Stupanjem na snagu novog Zakona o kazalištima, zasad naša posljednja nacionalna baletna prvakinja Edina Pličanić, otišla je 8. lipnja 2023. u mirovinu. Tom prilikom je na društvenim mrežama virtualno nazdravila sebi za minuli rad i vlastitu budućnost u pedagoškom smjeru. Sve je počelo u Osnovnoj školi Pantovčak prilikom priprema za uobičajenu školsku priredbu. U školi koju je Edina pohađala kao nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture, ritmike i plesne aktivnosti radila je Edita Cebalo. Odmah je uočila Edinine predispozicije potrebne za klasični balet. Pripremajući školsku priredbu Edita je koreografirala Edini solo ples San; interpretirala je djevojčicu u snu jednog dječaka. Razgovarajući s Edinom i slušajući tragove njezinih sjećanja najviše me iznenadilo to što se još uvijek sjeća početka koreografije. Bio je to dijagonalni ulazak sa écarté develope naprijed i zajedno smo zaključile kako je bio zanimljiv, možda u njezinom slučaju i presudan taj nastup za razvoj životnog puta i ostvarenje snova koje je tada počela sanjati. Nakon priredbe došla je kući majci Gordani i s dječjim sjajem u očima rekla da je ona stvorena za balet.
U to je vrijeme u zagrebačkom HNK-u na repertoaru bila predstava koja se smatra vrhuncem klasičnog baleta, Labuđe jezero sa Vesnom Butorac-Blaće u naslovnoj ulozi. Vesnine kretnje ostavile su dubok dojam na djevojčicu koja je sjedila u publici, ali ipak njene sitne godine dozvale su san na oči. (Zadnji čin je Edina prespavala, ali u sjećanju joj ostaju urezane Vesnine kretnje i sendvič iz bifea koji je pojela u pauzi.) Majka Gordana je poslušala preporuku da je odvede na audiciju u Školu za klasični balet na Ilirskom trgu, i tu počinje Edinina priča. Školovala se u vrijeme koje je na našim prostorima bilo politički burno, u vrijeme gašenja Jugoslavije i stvaranja Republike Hrvatske. Baletna dvorana nudila je jedan oblik spokoja, vrijeme bez rata i grubosti, a iz dvorane ju je na kraju školovanja ispratila baletna pedagoginja Silva Muradori. U prijašnjim generacijama mnogi učenici su po završetku baletnog školovanja odlazili u St. Petersburg na usavršavanje, no ta je suradnja zbog političkih okolnosti u objema zemljama prekinuta tako da Edina po završetku školovanja nije dobila tu priliku. Kada je maturirala ukazala se prilika za švicarsku stipendiju, no zbog ratnih zbivanja nastali su problemi sa izdavanjem vize i njen odlazak se nije mogao realizirati.
Tko zna kojim bi putem Edinina karijera krenula da je otišla na usavršavanje. Ovako se spustila niz Radićevu do žute zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu koja joj je postala drugi dom. Njezinu prvu sezonu (zaposlena je 1994.), obilježavaju događaji koji će ostati trajno zapisani u povijesti Hrvatske. U proljeće, točnije 3. svibnja 1995. dogodio se teroristički napad na Zagreb, kada su pogođene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Akademije dramskih umjetnosti i Dječje bolnice u Klaićevoj ulici. U trenutku granatiranja, u baletnoj dvorani HNK-a održavao se redoviti pokus novog međunarodnog baletnog projekta pod naslovom Donauballet i tada je ranjeno sedamnaestoro plesača našeg Baleta kao i gostujući koreograf Krysztof Pastor. Među ranjenim plesačima bila je i Edina, kao najmlađa sudionica projekta, koja danas u šali kaže da je njena karijera započela sa zvončićima u ruci. (Nakon oporavka plesača, a i same dvorane gdje su nastradali, trebalo im je vremena da se opuste i ne trzaju na uobičajeni pucanj Gričkog topa u podne.)
Ratna iskustva Edinu nisu pokolebala da ostvari svoje dječje snove te je polako ali sigurno počela nizati uloge kao bisere na ogrlicu svoje karijere koja je tek bila pred njom. Jedna je od rijetkih balerina koja može reći da je u hijerarhiji jedne baletne kompanije zaista prošla sva mjesta, od zadnjeg reda ansambla do prve balerine. Sama kaže da je u ansamblu voljela držati linije, pratiti one koji su ispred nje, ali je u sebi znala da to nije mjesto za nju, da može više, i upravo potaknuta komentarima ponekih kolega koji su joj znali govoriti „imaš lijepe noge, ali neće biti ništa od tebe” probudio se u njoj inat koji ju je tjerao da neumorno vježba, uvijek vođena mišlju da može i mora.
Devedesetih su pozornicom HNK-a u Zagrebu suvereno vladale velike nacionalne baletne umjetnice, Almira Osmanović i Irena Pasarić. Baletna majstorica Iraida Lukašova koja je s njima brusila uloge i uvježbavala ih, krajičkom je oka počela primjećivati Edinu koja je uvijek vježbala u pozadini dvorane. Zaintrigirala ju je mlada perspektivna balerina te je gospođa Lukašova u hodnicima teatra počela zaustavljati Edinu kad bi se susrele. Polako, kroz razgovor, počela je propitivati Edinina razmišljanja, stavove, karakterne crte te želje, da bi joj pri jednom susretu upravo na hodniku šapnula: „Mala, dođi danas u 19 na probu nakon Almire, htjela bi s tobom malo raditi.” To je bio trenutak u kojem je započelo brušenje još jednog dijamanta hrvatskog baleta. Uz pomoć Lukašove Edina je na scenu iznijela sve velike role klasičnog repertoara i danas, osjećajući iznimnu zahvalnost za sve što je bilo koji pedagog ili koreograf utkao u nju, gospođu Lukašovu smatra svojom baletnom majkom. Spremajući svaku novu ulogu, „štreberski” je kako kaže, zapisivala sve njene korekcije koje bi dobila na probama; vodila je poseban dnevnik koji je zasigurno pridonosio napretku njenih tehničkih vještina. Emotivno, vezano uz početak karijere, i s velikim poštovanjem prisjeća se i našeg velikog koreografa, Milka Šparembleka, koji joj je 1995. povjerio prvu značajniju solističku ulogu, ulogu Nevjeste u svom baletu Trijumf Afrodite.
Početkom 2000-ih položila sam, uz još tri kolegice iz Dubrovnika, audiciju u zagrebačkom HNK. Dok sam polako upoznavala kolektiv, i hvatala tko je tko u teatru, Edina je spremala jednu od uloga koja joj je obilježila karijeru. Sretna sam što sam s njom dijelila pozornicu upravo 7. prosinca 2002.; to je datum premijere njezine Julije u baletu Romeo i Julija na glazbu Prokofjeva i u koreografiji Dinka Bogdanića. Pozitivne kritike nakon predstave samo su se redale; Edina i njen partner Jaš Otrin okarakterizirani su kao idealno otjelovljenje Shakespearovih likova, a njihov zagrljaj na pozornici kao jedan od najosjećajnijih zagrljaja doživljenih na našoj baletnoj sceni. Izvedba ove predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama 2004. godine u prostoru ispred barokne Crkve sv. Ignacija jedna je od onih koje se često spominju po izvrsnosti izvedbe. Iz Julijine perspektive Edina se sjeća vjetra koji je na otvorenome pridonosio strasti dvoje zaljubljenih, križa koji svijetli sa Srđa i Zvonika koji zvoni na svaki puni sat, i koji se savršeno uklopio u kraj baleta.
Uloga Julije, prva velika solistička uloga Edine Pličanić nagrađena je strukovnom Nagradom hrvatskog glumišta za iznimno ostvarenje mladog umjetnika do 28 godina te je upravo u tom razdoblju promovirana u prvakinju baleta. Za vrijeme karijere uručeno joj je jedanaest nagrada, što od struke, što od publike čija je bila miljenica. Upravo dramske uloge bile su one u čijem je otjelovljenju istinski uživala, jer je mogla utkati velik dio svoje osobnosti vukući nijanse karaktera iz svoje duše. Za sebe će uvijek reći da je dramska balerina. Svoj umjetnički, životni poziv ovako je opisala: „Mi usađujemo otiske na ljudskim dušama. Na publici koja nas gleda vjerojatno ostavimo trag kojim dugotrajno prenosimo emociju i na taj način vjerujem da uljepšavamo ovaj svijet. U baletu, zapravo, i jest najljepše što u tom neponovljivom trenutku isporučujemo emotivni zapis, ljepotu onog sad il' nikad...”.
Splet okolnosti i događanja u tom razdoblju mene je odveo i preselio na pozornicu splitskog HNK, a Edina je nastavila usavršavati svoju tehniku i do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća nastavila nizati glavne uloge u repertoarnim naslovima matične kuće. Bili su to: Čudesni mandarin, Labuđe jezero, Giselle, koreografije Georgea Balanchinea i Renata Zanelle, Orašar, Silfida, Tramvaj zvan čežnja, Trnoružica, Pjesme ljubavi i smrti, Pepeljuga. Repertoar (koji jedna balerina samo može poželjeti!) nosila je „očaravajuće, čudesno, potpuno slobodno i nepogrešivo u zadanoj koreografiji” (M. Mordej Vučković, Vijenac, 30. listopada 2007.).
U jesen 2008. godine na generalnoj probi baleta Dama s kamelijama Dereka Deana, Edina je zadobila tešku ozljedu koljena. To joj je bilo najteže životno razdoblje. Bilo je to prvi put da se u naponu snage, nizanju premijernih naslova, suočila s time da sve u sekundi nestane. Proživljavala je velika unutarnja previranja, a kroz glavu su joj prolazila neminovna pitanja: Što je kad nije? Što si kad nisi balerina? Pa do toga čak što bi mogla raditi a da nije balerina? Bio je to trenutak kada je postala svjesna prolaznosti. Liječnici su zbog jačine ozljede predlagali prestanak plesanja, ali za nju ta opcija nije postojala. Borac u njoj rekao je da se mora vratiti, možda je inat bio i ovaj put u pitanju, inat da medicini dokaže da može. Ponovno je dala sve od sebe, te se uz pomoć liječnika i trenera uspješno oporavila od ozljede. Ulogu Marguerite Gauthier koju je spremala kada se ozlijedila otplesala je 2010., a razdoblje nakon povratka opisuje kao razdoblje kada je svoj umjetnički život živjela punom snagom, s iskustvom i znanjem.
Edina Pličanić je 2014. utjelovila Anu Karenjinu u istoimenom baletu prema Tolstojevom romanu kojeg je koreografirao Leo Mujić. „Na vrhuncu karijere, nakon uloga u bijelim i drugim klasičnim, ali i modernim baletima, dobila je priliku ostvariti bogat dramski lik velike emocionalnosti. Svaka je glumačka i psihološka nijansa njezina tumačenja bila vezana i proizlazila iz plesa i plesnih elementa. Svaki je pokret i korak njezinih pas de deuxa s Vronskim i Karenjinom bio brižljivo postavljen i razrađen u interakciji koreografa i plesača.” (Davor Schopf, Vijenac, 17. travnja 2014.). Bila je to uloga krojena između koreografa i plesača, upravo onako kako je Edina najviše voljela, kada je mogla biti sukreator uloge koja joj je povjerena. Savršen spoj za obilježavanje dvadesete obljetnice umjetničkog rada, prepoznat je i od struke i od publike. Edina je „kreirala izvanrednim klasičnobaletnim vladanjem plesa na špici svoju suvremenu Anu Karenjinu za 21. stoljeće” (Katja Šimunić, Baleti.hr, više ovdje). Uloga Ane Karenjine donijela joj je najveći broj nagrada za jedan balet, a to su: Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada Tito Strozzi te nagrada publike za izvođačicu godine portala Teatar.hr te titulu Nacionalne prvakinje Baleta.
Nakon uspješnih dvadeset godina karijere u kojima je, kako i sama priznaje, živjela samo i isključivo za balet, Edini je život podario najljepšu ulogu, ulogu majke. Bilo je to drugi put da na neko vrijeme izbiva iz svog teatra. Ostvarena u umjetničkom smislu u trudnoći je istinski uživala, gledajući tjelesne promjene koje tijelo prolazi iz dana u dan. Rođenje sina donijelo je još jednu promjenu u životu. On je postao centar svijeta, i njemu je plesala u vrijeme kad je publika nije imala priliku gledati.. (Na play listi najčešće je bila Rahmanjinova Rapsodija na Paganinijevu temu, op. 34, a Edinina želje je u budućnosti kreirati koreografiju posvećenu sinu baš na tu glazbu.) Koreografija je oduvijek privlači, a u tome se već okušala u projektu Koreolabosa 2010., koreografirajući Debussyjevu Mjesečinu. Nakon izvedbe Milko Šparemblek ju je ohrabrio. Rekao joj je: „Mala, ima to smisla. Nastavi dalje.” Plešući sinu održavala je svoje tijelo aktivnim jer je znala da će se vratiti na daske koje joj život znače. Iskustvo i zrelost koju je stekla u godinama koje su za njom te osobna ispunjenost kao majke i umjetnice donijeli su joj period istinskog uživanja na sceni. Samo ne više u najvažnijim ulogama, ali svakako u ulogama koje je obilježila svojom karizmom, pružajući primjer mladima kako dostojanstveno prepustiti mjesto onima koji dolaze nakon nje. Vodila se mišlju koju joj je netko od pedagoga tijekom karijere rekao: „Nije bitno koliko koraka i koliko si vremenski na pozornici, nego kako to izvedeš”, a u tom razdoblju njezine karijere upravo je tako i plesala, manje od onoga što je navikla ali do kraja na visokom nivou.
Upravo zbog svog ogromnog plesačkog iskustva kojeg nesebično želi dijeliti, jer smatra da nema ništa plemenitije od ulaganja u mlade ljude, 2019. upisuje studij Baletne pedagogije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji odmah, maksimalno posvećena plesačkoj karijeri do kraja, pauzira. Znala je, tj. osjećala u tijelu, da nema još puno vremena u kojemu će je njeno plesačko tijelo služiti onako kako je ona navikla, a ona je svoju vlastitu ljestvicu visoko digla i željela ju je držati do kraja. Naučila je svojim tankim, vretenastim nogama očaravati publiku i smatrala je da publika zaslužuje najbolje, a ona dostojanstven oprost. O oproštajnoj predstavi dugo je razmišljala, kako i kada se oprostiti, a u sebi se polako, tijekom zadnje dvije godine, opraštala na svakoj predstavi kada bi izašla na poklon. (Uvijek se sjećala dostojanstvenog oproštaja od plesačke karijere Vesne Butorac-Blaće, koja se oprostila ulogom labudice uz latice cvijeća koje su padale na pozornicu.)
Nažalost, epidemija korona virusa 2020. uvelike je utjecala na sve, pa tako pomrsila i Edinine planove, ali njezin doprinos našem nacionalnom baletu ostaje zaista impresivan. Cijelu svoju karijeru ostala je vjerna kući iz koje je krenula, čak i onda kada je prošla audiciju za Portugalski nacionalni balet. Prije nove sezone kada je u Portugal trebala javiti broj špica da joj ih mogu osigurati za rad, odustala je, svjesna da njena matična kuća ima sve ono što podupire maksimalni razvoj njezine karijere. Roberto Bolle, Friedemann Vogel, Mathieu Ganio, Ronald Savković, Eris Nezhe, Raphaël Coumes bili su plesači koji su dominirali svjetskim pozornicama a njoj su bili partneri na premijerama baš u njezinoj matičnoj kući. Takve prilike smatra blagoslovima u karijeri i potvrdom ispravnosti odluke da ostane u Zagrebu.
U rujnu 2021. naši životi se ponovno isprepliću na studiju Baletne pedagogije pri ADU u Zagrebu, i kreće naše novo zajedničko iskustvo. Početkom druge godine studija odlučila se, bez velike najave, za posljednji nastup i naklon publici, i oproštaj od pozornice. Bilo je to odmjereno i dostojanstveno na Baletnom gala koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 9. studenoga 2022. U tom trenutku nisam s njom dijelila pozornicu kao prije dvadeset godina kad je zablistala kao Julija, ali sam bila upućena u sve. Nedugo nakon toga mi je rekla: „Dugo sam u sebi pripremala različite scenarije za oproštaj od publike koja mi je dala identitet primabalerine, od scene HNK na kojoj sam živjela punim srcem svoj umjetnički život. Ponekad nam jednostavno ne ostane više vremena… osjetila sam da je to – to. Upravo prije dvadesetak godina stasala sam u mladu primabalerinu koja živi svoj san, kada smo se i upoznale. Budna sam sanjala uklizavajući svako malo u novi kostim, novu rolu, svaku priželjkivanu i obožavanu još u djetinjstvu. Za mene je život bio scena, moje sunce bili su reflektori, a pljesak publike kiša potrebna mojoj duši da raste. Dugi niz godina život izvan teatra za mene je bio sporedan, a onaj u dvorani i na sceni važan i pravi. Kao mladoj balerini starije kolegice su govorile: uživaj sad, sve tako brzo prođe, a ja ih nisam sasvim razumjela, nije postojala opcija u kojoj moje snažne noge neće izdržati 32 fouettéa u codi ili skočiti grand jeté. I stvarno su me dobro nosile i izdržavale. Imam sreću jer su se moje fizičke karakteristike dobre muskulature s izuzetno fleksibilnim tetivama i mobilnim zglobovima lijepo podudarile sa tvrdoglavom izdržljivošću, ponekad i inatom da ustrajem na svom željenom plesnom putu.
Pa ipak čista fizika i priroda na kraju ipak pobjeđuju, a primabalerini u 45. ponestane primadonskih rola, reflektori sve slabije griju, a pljesak publike nije zadnji i onaj najglasniji. Kad se dvadeset godina klanjaš zadnji i doživljavaš ovacije, velika je promjena ne izaći na poklon zadnji. No u mom slučaju sve je baš kako treba biti. Ja sam imala sreću jer me nisu mimoišle premijere i sve divne role klasičnog i modernog repertoara baš u pravo vrijeme, kad sam bila u naponu snage. Pa sam tako neprestano plešući nanizala repertoar koji objektivno, čisto po brojkama teško tko može dostići. Jednostavno ja sam kao radnik ispunila kvotu i za dvije karijere. Zadnjih pet godina, nakon rođenja mog sina polako sam se pripremala za ovaj odlazak, odigravši niz različitih karakternih rola. Evo baš zadnja mi je bila čak u visokim petama, a ne na špici. U predstavi Madame Bovary igrala sam rolu u kojoj uglavnom šećem. Malo mi je smiješno da sam izazvala senzaciju sa rolom u kojoj se šećem u štikli, nemam ni jedan plesni korak, nego mnogo glume i gesti. Sa puno strana su mi stigle oduševljene kritike o mojoj karizmi…, a ja si mislim, pa ako sam dvadeset godina nosila na leđima sve glavne i najteže role na premijerama, pa što je čudno što imam karizmu i kad šećem scenom u štikli… Sve u svemu, mogu karizmatično nositi i pladnjeve po sceni ili glumiti karizmatični grm, ali prvu rolu više ne, a ja sam primabalerina.
Sretna okolnost koja mi je dala snage za ovaj korak je i novi Zakon o kazalištu kojim se sređuje status profesionalnih baletnih umjetnika i njihovo umirovljenje prema beneficiranom radnom stažu, što mi daje mogućnost dostojanstvenog odlaska sa scene. Kad sam shvatila da je baletna gala najprestižniji plesni događaj sezone, gdje će se okupiti sva baletna publika, i da će nastupiti veliki Roberto Bolle s kojim sam 2004. odigrala Labuđe jezero, znala sam da je to pravi trenutak. Najavu oproštaja ne bih emotivno podnijela, bilo bi to previše patetično za mene, stoga je ovakav pomalo ekscentrični moment najbolje odgovarao mojoj prirodi.“
Karijera jedne Nacionalne prvakinje, poput Edinine zaslužuje naš naklon njoj, onako kako se ona čitave karijere klanjala publici koja ju je pratila. Njena snaga, karakter i osobnost zasigurno je vode u neke nove životne i umjetničke izazove i pobjede.
© Tea Prkačin, BALETI.hr, 22. kolovoza 2023.
