog nacionalnih disciplinarnih tradicija i internacionalnih područja istraživanja, aktualni istraživači koriste metodologije različitih disciplina te su studije o plesu na različite načine locirane u nekoliko disciplina: povijesti, sociologiji, antropologiji, folkloristici, etnologiji, kulturalnim studijima, a onda i uže, preko vrlo srodnih disciplina poput antropologije plesa, plesne etnologije, antropologije ljudskog pokreta, plesnih studija (unutar kulturalnih studija), izvedbenih studija (performance studies) ili ukratko – etnokoreologije, kad govorimo u okvirima hrvatske disciplinarne tradicije plesnih istraživanja, na koju se osvrćemo ovom prilikom.
Neujednačena disciplinarna terminologija uvjetovana je povijesnim razvojem discipline/a, geografski determiniranim nasljeđem, širenjem i preplitanjem metoda istraživanja između pojedinih (srodnih i manje srodnih) disciplina, metodološkim karakteristikama te dijelom i tematskim određenjima, tradicionalno vezanima za pojedine discipline. Odnosno, znanstvene discipline kojima je zajednička orijentacija istraživanje plesa, osim što su obilježene različitim terminima, dijelom se razlikuju u pristupima, metodama istraživanja ili vlastitoj tradiciji i povijesnom razvoju.
Etnokoreologija kao znanost o ljudskom pokretu i plesu, nastaje unutar disciplina etnologije i folkloristike te etnomuzikologije potaknuta romantičarskim idejama iz 19. stoljeća o očuvanju (izvorne) tradicije glazbe i plesa u okvirima nacionalnih kultura. Na hrvatskom se području povijesno razvijala i širila predmet i metode istraživanja (razvojem i širenjem granica disciplina unutar kojih nastaje) među istraživačima na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Kao zaposlenica tog Instituta i sama sam prepoznala brojne prednosti njezinih disciplinskih okvira, ali i nastojala otkriti i odrediti razlike među srodnim disciplinama s usmjerenim fokusom na ples. Na europskom se području, kao samostalna disciplina počela razvijati 1940-ih, a na njezin su razvoj utjecali teorijski sadržaji i istraživački doprinosi srodnih disciplina orijentiranih također na istraživanje plesa poput plesne etnologije u Sjedinjenim Državama od 1960-ih i antropologije plesa i strukturiranog pokreta od 1970-ih.
T. Z.: Primijetili smo da su se u počecima iskristalizirale osnovne razlike između antropoloških (američkih) i etnokoreoloških (europskih) pristupa gdje etnokoreologija uglavnom istražuje ples vlastite kulture, a antropologija ga prati kao dio kultura i složenih društvenih procesa dalekih naroda. Pritom je u mnogim nezapadnim kulturama pojam „ples“ nepoznat, što je u skladu s njihovim općim poimanjem svijeta i filozofijom ljudskoga bića u njemu. Jesu li u tome i temeljne razlike u plesnim istraživanjima?
I. K.: Iz tih je različitih pristupa i proistekla temeljna razlika. Naime, antropolozi koji odlaze na teren dalekih i nepoznatih im kultura, zapravo i nisu u mogućnosti fokusirati se samo na ples, nego zahvaćaju kompletan kontekst terena (od jezika i sporazumijevanja, običaja, vjerovanja, društvenoga poretka i srodstva do plesa). Stoga je antropološki pristup od samog početka nametao istraživanje plesa kao procesa u kulturi, odnosno, u kontekstu izvedbe. Europskim se etnokoreolozima tada zamjeralo zapostavljanje širega konteksta. Međutim, širi kontekst vlastite kulture mogao se doimati poznatim te utoliko ne nužno i neophodnim okvirom plesnih istraživanja. Početna su istraživanja stoga često bila usmjerena k plesu kao proizvodu, istrgnutom i promatranom izvan njegova uobičajena konteksta izvedbe. Ta su istraživanja primarno otkrivala strukturu pokreta s ciljem usporedbi, ne bi li se u skladu s tadašnjim trendovima u znanosti, odredile neke zajedničke karakteristike plesa na određenom području, govoreći o plesnim arealima i kulturama. Istraživanja širega konteksta plesa u hrvatskoj etnokoreologiji, intenziviraju se osamdesetih godina 20. stoljeća i otvaraju vrata mnogim novim temama. Tome je u velikoj mjeri pridonio skup Studijske skupine za etnokoreologiju Međunarodnoga vijeća za tradicijsku glazbu (International Council for Traditional Music – ICTM), koji se održao u Kopenhagenu 1988. godine. Tematski orijentiran na plesno zbivanje kao najbolji način kontekstualnog istraživanja, smatra se važnom prekretnicom za daljnja istraživanja plesa.
Osim etnokoreološkog, širilo se i područje antropološkog istraživanja plesa. Naime, s obzirom da zapadna klasifikacija strukturiranih sustava kretanja tijela neodgovarajuće korespondira preko kulturnih i lingvističkih granica, Drid Williams 1970-ih godina uvodi holistički pristup antropologiji strukturiranoga ljudskog pokreta (anthropology of structural human movement) koji uključuje sve vrste kretanja pa je antropološko istraživanje prošireno i na, primjerice, svete i sekularne rituale, ceremonije, sportove, vojne akcije, znakovne jezike i druge performativne žanrove, koje zahvaćaju i plesni studiji, u kojima se nastoji otkriti kompleksnost određenog reprezentacijskog sustava.
T. Z.: Znači li to da i dalje postoje velike razlike u istraživačkim pristupima plesu u Europi i Americi?
I. K.: Daljnjim razvojem obaju disciplinarnih smjerova čvrste razlike su umanjene. Nadalje, osim zahvaćanja konteksta plesnih izvedbi, etnokoreologija je svoje istraživanje usmjerila, osim na početno isključivo seoske, narodne, folklorne oblike, i na gradske plesove. Međutim i dalje se najčešće istraživalo seoske i koreografijom adaptirane, ali i nadalje folklorne plesove na gradskim scenama. Pojedina istraživanja suvremenijih plesnih oblika s fokusom prvenstveno na značenju plesa i širenju konteksta promatranja, nisu bila toliko prepoznatljiva kao područje istraživanja etnokoreologa. Utoliko je i dalje prisutna u prošlosti njegovana percepcija o istraživačima plesa kao istraživačima isključivo folklornih plesova. Tome je nekoliko razloga, a jedan se nalazi u tradiciji predmeta istraživanja, odnosno nepostojanju kontinuiteta istraživanja plesnih zajednica drugih plesnih oblika u nas. Naime, slijedom kontinuirana promatranja zajednica tradicijskih narodnih plesova, gdje su promatrani bili svjesni istraživanja te u tome sami sudjelovali (primjerice, demonstracijama plesa samo radi istraživanja) te dugo uvriježenoga stava struke da se traga samo za najstarijim slojevima tradicije, postupno se stvorila javna percepcija o plesnim oblicima pogodnima za etnografska znanstvena istraživanja. S druge strane, pojedinim zajednicama drugih plesnih oblika često su nepoznate teme i fokusi istraživanja etnokoreologa. Osim toga, povijest plesne literature i prema Anyi Peterson Royce reflektira dihotomiju gdje se oni koji pišu o „folklornim“ plesovima razdvajaju od onih koji pišu o „umjetničkom“ plesu pa je i plesni oblik kao predmet istraživanja određivao polazišta, odnosno metode i disciplinu iz čijih se okvira plesno istraživanje provodilo.
T. Z.: Možemo li dakle, zaključiti da su neovisno o povijesti pojedinih disciplina, istraživačka iskustva uvjetovana terenom, društvenim, političkim kao i vrijednosnim kontekstom te da su uvijek jedinstvena i individualna i ovisna prvenstveno o pojedincu koji ih provodi, baš kao što su jedinstveni ples i plesne izvedbe koje se istražuje?
I. K.: Da, vratimo li se na našu etnokoreologiju, može se reći da je danas razvijena u široko postavljenu disciplinu koja promatra plesna zbivanja u kontekstu izvedbe neovisno o plesnome žanru i bez obzira na njihovu kontekstualnu i prostornu smještenost. Disciplina se, kako između ostalog navodi Timothy Rice, konstituira i ovakvim razgovorima u zajednici znanstvenika, a razvoju discipline posebno pridonose interakcije sa znanstvenicima istih ili srodnih disciplina. Elsie Ivancich Dunin, profesorica emerita s Odjela za ples kalifornijskoga sveučilišta u Los Angelesu (UCLA), koja je uz Alegru. F. Snyder jedna od utemeljiteljica plesne etnologije u Sjedinjenim Državama, posebno je poticala učlanjenje naših istraživača u najbrojniju Studijsku skupinu za etnokoreologiju (Study Group on Ethnochoreology) već spomenute svjetske znanstvene zajednice ICTM-a kojoj je nakon desetljetnih nastojanja odnedavno i u imenu pridodan ples – International Council for Traditions of Music and Dance (ICTMD).
Utoliko smo danas svi troje institutskih etnokoreologa (Zebec, Niemčić, Katarinčić, op.ur.) već niz godina uključeni u djelovanje te Studijske skupine sudjelovanjem na međunarodnim skupovima, njihovom organizacijom i u Hrvatskoj te objavljivanjem zbornika radova s tih simpozija. Ti su skupovi po mnogočemu jedinstveni, no važno je istaknuti njihovo odolijevanje paralelnim sesijama, unatoč sve većem broju sudionika i prijava, gdje svatko može slušati drugoga što uvelike doprinosi interakciji sudionika i njihovih ideja. Ti skupovi etnokoreološke Studijske skupine ICTMD-a pridonose formalizaciji etnokoreologije kao discipline te njezinoj međunarodnoj prepoznatljivosti.
T. Z.: Koliko su stvarno plesna istraživanja etablirana u svijetu i u nas?
I.K.: Afirmaciji pojedine discipline ili poddiscipline pridonosi i njezina uključenost u nastavne procese u koje je etnokoreologija na Sveučilištu u Zagrebu uključena od 1998. godine. Otada je dio redovitih ciklusa poslijediplomskih doktorskih studija, a uz etnomuzikologiju i usmenu književnost s etnoteatrologijom dio je obveznoga kolegija Osnove folkoristike dodiplomskoga studija etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu od akademske godine 2007./2008. Značajan je i angažman u međunarodnome master studiju Choreomundus – International Master in Dance Knowledge, Practice, and Heritage, studiju plesa i drugih sustava kretanja. Taj Erasmus+ program provodi konzorcij četiriju europskih sveučilišta (Trondheim, Norveška; Szeged, Mađarska; Clermont-Ferrand, Francuska i Roehampton, UK) u kojem je Institut za etnologiju i folkloristiku pridruženi partner od 2017. godine.
Neke su teme podjednako prisutne u plesnim istraživanjima, bez obzira na primarnu disciplinu i njezine okvire unutar kojih se istraživanje provodi. Iako je antropologija plesa u Americi oduvijek preferirala istraživanje plesnog događaja i kontekstualnih istraživanja, a ne same strukture plesa, na njihovim se sveučilištima u znatnoj mjeri pojavljuju praktični kolegiji na kojima se stječu praktične plesne vještine. Time se, smatra Jill Sweet, pridaje važnost kinestetičkoj osviještenosti te se smanjuje razlika između linearnog intelektualnog stjecanja znanja i multidimenzionalnog saznavanja posredstvom tijela u pokretu. Takvu je praksu usvojila i, sad već s desetogodišnjim djelovanjem, Plesna akademija pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Iako sam u svom istraživanju vrlo brzo uočila, a potom i odlučila da predmet istraživanja odabire metodu s odgovarajućom i pripadajućom disciplinom, etnokoreologija se, s naslijeđenim metodama istraživanja etnologije i folkloristike, pokazala zahvalnom disciplinom za zahvaćanje svekolikih plesnih oblika koji me zanimaju, kao i njihovih društveno-kulturnih odrednica. Mogućnost istraživanja iznutra i izvana, uvažavanje različitih (prigušenih i utišanih) glasova te mogućnost uključivanja drugih disciplinarnih i istraživačkih doprinosa, etnokoreologiju čini idealnom disciplinom za istraživanje svih plesnih oblika i pripadajućih im fenomena.
© Tvrtko Zebec i Ivana Katarinčić, PLESNA SCENA.hr, 19. prosinca 2023.
