Baleti.hr

Ključne riječi: dijeljenje, povjerenje i suradnja

Intervju: Massimiliano Volpini, koreograf i ravnatelj Baleta HNK u Zagrebu

• 
  
  Massimiliano Volpini, novi ravnatelj Baleta HNK-a u Zagreb, u svim medijima je na početku svog mandata predstavljen kao koreograf, redatelj, videoumjetnik i umjetnički ravnatelj različitih plesnih i glazbenih manifestacija. U svega šest mjeseci svog djelovanja Volpini, nekadašnji solist baleta u slavnoj kazališnoj kući, milanskom Teatro alla Scala, pokazao se zagrebačkoj baletnoj publici u svim prethodno navedenim umjetničkim zanimanjima, a ponajviše u svom završnom projektu sezone Prelaženje linije s koreografijom Scratch. Treba pridodati i organizaciju velike baletne audicije koja se održala krajem ožujka 2023., kada su Zagreb i Balet HNK intenzivno i atraktivno zasjali na svjetskoj baletnoj mapi, a koja je dozvala mnoge mlade baletne plesače iz cijelog svijeta u našu baletnu kompaniju ne samo zbog kvalitete i raznovrsnog repertoara Baleta HNK, nego i zbog činjenice što su se otvorila mnoga radna mjesta.
  
  Iako je Massimiliano Volpini tek odškrinuo vrata svoje osobnosti baletnim plesačima, djelatnicima HNK-a i publici, ono što je upadljivo je njegova smirujuća, nenametljiva energija, pronicljiv pogled, ali i humor koji ispliva iznad površine tog samozatajnog umjetnika. Vječito u pokretu, između Italije i Hrvatske, između brojnih poslova koje podrazumijeva njegova ravnateljska pozicija u HNK-u i umjetničkih događanja diljem Italije u kojima sudjeluje, nastao je i ovaj intervju, u korespondenciji, negdje na putu jer, kako kaže Volpini, „još uvijek radim, ali na tako lijepim mjestima da mi se čini kao da je godišnji već počeo”.
  
  Možete li podijeliti s nama svoja prva sjećanja vezana uz balet? Zašto ste upisali baletnu školu i što je bilo presudno pri odabiru baleta kao Vaše profesije? Ukratko, kako ste se inficirali baletom?
  
  Moje dvije sestre pohađale su plesnu (baletnu) školu i tako sam i ja, slijedom okolnosti, započeo svoje plesno školovanje. U toj školi je bilo puno dječaka, čak je i učitelj bio muškarac koji me pozivao da se okušam u plesu prilikom svakog susreta. Nakon nekog vremena dopustio sam im da me uvjere, a na kraju je moj susret s plesom ispao ljubav na prvi pogled. S lakoćom sam izvodio skokove i tours (tour en l’air, fran., vrteške u zraku, specifični korak za baletne plesače, op.a.), bio sam talentiran za tehnički zahtjevne korake i kombinacije. Uživao sam u tom atletskom aspektu plesa i bacio sam se u njega bez ikakve zadrške, uživao sam u tome. Nisam uživao u gledanju baleta, bio mi je tada čak i dosadan, ali sam uživao u izvođenju i uvježbavanju te plesne tehnike, uživao sam u samom plesu i činjenici koliko sam energije trebao i trošio dok sam ga izvodio. Shvatio sam vrlo rano kako će ples biti moj put.
  
  U svojoj karijeri bili ste solist u baletnim kompanijama, napravili ste brojne koreografije za mnoge različite baletne kompanije, organizirali ste i koreografirali baletne gala koncerte i koreografirali ste za jednu od najpoznatijih baletnih zvijezda, Roberta Bollea, a radili ste i u mnogim opernim produkcijama. Također ste osnovali web portal koji je afirmirao i promicao baletnu umjetnost. Vaš dosadašnji umjetnički opus predstavlja Vas kao svojevrsnog kazališnog uomo universalea jer imate vrlo raznolike interese u širokoj lepezi ove umjetničke forme te pokazujete zanimanje za svaki pojedinačni aspekt kazališne izvedbe. Je li uloga i pozicija ravnatelja baleta logičan slijed svih vaših preokupacija i interesa ili je to bila Vaša velika želja? Ili oboje? Zašto ste prihvatili ovaj izazov u svojoj karijeri i prihvatili poziciju ravnatelja?
  
  Posao sam prihvatio prije svega jer se određeni izazovi u životu moraju prihvatiti, ili se treba suočiti s njima. Bolje probati i počiniti pogrešku nego žalovati zbog propuštene prilike. No, moram priznati kako sam u početku dosta oklijevao. U svojoj 52. godini imao sam vrlo ugodnu, zadovoljavajuću i posloženu životnu situaciju u Italiji. Bio sam sretan i zadovoljan s poslom kojeg sam obavljao tada i nisam imao potrebu raditi nešto više jer sam, ukratko, pronašao zadovoljavajući balans nakon nekoliko nemirnih godina. S novim poslom taj balans se poremetio jer je posao zahtijevao život u drugoj državi. Ali drago mi je što sam ga prihvatio jer osjećam kako mogu puno toga napraviti i doprinijeti Zagrebu.
  U životu sam radio mnoge stvari, često vrlo različite pa sam, uz koreografiju, radio i na stvaranju i editiranju video materijala, bavio sam se informatikom, režiranjem, organiziranjem raznih događanja i izvedbi (evenata) te se sada sve to nekako prirodno uklopilo u ono što podrazumijeva moja pozicija ili uloga ravnatelja baleta. Smatram kako posjedujem mnoge vještine i talente koje ovaj posao traži, kao i neke specifične karakterne osobine koje također doprinose ovom poslu, no naravno, vrijeme će reći svoje i dati finalnu evaluaciju.
  
  Kakav Vam je bio prvi susret s Hrvatskim narodnim kazalištem? Jeste li odmah naslutili što će biti krucijalna točka Vašeg rada ili su se stvari posložile tijekom ovih nekoliko mjeseci rada te Vam je sada, na kraju sezone, situacija u kazalištu jasnija?
  
  Susreo sam se s vrlo profesionalnom kompanijom koja također ima žar u sebi za nečim novim. To je međunarodna grupa plesača i umjetnika koji dolaze doslovno iz svakog kutka svijeta, a sve to čini grupu vrlo jedinstvenom u zajedništvu jer plesači pomažu jedni drugima i podržavaju jedni druge. Došao sam u vrlo posebnom trenutku povijesti kompanije jer je nedavno izglasan novi Zakon o kazalištima te su dugogodišnji problemi oko mirovina starijih plesača razriješeni. Velika grupa plesača je otišla, a mnogi novi, mladi plesači nam dolaze u rujnu. To je jedan veliki kreativni i energetski booster, ali istovremeno i vrlo delikatna faza jer ne bih volio narušiti, a nikako izgubiti harmoniju unutar kompanije koja je postojala prilikom mog dolaska. Novi plesači morat će se asimilirati i uklopiti u to fino tkanje i sinergiju harmoničnog zajedništva jer kreativna snaga i energija je dobrodošla, a tenzije nikako nisu. Za mene je najvažnije raditi na uravnoteženosti grupe, na radnoj atmosferi, na čvrstom, ali iskrenom profesionalizmu i kvalitetnoj radnoj etici.
  
  Koja su bila Vaša očekivanja, a što je bila stvarnost kada ste preuzeli mjesto ravnatelja?
  
  Poznajem mnoge velike kazališne kuće i znam da nije lako raditi, tj. upravljati njima, jer problemi mogu iskrsnuti s mnogih strana. Mogu doći od plesača, od Uprave, od drugih kazališnih odjeljenja, a pojedini problemi mogu biti čak i političke naravi. No, ovdje sam naišao na veliko povjerenje i apsolutnu suradnju s plesačima, ali posebno s intendanticom Ivom Hraste-Sočo, kao i sa svim djelatnicima i odjelima kazališta (HNK). Stoga smatram da možemo izgraditi nešto bitno, novo i zanimljivo.
  
  Sezone 2022/2023 je gotova. Možete li nam reći kako ste je doživjeli te kako je evaluirate? Sezona je bila izazovna po mnogočemu, ne samo zbog činjenice što se promijenila cijela Uprava HNK-a, već i zbog velike promjene upravo unutar Baleta, koju ste prethodno spomenuli. Dogodila se smjena generacije plesača koja će neminovno oblikovati novi identitet kompanije.
  
  Sezona je završila fantastično, nizale su se uspješne predstave vrlo različitih umjetničkih estetika i poetika. Zagrebačka publika nas je dočekala s oduševljenjem i nagradila nas za svaki naš umjetnički prijedlog, a taj uspjeh također je postignut zahvaljujući i našim plesačima koji su se davali bezrezervno iz projekta u projekt. Za mene je bilo bitno shvatiti i razumjeti ukus i očekivanja zagrebačke publike. Iako imam vrlo jasnu viziju i identitet naše (nove) umjetničke sezone također je važno da je ona u skladu sa željama publike. Primijetio sam da postoji znatiželja i otvorenost prema novom te prema novim formama i iskustvima, stoga smatram kako mogu pomicati umjetnička stremljenja i u nekim neočekivanim smjerovima, uz sav nužan i obavezan klasični repertoar.
  
  Zagrebački ljubitelji i štovatelji baletne umjetnosti s radoznalošću i nestrpljenjem iščekuju novu kazališnu sezonu. Možete li nam otkriti barem dio planova, jedan mali uvid u strategiju i promišljanje o zagrebačkom Baletu za Vaš prvi mandat?
  
  Moj prvi cilj je izgraditi i/li oblikovati novu kompaniju, stvoriti jedan prepoznatljiv umjetnički identitet te stvoriti metodu i način rada koji se zasniva na povjerenju i međusobnom poštovanju. Očekuje nas vrlo intenzivna sezona i možemo se suočiti s njom na najbolji način jedino ako će plesači iskreno i s povjerenjem pristupiti poslu, pomažući jedni drugima, imajući povjerenje u baletne majstore i ravnatelja, kao što ravnatelj i baletni majstori trebaju imati povjerenja u plesače. Što se tiče repertoara, volio bih kada bi on bio što šireg raspona u svojim umjetničkim stremljenjima, od najvećih naslova klasičnog repertoara pa do nekih novih umjetničkih formi i promišljanja, od vrlo (plesno) tehnički zahtjevnih koreografija i predstava do onih koji su više kazališno-ekspresivne. Iznimno je važno da kompanija posjeduje eklektičnost u umjetničkim odabirima te da je spremna za svako novo umjetničko iskustvo, kao što to bi to trebala biti i svaka svjetska baletna kompanija današnjice.
  
  Govoreći o mladim plesačima, možete li dočarati koliko je bila zahtjevna organizacija baletne audicije u Zagrebu u ožujku 2023.?
  
  Organizacija audicije je bila ogroman posao, zaprimili smo preko 1200 prijava, s najmanje tri tisuče video isječaka koje je trebalo pregledati i proučiti. Pozvali smo oko tristo kandidata iz cijelog svijeta u Zagreb na završnu audiciju. Kako bih sve to organizirao, odmah sam uključio svoj staff, najbliže suradnike i bio je to pravi timski rad, prvi takve vrste u kojem sam surađivao sa svim baletnim majstorima i asistentima, te ako je audicija prošla uspješno, to je zahvaljujući zajedničkom timskom radu. Audicija je također bila događaj i moment kojim sam se predstavio unutar institucije kazališta. Kompletni organizacijski i upravljački dio posla temeljen je na dijeljenju (zaduženja i informacija), povjerenju i suradnji što će biti i ključne riječi u mojoj budućnosti i budućem radu.
  
  U ovom kratkom periodu otkad ste preuzeli ravnateljsko mjesto čini se kako ste se angažirali u promociji klasičnog baleta i izvan okvira kazališne kuće. Koreografirali ste nedavno za Zagreb Classic festival, a također promovirate balet i sve što se događa unutar dvorane putem kratkih video isječaka kojima dozivate publiku u život plesača na jedan opušteniji, neformalniji način. Vidite li se i kako svojevrsnog baletnog promotora? Kako senzibilizirati javnost i kako im probuditi želju za baletom?
  
  U nekoliko mjeseci u Zagrebu primijetio sam dvije važne stvari: prvo da je grad bogat kulturnom ponudom, vidljiva je posvećenost i pažnja institucija prema umjetnosti i kulturi. Postoje mnoga etablirana događanja poput npr. Muzičkog biennala Zagreb, Zagreb Classic festivala, etc. i postoje određene važne umjetničke Akademije. Druga stvar je da se HNK nalazi u srcu, u središtu svih tih događanja i ustanova. Postoji veliki ponos i poštovanje spram HNK-a te kao ravnatelj Baleta osjećam veliku odgovornost ne samo prema samom kazalištu nego i prema gradu i njegovom kompletnom kulturnom životu. Sviđa mi se ideja o međusobnom spajanju i povezivanju različitih kulturnih ustanova, ili osnaživanje veza među onima gdje već postoji uspješna i pozitivna suradnja.
  Također smatram kako baletna kompanija poput naše može puno pridonijeti popularizaciji te podizanju svijesti o plesu kao umjetničkoj i kazališnoj formi. Uz baletne predstave, to se može postići i kroz različita umjetnička i kulturna događanja, ali i izvedbe koje nisu nužno vezane za kazališne ili plesne forme. Naravno, treba istaknuti i važnost svih platformi koje nam danas omogućuju novi mediji.
  
  Zagrebačkoj publici predstavili ste se i kao koreograf, posebno u završnoj premijeri sezone cjelovečernjim projektom Prelaženje linije, u kojem ste pokazali svoju koreografiju Scratch. Iako su obje profesije srodne, ona plesača i koreografa, zapravo su dosta različite. Kada se pojavila strast i potreba za koreografiranjem i koliko je to bitno u vašem umjetničkom životu? Kako je biti s druge strane ogledala u baletnoj dvorani?
  
  Vrlo rano sam počeo koreografirati, još dok sam bio mladi plesač, jer sam imao u sebi kreativnost, tu stvaralačku potrebu koja je morala naći svoje mjesto. To je bilo poput nasušne potrebe i ubrzo sam shvatio kako kroz koreografiju mogu stvoriti snažniji, intenzivniji i potpuniji umjetnički put nego što sam to uspijevao kao plesač.
  Na sceni sam kao plesač osjećao zadovoljstvo, rekao bih skoro sreću, odnosno bio je to iznad svega vrlo fizički i instinktivan osjećaj, ali koji je trajao, nažalost, onoliko koliko je trajala predstava. Nakon predstave osjetio bih pomalo čudan osjećaj praznine. Iako me koreografiranje uvodilo u neke drukčije sfere i omogućavalo veće spoznaje od onih koje sam proživljavao kao plesač, imao sam osjećaj kako stvaram nešto što ostavlja trag u vremenu, nešto što premošćuje efemernost plesa. Pritom ne mislim na samo koreografsko djelo koje se u konačnici ni ne treba izvesti ponovo nakon premijere, nego mislim na putovanje i proces koji prolazim zajedno s plesačima, a koji je za mene najbitniji. Ponekad neke probe pružaju veće zadovoljstvo nego neke predstave, postoje dani kada, vraćajući se s probe kući, pomisli: danas se dogodila magija između mene i plesača, jedna mala čarolija koja će ostaviti trag u mojem umjetničkom i ljudskom postojanju, u mom biću.
  
  Jesu li Vas neki koreografi posebno nadahnuli ili ste imali svoj stil od samog početka?
  
  Moje prve koreografske ljubavi su bili Mats Ek i Jiří Kylián, uistinu sam bio lud za njihovim koreografijama. Kyliána sam volio zbog njegovog fluidnog i elegantnog stila, a Matsa Eka zbog umijeća što mu je svaki pojedini korak ekspresivan, nevjerojatno izražajan. Moji koreografski početci su nedvojbeno bili nadahnuti njihovim umjetničkim senzibilitetom i stvaralaštvom. Zatim sam jako zavolio Forsythea, posebno zbog njegove sposobnosti da iznenadi (plesača i gledatelja), koji uvijek iznova iskušava nove putove. Smatram kako je on, općenito, jedan od najbriljantnijih umova današnjice. Danas me posebno zanimaju umjetnici koji spajaju ples i kazalište na novi način, koji nisu robovi vlastitog stila i koji ne smatraju da koraci sami po sebi mogu biti jedino što je zanimljivo. Od svih recentnih koreografskih imena trenutačno mi je najzanimljivija Crystal Pite.
  
  Možete li nam približiti magiju umjetničkog stvaranja te kako se ono razlikuje od početne ideje do finalnog rezultata?
  
  Ponekad započinjem koreografiju s vrlo jasnom idejom o narativnoj strukturi, o stanju i atmosferi koju želim predočiti i stvoriti te koji se umjetnički svijet treba iznjedriti iz tog procesa. No, ponekad krećem samo s početnom sugestijom, pogotovo kada radim kraće koreografske forme i balete. Općenito, kada imam preciznu ideju, znam kako doći do nje, čak i kada promatram tehnički aspekt toga, ali volim ostaviti dovoljno prostora za neočekivane momente, za kreativne momente samih plesača ili za alkemiju svih tih ideja i sastojaka koji stvaraju nešto iznenađujuće i neočekivano. U prošlosti sam se morao puno više pripremati prije nego što bih ušao u studio. Sada sam puno samopouzdaniji i mogu si dozvoliti da se pojavim pred plesačima bez precizne ideje, dozvoljavajući da me vodi instinkt, intuicija, ali naravno i moje iskustvo. U svakom slučaju, finalni rezultat nimalo ne nalikuje početnoj ideji, puno je varijabli koje se dogode u tom procesu, jer u igru ulaze i talent pojedinog plesača i moje umjetničko raspoloženje u stvaralačkoj fazi, kontekst u kojem se sav taj umjetnički proces događa i stvara… Ukratko, koreografija je kompleksna alkemija u kojoj se ni svi elementi niti svi procesi ne mogu kontrolirati.

  Kako biste opisali svoj koreografski stil i umjetničku poetiku? U Vašoj koreografiji Scratch istaknuto mjesto ima i primjena tehnologije, poput video projekcije i/li glazbe koja se uz postojeću matricu izvodi, ali i stvara uživo uz tehnologiju.
  
  Ako govorim o stilu, volim lakoću i fluidnost, ne tražim jednostavan efekt na prvu loptu, nego preferiram staviti fokus na dinamiku pokreta puno više nego na estetiku poze. Uvijek volim kazališnu i sveobuhvatnu, višeslojnu viziju uprizorenja, a sami plesni koraci dolaze kasnije. Moja metoda je metoda substrakcije, u procesu stvaranja mičem korake koji su suvišni, tj. nisu uistinu potrebni. Volim kazališnu viziju izvedbe, pristupam koreografiji kako režiser pristupa predstavi. Također volim kazalište u svim njegovim segmentima: osvjetljenje, scenografiju, specijalne efekte. Video je fantastičan medij, jako ga volim, ali koristim ga samo kada je nužan u umjetničkoj kreaciji i kad joj doprinosi i upotpunjuje je. Volim ga integrirati u scensko uprizorenje i dramaturgiju samog djela, kao što smatram da bi opravdanost njegove (kazališne) upotrebe uvijek trebala biti iz tih razloga i na taj način.
  
  Kada promatrate plesače, kao ravnatelj baleta, ali i kao koreograf, što Vas zaintrigira, što privuče Vašu pažnju?
  
  Prvo što me osvoji, obori, razoruža je njegova/njezina inteligencija, posebno kad promatram iz pozicije koreografa. Zatim talent, koji je nedokučiv i neophodan element. Teško ga je objasniti i opisati, ali kad postoji u plesaču nemoguće je ne primijetiti ga. No, plesači posjeduju mnoge kvalitete i sačinjeni su od ljepote, energije, dinamike, elegancije i snage… svaka pojedina kvaliteta je važna i pokušavam prepoznati i valorizirati posebnosti kod svakog plesača.
  
  Koja Vam je najveća umjetnička želja kao ravnatelju Baleta HNK, a koja kao koreografu?
  
  Kao ravnatelj nadam se da ću ostaviti trag u srcima, razmišljanjima i sjećanjima plesača koji rade sa mnom, a kao koreografa zanima me put koji dijelim i stvaram sa svojim plesačima, koji iscrtava i obilježava umjetničku brazdu, profesionalnu i ljudsku, koje će potrajati kroz vrijeme. Volio bih također privući svjetsku pozornost na HNK u Zagrebu, želim da ljudi iz Europe znaju što radimo ovdje.
  
  Zadnje, ali ne i najmanje važno, jeste se naviknuli na život u Zagrebu? Talijani su kao narod poznati po svojoj žovijalnoj prirodi, gostoljubivosti i temperamentu. Je li Vam život u Hrvatskoj barem približno sličan onome u Italiji?
  
  Sviđa mi se život u Zagrebu, to je jedna mješavina Austro-Ugarske tradicije i rekao bih mediteranskog mentaliteta koji čini Hrvatsku vrlo ugodnom za život. Postoji uvažavanje pravila, uređenost života, ali istovremeno postoji i uživanje u životu, ljubav prema kulturi i razgovori uz kavu, što ga sve čini idealnim za mene!
  
  © Iva Višak, BALETI.hr, 22. kolovoza 2023.

Piše:

Iva
Višak