Baleti.hr

Ravnoteže koje treba održavati

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Francesco Nappa – Massimiliano Volpini – Philippe Kratz, Prelaženje linije – Večer tri baleta (Scratch, kor. Massimiliano Volpini; „S“, kor. Philippe Kratz; Phases, kor. Francesco Nappa)

• 
  
  Posljednja baletna premijera u prvoj, rijetko suvereno vođenoj sezoni HNK u Zagrebu intendantice Ive Hraste Sočo, i novog ravnatelja Baleta Massimiliana Volpinija, završila je izvrsnim triptihom suvremenog baletnog izričaja potvrdivši svježinu ideja i angažirano promišljanje pozicije nacionalnog baleta u kontekstu europske plesne scene 21. stoljeća. Uz snažnu i samozatajnu podršku insajderskih snaga Baleta HNK-a (i koordinaciju s Ministarstvom kulture), Volpini je, čini se, čvrsto ali mudro i pažljivo, primjereno kvaliteti ansambla, poveo zagrebački Balet u novo poglavlje koje obećava. Novi Zakon o kazalištima omogućio je veliku obnovu zagrebačkog Baleta, a smjenu generacija je popratila proljetna audicija za dvadesetak novih radnih mjesta na koju se prijavilo preko tisuću plesača iz cijelog svijeta. Rezultate ćemo vidjeti na jesen, kao i – za 22. rujna najavljeni svečani Baletni gala koncert Život na pozornici, kojim će se Kazalište dolično oprostiti od plesača koji odlaze u mirovinu, ali i predstaviti nove, mlade snage koje preuzimaju repertoar.
  
  Vraćamo se na premijeru, tri praizvedbe kraćih baleta, koja je pod zajedničkim naslovom Prelaženje linije okupila i predstavila tri renomirana europska koreografa mlađe generacije: Massimiliana Volpinija, Francesca Nappu i Philippea Kratza. Program kao cjelina ima više kvaliteta. Riječ je o vrlo različitim autorskim poetikama i estetikama tjelesnih rukopisa, različitim oblicima prelaženja linije očekivanog baletnog repertoara u smjeru suvremenog plesa, ali u toj raznolikosti autorskog viđenja formi i tehnika plesanja suvremenog baleta svaki je rad temeljito i dosljedno izrađen, i začudan u svojoj specifičnoj audio-vizualnoj komponenti. Povezuje ih majstorski oblikovano svjetlo Valeria Tiberia i kostimi Mie Rejc Prajninger, koji su pridonijeli profinjenoj vizualnosti tijela i scene.
  
  Program je započeo Scratch Massimiliana Volpinija, kao najbaletniji rad; atraktivna, brza špica futuristički utegnutog i ohlađenog (u smislu emotivne distance) baletnog tijela – preciznog, sofisticiranog, „stroja za proizvodnju ljepote“ (A. Levinson). Koreografska i plesačka razina baleta potaknuta je i umrežena zvukom, živom autorskom izvedbom elektronskih skladbi Davidea „Boosta“ Dilea (Walkman part I, II i III ) i odlično vizualno usložnjena video projekcijom čiji je autor sam Volpini. „Postoje ravnoteže koje treba održavati, postoji i stalna napetost između stabilnosti i nestabilnosti, između gravitacije i želje za uzdizanjem, između snage i lakoće.“ (autorov tekst iz programske knjižice). To je zapravo napetost između virtuoznosti klasične forme i provokacije suvremenih plesnih tehnika koje izazivaju na ispade iz vertikale, umetanje detalja, pomaknutu izvedbu poznatog elementa, promjenu ritma, iskušavanje onog klasičnom kanonu neprimjerenog, a tako izazovnog novog: bržeg, višeg, duljeg…
  
  Scratch je na premijeri izvela solistička krema zagrebačkog Baleta; Miruna Miciu, Rieka Suzuki, Natalia Kosovac, Simon Yoshida, Guilherme Gameiro Alves i Takuya Sumitomo besprijekorno su precizni i izražajni u apstrakciji linija i dinamici forme (u kojoj se izmjenjuju sola, dueti, terceti i grupa).
  
  Drugi dio večeri je pripao mlađem njemačkom koreografu Philippeu Kratzu i drugoj grupi plesača (Helena Troha, Mutsumi Matsuhisa, Yuho Yoshioka, Pavel Savin i Adam Harris), pred kojima je bilo, prema mišljenju Ive Višak, autorice programskog teksta, najintenzivnije eksperimentiranje s tjelesnim vokabularom. Koliko je Skratch čist i oštar poput „ogrebotine na staklu“, toliko je Kratzov „S“ (kao Sizif?) mekanih rubova unutarnje napetosti, titrav i podatan, satkan od trajanja, unutarnjih impulsa i repeticije. Scena je tamna, distopijska, u središtu praznine (svemira) postoji samo (Sizifova) kosina (u dva nivoa) prema nedokučivom zvjezdanom gore. Unutar skladne plesačke skupine paralelnih usamljenosti na rubu svijeta, mora se priznati da Yuho Yoshioka (koji je za ovu kreaciju dobio ovogodišnju nagradu Oskar Harmoš), posebno plijeni pažnju lakoćom scenskog bivanja, filigranski raščlanjenom artikulacijom i iznijansiranim efortom pokreta cijelog tijela.
  
  Glazbena potka koreografije su četiri skladbe s konceptualnog albuma Lovotic Soundwalk Collectivea i Charlotte Gainsbourg, glumice, pjevačice i autorice pjesama. „Potpuno sam posvećen svom zadatku, govori glas na albumu Lovotic Soundwalk Collectivea iz 2021. To je kompjutorizirani glas, sterilan i hladan, a ipak donekle umirujući. Umjetna inteligencija je spremna odraditi bilo kakav posao. I ponavljati ga u beskraj, ako je potrebno. Nema budućnosti, nema prošlosti, samo posao koji treba odraditi.“ (P. Kratz, iz programske knjižice) Pretpostavljam da je trebalo uroniti u zvuk kao dio atmosfere, prepustiti se poetičnosti tijela i djela usidrenog u Camusovom Mitu o Sizifu i ignorirati potrebu za razumijevanjem teksta pjesama Charlotte Gainsbourg (Koji me u svom elektronskom glazbenom ruhu sjetio da je jedan od njezinih filmova i Melankolija Larsa von Triera). No riječi nose i prenose jednu razinu značenja, nešto govore, (a mi smo u kazalištu!), tako da postoji stalna želja da se uhvati smisao cjeline, pjesme, koji izmiče, ostavljajući dojam ozvučene telepatske komunikacije umjetnih, neosjetljivih, sveznajućih bića, tobože zabrinutih za sudbinu čovjeka.
  
  Treći i posljednji dio Baletne večeri je opet posve drugačiji od prve dvije koreografije. Oprečne atmosfere, Phases Fransesca Nappe je živo, impulzivno, strasno, energično djelo koje pleše nova, treća skupina zagrebačkih plesača. Uz četiri saksofonista (Dragan Sremac, Goran Merčep, Saša Nestorović, i Matijaž Drevenšek) smještena na podiju u dubini scene, njih dvanaestero: Atina Tanović, Lucija Radić, Ozana Mirković Blokar, Saya Ikegami, Anamarija Marković, Dora Blaić, Taiguara Goulart, Vid Vugrinec, Mario Diligente, Drew Benjamin Jackson, Kornel Palinko i Arnau Velazquez Rodriguez, vizualiziraju dinamične partiture Philipa Glassa, Michaela Torkea i Stevea Reicha. Glazba potiče emocije, prodire u propusna i suvremenim plesnim tehnikama otvorena tijela, izaziva na opasne (životne) igre, inspirira na partnerstvo i kontrapunktiranje. Elementi glazbe i pokreta se prepliću u visinama (zvuka i prostora), jačini, boji, ritmu, fraziranju, strukturi. „Mi udišemo kad mislimo, izdišemo kad stvaramo. Koloplet pokreta, osjećaja i raspoloženja koji nas vode kroz raznolikost, dubine i brzine ritmova stvoreni puhanjem glazbenika i disanjem plesača…“ (F. Nappa, programska knjižica).
  
  Prelaženje linije baleta u tri autorske inačice ogleda se i u tretiranju i izlaganju stopala, te baze plesačkog tijela koja komunicira s podom savladavajući gravitaciju i prostor. U Scratchu baletne papučice kriju stopalo, špice podržavaju duge elegantne linije pozicija i gesta, i u suvremenom Volpinijevom pomaku i dalje se opiru gravitaciji, sporosti i težini materije. Plesači u koreografiji „S“ skinuli su papučice, a stopala u čarapama su podatna i artikulirana, lagano klize podom i mekano prianjaju. Fransesco Nappa u Phases ostavlja bosa stopala, vidi se njihova izrađenost i izražajnost; uspostavlja se prirodni, emotivni, partnerski odnos s podom, tijela su uzemljena, divlja u davanju iz nutrine, koriste snagu iz centra; pri zaletu boso stopalo ne kliže, a plesači se bacaju u zagrljaje, klinčeve, u zrak, u ovo sada i ovdje.
  
  Uglavnom, odabir najbolje, odnosno najdraže koreografije od ove tri, ovisit će o osobnim afinitetima; ali u cjelini, nitko ne bi trebao biti razočaran.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 27. srpnja 2023.
  
  Prelaženje linije – Večer tri baleta,
  
  Scratch
  koreograf Massimiliano Volpini
  glazba Davide Dileo
  kostimografkinja Mia Rejc Prajninger, oblikovatelj svjetla Valerio Tiberi, glazbu izvodi Davide Dileo, baletna majstorica Iva Višak, glazbena voditeljica Ljudmila Šumarova, korepetitor Teo Visintin, inspicijentica Snježana Marasović
  izvode: Miruna Miciu / Rieka Suzuki, Rieka Suzuki / Anamarija Marković, Natalia Kosovac / Anamarija Marković, Simon Yoshida / Pavel Savin, Guilherme Gameiro Alves / Kornel Palinko, Takuya Sumitomo / Kornel Palinko
  
  „S“
  koreograf, scenograf Philippe Kratz
  glazba Soundwalk Collective
  kostimograf Mia Rejc Prajninger, oblikovatelj svjetla Valerio Tiberi, asistentica koreografa Cassia Vengoechea, baletna majstorica Pavla Pećušak, glazbena voditeljica Ljudmila Šumanova, korepetitorTeo Visintin, inspicijentica Snježana Marasović
  izvode: Helena Troha / Saya Ikegami, Mutsumi Matsuhisa / Atina Tanović, Yuho Yoshioka / Drew Benjamin Jackson, Pavel Savin / Vid Vugrinec, Adam Harris / Taiguara Goulart
  
  Phases
  koreograf Francesco Nappa
  glazba Philip Glass, Michael Torke, Steve Reich
  kostimografkinja Mia Rejc Prajninger, asistent koreografa Giulia Insinna, baletni majstor Andrej Barbanov, glazbena voditeljica Ljudmila Šumarova, korepetitor Teo Visintin, inspicijentica Snježana Marasović
  glazbu izvodi Zagrebački kvartet saksofona: Dragan Sremac (sopran saksofon), Goran Merčep (alt saksofon), Saša Nestorović (tenor saksofon), Matijaž Drevenšek (bariton saksofon)
  izvode: Atina Tanović / Mutsumi Matsuhisa, Lucija Radić / Cristiana Rotolo / Ozana Mirković Blokar, Saya Ikegami / Asuka Maruo / Valentina Štrok, Ozana Mirković Blokar / Lada Rora, Anamarija Marković / Valentina Štrok, Dora Blaić / Rizumu Tanaka / Leda Šeparović, Taiguara Goulart / Adam Harris, Vid Vugrinec / Arnau Velazquez Rodriguez, Mario Diligente / Hyuma Gokan, Drew Benjamin Jackson, Kornel Palinko / Yuho Yoshioka, Arnau Velazquez Rodriguez

Piše:

Maja
Đurinović