Baleti.hr

Don Quijote odgovara mom temperamentu

Intervju: Albina Rahmatullina, baletna umjetnica

• Ugodno topla zagrebačka nedjelja, 8. listopada 2023. i gostovanje splitskog Baleta sa dvije koreografije znamenitog francuskog koreografa Angelina Preljocaja. Približavajući se kazališnoj zgradi razmišljala sam kakva će biti popunjenost gledališta. Svakako moglo je biti i bolje kad bi nam bio ponuđen program kojega u Zagrebu ne možemo vidjeti kao na primjer Esmeralda ili Onjegin za razliku od Preljocaja čije smo koreografije (La Stravaganze i Annonciation, 2019., op. ur.) vidjeli i na programu našeg kazališta. Zašto je to tako i zašto se ta raznolikost repertoara nije dogodila ne znam ali unatoč tome radovao me je susret sa Albinom Rahmatullinom, prvakinjom Baleta HNK Split, baletnom majstoricom i tek nedavno umirovljenom umjetnicom. Albinu poznajem od svojih prvih dolazaka u Splitsko kazalište, dakle od 1995. godine kada je u predstavi Giselle koju sam tada prenosila pripremala Seljački pas de deux, a nešto kasnije i Giselle. U nadolazećim sezonama sretale smo se često, ali vremena za razgovor uvijek je malo kada se pripremaju predstave. Stoga počinjem od početka.
  
  Albina, kako je sve započelo?
  
  Rođena sam u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana, Moj stariji brat bavio se rukometom a ja ritmičkom gimnastikom. Dobro mi je išlo i radovala sam se treninzima, a onda je moja majka vidjela poziv na audiciju za upis u Baletnu akademiju i odlučila je da pokušamo. Nisam se protivila ali moja trenerica gimnastike jest – tvrdeći da ću biti nezadovoljna i cijeli život stajati u zadnjem redu ansambla. Danas razumijem da je o toj profesiji znala puno pa me pokušavala spasiti od neuspjeha, ali jako volim plesati (i danas to volim i nije mi nikada dosadilo), pa sam mislila: moram probati. Uspjela sam proći na audiciji na kojoj je bilo devedeset djevojčica, zanimanje je u tadašnjoj državi (SSSR) bio vrlo velik. Škola je vrlo zahtjevna i nameće disciplinu koju mnogi ne mogu izdržati tako da nas je na kraju u klasičnom odjelu završilo samo šest.
  
  Zatim kazalište.
  
  Da, već u prvom polugodištu završnog razreda dolaze direktori raznih kazališta i biraju plesače za svoje ansamble, imala sam sreće i dobila angažman upravo u Taškentu u Državnom narodnom kazalištu opere i baleta. To je bio veliki ansambl oko 120 plesača i bila sam sretna što ostajem kod kuće. Tamo sam upoznala i svog supruga (Lev Šapošnikov) kojega sam, unatoč tome što smo živjeli u istom kvartu susrela tek na probi Fausta u kazalištu. Bili smo par na pozornici i ostali u životu. Dobro mi je krenulo u Kazalištu, dobila sam malu ulogu, varijaciju Jeseni u baletu Pepeljuga. Nikako nisam mogla savladati otpor spram te glazbe (ni danas ne volim Prokofjeva, ali ga daleko bolje razumijem nego u mladosti) pa su me isključili iz te podjele. Srećom ubrzo sam dobila ulogu prijateljice u Don Quijoteu, i to me je silno radovalo.
  
  Koliko si plesala? Jesu li davali šanse mladima?
  
  Puno sam plesala, zapravo sada kad na kraju sve zbrojim, imam na popisu oko šezdesetak uloga, neke sam plesala više puta neke čak i slučajno jer se netko razbolio pa je trebalo uskočiti. Naravno, to je kad znaš ulogu koja i nije baš na tvom repertoaru. To mi se dogodilo upravo sa Don Quijoteom. U toj sam predstavi plesala gotovo sve solističke uloge; jednom sam savladala i Amora jer je, kako mi kažemo, trebalo spasiti predstavu. To obično igraju balerine nižeg rasta no kad se dogodi problem odigra ga onaj tko je tehnički dorastao i spreman na rizik.
  
  Kako si dospjela u Split?
  
  To je duža priča. U jednom periodu našeg angažmana u Taškentu suprug i ja smo dobili poziv da se pridružimo jednoj moskovskoj trupi koja priprema gostovanje diljem svijeta. Dali smo otkaz i otišli u Moskvu. Gostovanje je na žalost propalo, ali smo ostali čekajući da se možda jednoga dan ipak dogodi. U to vrijeme nije bilo čudno da se oformi grupa solista i krene na gostovanja; konačno i danas dolaze i kod nas u Hrvatsku trupe koje okupljaju plesače iz raznih kazališta. No to je ipak malo rizičan poduhvat; u Taškentu su nam zamjerili što smo otišli tako da se nismo nadali mogućnosti povratka. Tada je stigao poziv kolegice mog supruga iz Splita, Ervine Sulejmanove, gdje su se tražili muški plesači. On je odmah pristao pod uvjetom da i mene prime i tako smo stigli na more 1992. godine. Moram reći da je moj muž vjerojatno nekim čudom porijeklom iz Dalmacije jer se tu osjeća zbilja kao riba u vodi.
  
  Kako si doživjela tu promjenu?
  
  Nije mi bilo lako. Jako volim Taškent, veliki je to grad, veliki balet, puno repertoara, puno ljudi na ulicama, živost drugačija nego u Splitu tih ratnih i poratnih godina. Priznajem da sam se odmah željela vratiti. Nisam ni u kazalištu bila dobro primljena, ravnatelj je tada bio Tonći Marinić; valjda mu se nisam dopala jer nikako da nešto ozbiljno zaplešem, uvijek sam čekala reprizu, premijere su me zaobilazile a i tako ih je bilo malo. Onda se pojavio Slavko Pervan radeći Papandopulovu Teutu, zatim Straussa i on mi je doista dao šansu, zahvalna sam mu. Pomalo su me počeli prihvaćati.
  
  Ravnatelji su se u Splitu često mijenjali, a svaka promjena traži ponovno dokazivanje.
  
  Naravno, osobito sam se morala dokazivati Borisu Toninu. Danas mi je to smiješno jer razumijem i njegovu poziciju, mali broj ljudi u ansamblu, a nešto moraš napraviti no tada sam vrlo otvoreno davala do znanja kako mi se ne sviđaju ni njegove koreografije ni gosti koje je dovodio. Boris mi je dva puta davao otkaz kojega intendant Perković nije htio potpisati pa smo smirili temperamente i sredili odnose.
  
  U jednom trenutku pojavili su se u Splitu koreografi suvremenog izraza. Kako si se nosila sa nečim za što u školi nisi bila pripremljena?
  
  Moj otpor bio je ogroman kada sam prvi puta, na ekranu doduše, vidjela verziju Labuđeg jezera Matsa Eka. Nisam to mogla prihvatiti, zapravo nisam ni željela pogledati do kraja. No ako želiš opstati moraš stalno učiti i tako sam se susrela sa Šparemblekom. Pozvao me je u našu malu dvoranu u Splitu; mislila sam što tamo možemo raditi? Ostala sam dva sata i naučila četiri koraka ali sam saznala sve o Wagneru i Mathildi i razumjela da je to drukčiji način rada i prihvatila sam to. Često sam kasnije plesala u suvremenim koreografijama. Gagik Ismailian uvrstio me u svoju podjelu Citadele nakon mog povratku s porodiljskog dopusta. Bilo mi je užasno teško jer je on zahtjevan koreograf. Kasnije sam često bila asistent koreografima koji su dolazili, čini mi se da sam savladala i taj pokret, a moja muzikalnost bila je dobro došla jer se često koristi „ne baletna glazbu“, da tako kažem. Neke neoklasične nastupe sam jako voljela, kao koreografije Veseljka Sulića na primjer.
  
  U tako brojnim baletima koje si plesala sigurno postoji neki koji ti je najdraži?
  
  Iskreno to je Don Quijote. Sve u njemu odgovaralo je mom temperamentu. Verzija koju sam plesala postavila je u Splitu Valentina Ganibalova, koja nam je prenijela i Trnoružicu. Bilo je lijepo raditi s njom. Plesač se uvijek iznenadi kad vidi da može ono što je već mislio da je zaboravio a ona je znala to izvući iz svih nas. Voljela sam i Labuđe, osobito Odiliju koja mi je bliža. Odette volim samo u četvrtom čini, sve prije toga je iznimno zahtjevno; traži čistoću i lirizam, a u četvrtom je dodano još više drame i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Već sam spomenula Sulićeve koreografije, pa Hortense u Grku Zorbi Istvána Herczoga gdje se traži doista zrela umjetnica s iskustvom. Dodajem i posljednju ulogu koju sam odigrala, Blanche u Tramvaju zvanom čežnja Dinka Bogdanića. Bila mi je to posljednja predstava u karijeri i jako sam se trudila da bude koliko je moguće savršena izvedba, suprug mi je pomogao i posebno radio na svakom detalju, a Veseljko Sulić koji je došao na Sustipan gdje smo nastupali bio je tako oduševljen i silno me hvalio, na što sam ponosna.
  
  Kakvi su te partneri pratili u tim brojnim ulogama?
  
  Puno ih je bilo, Dimitri Rodikov, Artemi Zusov, Azamat Nabiulin, a dolazio nam je i Anton Bogov kao gost, upravo s njim sam predstavljala Balet HNK-a Split u Italiji na festivalu Rudolf Nurejev. Nisam imala sukoba s partnerima, uvijek se radilo ozbiljno i mirno. U periodu ravnateljstva Almire Osmanović puno smo putovali, gostovali po mnogim zemljama, to je onaj dio naše profesije koji nije lak ali je zanimljiv jer mnoga mjesta ne bismo posjetili da nije bilo tih gostovanja.
  
  Pedagoški rad si započela dok si još bila aktivna na sceni?
  
  Već sam uz posljednje uloge na poziv gospođe Dunje Njegovan radila u baletnom studiju sa djecom, zatim sam počela voditi obavezne vježbe za plesače i postala sam asistent koreografima, Mujiću, Kirovu, Šparembleku, Ramiju Be'eru, Medvedovu… Volim taj posao. Volim i raditi sa mladim ljudima i pripremati ih za natjecanja. Završila sam školu gdje se tražila velika disciplina i poslušnost prema pedagogu, to danas nije tako lako dobiti od mladih ljudi.
  
  Nastupio je period mirovine. Koliko će ovo vrlo veliko iskustvo biti iskorišteno u novim okolnostima?
  
  Teško je reći. Sve to oko umirovljenja vrlo je traumatično ne zato što je mirovina nastupila. Zahvaljujući novom zakonu, mogu reći „konačno je nastupila“ jer je baletna umjetnost posao za mlade ljude, ali novi zakon očito zbunjuje one zaposlenike u mirovinskom tako da većina ljudi još nema rješenje o umirovljenju i to nas uznemirava. Zasad sam još kao baletni majstor potrebna kazalištu jer su na programu ona djela na kojima sam asistirala; dalje je neizvjesno… Imam dobru školu i veliko iskustvo pa ako će to nekom trebati, rado ću se odazvati.
  
  Imaš li sad vremena za kavice na rivi kako je to u Splitu popularno?
  
  Naravno, imam malo više vremena, ali još uvijek mi nedostaje Taškent kojega sam nedavno posjetila nakon 25 godina izbivanja. Nismo se tamo vraćali bojeći se neprilika jer smo naprasno otišli. Moja je obitelj dolazila u Split no kada sam nakon tako dugo vremena napokon došla, i ušla u kazalište, činilo mi se kao da je vrijeme provedeno na drugom mjestu zapravo nestvarno i da postoji u nečijem tuđem životu. Kolega koji radi u kazalištu predložio mi je da se vratim. Moja kći koja je bila uz mene samo mi je kratko dobacila: „Da ti nije palo na pamet.“ Ona je rođena Splićanka te, kao i moj suprug, zaljubljena u Split i more. Nemam snage odvojiti se od njih, oni su moj dom ma gdje bili.
  
  U govoru Albine Rahmatulline osjeća se onaj specifičan meki zvuk ruskog jezika koji uz izrazito splitsku melodiku vjerojatno zbunjuje one koji ju prvi puta sretnu, kao što se dogodilo i s konobaricom u Kazališnoj kavani koja je i sama iz Ukrajine. Svijet je zbilja malo mjesto.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 17. listopada 2023.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović